Počitala sam knjigu davno... sjećam se... tada nisam razumjevala dubinu napisanog... nisam pokušavala uroniti u poruku skrivenu među redovima... sjećam se i filma i tonova Brahmsove simfonije i neravnoteže u ljubavnim susretima Paule i Philipa i nesklada u ljubavi između Paule i Rogera. Tada sam se pitala što je poanta tog djelića vječnosti, zar je uistinu ljubav uzburkani ocean na kojem se brodolomci hvataju za slamku osmijeha neba i pokušavaju spasiti krhotine svoje životne olupine.
Što je ljubav? Najvrijedniji osjećaj? Dar sunca? Jedina ćulnost kojom suzbijamo izljeve mržnje?
Francoise Sagan nam je izričajem tuge darovala osjećanje ljubavi. Mnogi to osjećanje povezuju samo sa osjećajem prema jednoj osobi i kada se ta iskra ugasi ne spoznavaju uzaludnost svojih pokušaja oživljavanja ugašene vatre na ognjištu snova.
Ljubav je kozmos u kojem se isprepliću titraji paralelnih svemira i stvaraju vječnost. Taj čarobni eliksir života dobijamo u nasljedstvo, upisan je pri začeću u kod našeg genoma i nosimo ga u sebi zauvijek kao najdragocijeniji dragulj pohranjen u riznici osjećanja.
Volite li Brahmsa?
Pitam samu sebe… voliš li…?...
Zaustavljam se na vratima svijeta oslobođenog sićušnih zloba, podvala i prevara… u zrcalnim neuronima vidim odraz čovjeka kojeg volim... i zrcaljenje lica moje, još iz djetinjstva, najbolje prijateljice… iako su prohujala desetljeća osmijesi na njihovim licima su isti kao i onda… osmijeh ne stari… u osmijehu se zrcali nestareća duša… osluškujem simfoniju koja rađa slike davno gledanog filma i razumijem poantu koju nam je Francoise Sagan ostavila u naslijeđe...
Ručak u dobrom restoranu. Zlatna školjka u svom sedefu krije bisere mnogih zajedničkih ručkova, večera, proslava rođendana.
Život je začarani krug, a ljubav uzrok i posljedica osjećanju osjećaja prijateljstva. Da, danas znam, osjećam Poco Allegreto i nisam spremna na sajmištu taština, za šaku lažnih priznanja, prodati osjećanje osjećaja prijateljstvo… nisam spremna okaljati vrhunski osjećaj koji posjedujemo… osjećaj ljubavi!