Prijateljstvo je...
Možemo li izdržati muk, ubitačnu tišinu vremena,
nesnosnu nijemost istine, netalasanje, entropiju prostora,
život bez pomaka?
Ples sjena u mjesečevom hramu,
kolona zaboravljenih na asfaltu velegrada,
zgaženo vjerovanje.
I nebo plače, revolucija oblaka,
na barikadi trenutka vjetar tihuje istinu,
raznosi nečujnost ćulima budnosti.
Nutarnja gluhoća i slijepilo moćnika,
urlik laži trga opnu sna.
Titra jedno veliko ništa, usahli cvijet na obzoru vječnosti,
u ogledu svijeta tajac, u svitanju silueta čovjeka.
Budimo se dotaknuti istinom,
otkrićem bezvrijednosti
žrtava na obroncima
prošlosti.
Zaustavljeni u nepostojećoj nuli,
u krletki nadanja,
a vjerovali smo u Fibonacciev slijed
množenja ljepote.
U okviru mladog dana iluzija, dašak sna,
u očima Svedeborgova vizija,
ukazanje Krista na zaslonu svijesti,
nečujni dijalog s anđelima,
očaravajuća tišina u suštini vremena.
Iz vremena mladosti izranjaju slike,
ona i ja u gimnazijskoj klupi,
a onda smjena godišnjica mature,
odrastali smo u susretima,
trajemo u titrajima bezuvjetnog prijateljstva.
Prijateljstvo je najuzvišeniji oblik ljubavi,
stoluje u riječima upućenim
sa raspela na Maslinovoj gori,
u klijetkama srca,
u kristalnoj kocki vedrine,
u tajni ružina cvijeta,
u Sokratovoj apologiji,
u apoteozi prijateljstva,
u ritmu aorte svemira,
tajnovitom načelu
našeg vremena.
Dijana Jelčić
|
