Igraonica Sunca...
Sunce ljubi oranice, nebom se razlijeva toplo zlato,
nestaje danja svjetlost, slijeva u lazur noći.
Vrijeme teče koritom prostora, nećujna rijeka nevraćanka.
U jednoj kapi svi svjetovi.
U misaonom režnju kovitlac neurona, u osjećajom vrtlog osjećanja.
Redaju se želje, žudnje, čežnje, nadanja, vjerovanja.
Nad morem porod svjetlosti, osjetih njenu moć. Nema je, ne postoji tamna strana mjeseca,
osmišljavam igraonicu Sunca, ćutim porinuće u vječnost,
bezvremeno putovanje vremenom.
Ljepota se sazviježđem vage širi u sklad sa zvijezdama lava,
mliječna staza, put k tebi.
Na oltaru jutra zasjaše dva Sunca, izmješaše se univerzumi,
praiskonski vjetrovi. uskovitlaše strasti.
U srcu molitva kruhu svagdašnjem. Dotaknuo me dašak blagoslova polja,
osjetih kraj poezije suza, kraj bezvremenog putovanja vremenom.
Dijana Jelčić
|
