život je kako kada

30.04.2013., utorak

Navika ili nešto drugo

Kada sam već počela razmišljati ljubiš li me po navici, tvoje tijelo je odgovorilo umjesto riječi. Strast koja je podrhtavala u svakom dodiru, želja koja je gorjela iz svake pore, stisak koji nije kontrolirao snagu, gotovo bolna potreba, sve se slilo u poljubac koji svijest oduzima. Ponavljat ćeš da je tvoja ljubav veća od moje, da su tvoje želje vatrenije od mojih. Prepustit ću ti bez protivljenja ili pobijanja svega što kažeš samo zato što ljubim te. Može li se dokazivati, mjeriti količina ljubavi? Osmjehnem se iznutra, sakriveno od tvog pogleda, sretna dok ljubav me tvoja kroz strast, kroz želju obavija sa svih strana. Možda bi čuli, da šutimo, kako pjevuši zadovoljstvo nakon svih tih dana iščekivanja jer nije lako voljeti daljinom odvojeni. Pomislim, kako si odjednom postao osvajač i, ovo malo vremena koje nam se daruje, i moga tijela očekujući užiti osvojeno. Nije to grubost igre, nije ništa bolno niti nedozvoljeno, ali opet kao da slast se toči na mojim bedrima kliziš rukama, poljupcima prisvajajući svaki milimetar moje kože kao plijen. Priznajem da mi godi, da jednako gorim, da te želim jednako, a možda i više jer godine moje upisuju zadnje poglavlje, ali svaki povratak u rutinu vraća me u razmišljanje ljubiš li me po navici…ili……

29.04.2013.

- 18:16 - Komentari (6) - Isprintaj - #

26.04.2013., petak

Kada se zanemari upozorenje

Morao bi se sjetiti onog dana kada sam ti govorila da me nećeš moći zaboraviti ako te poljubim. Nisi mi vjerovao znala sam. Tvoja je želja bila okusiti mekoću mojih usana i osmjeh koji se na njima lijeno ljuljuška skinuti. Nisi vjerovao da ćeš ostati zarobljen između dva poljupca, između usana tim blagim malenim jedva osjetnim dodirom jezika. Trebao si ostati negdje na vrhovima zuba, jer silazak s njih je kao padanje u ponor iz kojeg više povratka nema. Poskliznuo si se namjerno uvjeren kako u svakoj situaciji vladaš svojim osjećajima. Zašto mi nisi vjerovao? Život me je naučio upozorenje unaprijed postaviti, ako se zanemari postaje ovisnost kojoj se kraj ne nazire. Morao bi se sjetiti da ništa nisam obećavala, ništa trajno i ne znam kako sada da te vratim u tu večer, u onih pet minuta prije nego su usne tvoje spremno upijale draž. Ljubav mi izjavljuješ kao da bukete najljepše slažeš, ali zaboravljaš da su moje posude okrhnute i da će vode iz njih istjeći puno prije nego bih željela. Nije mi moguće, nije mi dano tvoje bukete ljubavi godinama gledati. Svenuti moraju jer dani moji ne prate tvoje godine iako mi osmjeh bljesne onim istinskim žarom, proživljenim, a u tvojim godinama prepoznatim. Morao bi se sjetiti, pokušaj, zbog sebe i zbog mene.

26.04.2013.

- 14:58 - Komentari (7) - Isprintaj - #

23.04.2013., utorak

Adam iza mojih kapaka

Sklopim oči i u tami iza kapaka
gledam te, snažnog i ranjivog u isti čas.
Govorim polutiho kao da si tu
i kao da bi čuti mogao
kako su moje želje skinuti sve,
sve sa tvoga tijela da kao Adam ostaneš
pred mojim pogledom kada oči otvorim.
Mogla bih tada prstima prelaziti polako
crtajući putanje po tvojoj koži kao vajar.
Prelaziti sva udubljenja gledajući
kako se sitni ježinci na koži podižu
od ugode, od želje ili srama
svejedno.
Mogla bih slova upisivati noktom
malo čvršće, ne do krvi
već samo da se crveni trag vidi
i da čitaš ljubav na svome tijelu.
Koliko dugo bi izdržao
prije nego plahte zašušte
pretvarajući ludost igre
u još jednu savršenu noć?
Sklopim oči, slike spremam jer možda,
možda ćeš poželjeti biti Adam
ne samo iza mojih spuštenih kapaka.

22.04.2013.

- 07:34 - Komentari (7) - Isprintaj - #

20.04.2013., subota

Sutra

Kao mamurna, opijena tvojom mladošću opomenu prizivam u svijest da ne posrnem, ponovo. Razbacuješ moje želje kao jesenski vjetar suho lišće po parkovima. Daruješ me osmjehom slađim od datulja, od žlice meda kojom mi sladiš svaki poljubac. Tjeraš me zaboraviti sve jučerašnje samo za trenutak tvojih ruku koje čudesnim dodirom plamen užižu u utrobi. Režeš stvarnost na komadiće kojima ćeš puzle kasnije slagati kao sliku mog zanosa tobom. Mene koju gledaš samo velom sreće ogrnutu dok usne tvoje niz vrat moj klize polako. Ostavljam, zbog mladosti tvoje, sva znana pravila u kutu svijesti pokrivena tamnom sjenom kako ih ne bih vidjela dok moje ti se predaje tijelo. A opomenama dodajem, nižući ih, još jedan broj i obećanje obrisati pokajanjem sve što sjećanje bilježi. Nakon svega ostajem zdvojno prazna, tvoj odlazak me boli i samoća se zlokobno ceri sa bijelih zidova. Osveti ću se bojom, pofarbati zidove žutom, narančastom, rubinski crvenom, sve ću boje razliti odjednom i prekriti osmjeh tišine koji mi se ruga jer znam već sutra bit ćeš ponovo među plahtama mojim šuštavim. Tvojoj mladosti sve praštam zbog tog sutra.

20.04.2013.

(SP znaš da je za tebe)

- 20:22 - Komentari (6) - Isprintaj - #

18.04.2013., četvrtak

Još u meni Slavonija diše

Zemlja mi kruhom zamiriše
i ja tragam njuhom psa tragaća
izvor tražeć' davno nestalih
peći krušnih, slavonskih.
Povjetarac, južnjak popuhuje
na mah razabirem koricu kruha
zlatnu, hrskavu, mirisnu,
pa poželim ono jutro rano
kad' je omama loparom
iz grotla užarena kruh vadeći
miris dvorištem širila,
a selo, a selo moje ušoreno
tek se budi dok zora ciknu
i prve pijetle odasna diže.
Crnico moja zlatna
koliko te puta spomenuh
kroz riječi ove
što đerdan slažu od želja,
od sjećanja, od muke
jer sve su dalje i sve tanje
te pupčane vrpce koje
ne prerezah nikada,
da ne zaboravim,
da ne izgubim miris kruha
iz peći krušne omame moje,
sela moga malog slavonskog.
A, jutros mi zemlja
miris kruha donese
i osmjehnem se sretno
jer još u meni
Slavonija diše.

18.04.2013.

- 12:12 - Komentari (3) - Isprintaj - #

17.04.2013., srijeda

Biti drukčija

Ne biti kao svi drugi, ne biti nikome slična misao je koja me od najranijih dana nosi, vodi i dan-danas pokušavam izbjeći klišeje. Ipak često se pronađem u nekom skučenom prostoru misli i potreba pa gotovo nasilno pratim tragove već davno zacrtanih stopa meni potpuno nepoznatih. Moje kao da ne uspijem utisnu preko tih čvrsto postavljenih. Tko su ti što su uspjeli svoje stope tako upisati da ih ništa, nikakvo vrijeme neće izbrisati. Možda se samo tako meni čini, možda ja vrijeme mjerim na drukčiji način svojom nutrinom, a ne vanjskim otkucajima, mijenama, vidljivim zapisima. Uostalom tko sam ja u mnoštvu onih prije mene i onih koji će tek doći želeći svoje stope ostaviti preko mojih? Objasniti si ne mogu taj poriv biti svoja, drukčija, nikome slična, a sve su zvijezde na svodu nebeskom u različitosti slične. Pup, cvijet, latica, vlat i grana što crni se s ranog proljeća, isti su iako različito živote nose.
I baš zato, baš zbog toga što različitost tražim vraćam se tamo gdje korjeni moji zasađeni bijahu u ono vrijeme. Tamo na rubu slavonskih ravnica i stoljetnih hrastova. Na rubu gdje bagremi cvatu opojno i lipe ispred kuće moje stare. Vraćam se u dvorišta kojih odavno nema, ali mirisi njihovi u meni žive intenzivno kao da sve je isto danu kad presjekoh korjenje i poletjeh zvijezdu moju tražeći. Tamo su sjenokoše i polja makova crvenih posred žitnog mora. U tom selu ostale su sjene moji dana na prašnjavim putevima te slavonske crnice zlatne i pjesma po vinogradima uz zrikavce o podnevnih vrućina. E koliko ljepote, kolikog li milja tamo ostalo je, a ja zvijezdu ne pronađoh pa se vraćam i tražim, i slušam jer doziva me šaputanje ispod jasenova i poljupci ukradeni u fajleru ograde. Doziva me svaki otkos kose u snažnim rukama dok klasje ikebanu slaže po njivama. Mislima se vratim u ljeta moja mladenačka i miris ljetnog pljuska tražim, one tople nebeske suze koje su bose noge miješale, sa prašinom mekšom od paperja gusaka bijelih, plešući ispod duge. Tamo je nebo drugih boja bilo, sunce su pijetli dozivali, zore se plavile rosom okićene. Dani dozivali jedan drugog. Kitili se rosom i mrazevima, snijegom bijelim i mladim travkama. Sve je ostalo, ništa ne poneseh, a kao da sve je još uvijek sa mnom traje. Ipak rastužih se jer tragove mojih stopa tuđe prekriše nemilice.

17.04.2013. Milano

- 12:55 - Komentari (5) - Isprintaj - #

15.04.2013., ponedjeljak

Prvi poljubac

Sunce se lagano kroz grane borova i rascvjetanih magnolija provlaći gotovo se srameći kao mlada snaša kada ustaje potiho, zorom ranom iza svadbe, u kući koja još nije njena, a bit će do kraja života. I vrati me to sunce sramežljivo u one dane, u ono vrijeme kada su pjetli dan dozivali još prije prve zrake sjajne, u dane kada su jutra bila plava, rosna i mlada, a snovi se otrgnuti nisu dali ili im otići dozvolila nisam. Vratim se polako korak po korak da koje sjećanje ne bih preskočila jer dragocjeno je u ogrlici mojih dana. Prošećem od prvih sjećanja do dana kada riječi krenuše nekako samovoljno, odlukom nekom meni nepoznatom, zapisati ili pisati, pisati i pišem. Pišem mladost i ljepotu njenu.

U perini toploj izgubljena na vratima proljeća i po dobu godine i mog života, sanjarim jutrima, dok pjetli selom pronose svoj zov. Sanjarim o ljubavi koja mi se dogodila iznenada. O ljubavi koja mi je uzburkala svu nutrinu, pokrenula nepoznata kolanja i noći u dane pretvorila. Naočit, zgodan, crn, visok. Želja je bio mnogih cura u mom selu, a on baš mene odabra. Sanjarim jutrom preko glave pokrivena da nitko ne vidi moje sanje. Sanjarim o zagrljaju kojeg još oćutjela nisam, o prvom poljupcu kojeg još ne poznam. Sanjarim i kao da me sram nekih misli pokušavam ih brzo maknuti, ali se nedaju, ostaju čvrsto negdje u dnu trbuha zakvačene i tijelo mi od njihovog njihanja podrhtava kao da groznica me trese. Polako odmičem perinu sa lica i dan što dolazi gledam sasvim odlučna; danas ću ga poljubiti.

Godine su prošle, sunce me jutros, ili još poneki drhtaj u dnu utrobe vrati sjećanjem na prvi poljubac. Zaboraviti ga nije moguće.

14.04.2013.

- 11:50 - Komentari (10) - Isprintaj - #

13.04.2013., subota

Istina koju ne voliš

Znam neću te voljeti
zauvijek,
ali ću te voljeti žarko,
poželjno, strasno, iskreno,
sada.
Neću te voljeti zauvijek,
to nije moguće.

Obećanje da ćemo se zauvijek voljeti
bilo bi lagati LJUBAV.

13.04.2013.

- 19:59 - Komentari (10) - Isprintaj - #

11.04.2013., četvrtak

Samo za znatiželjne!!!!

Ako ste od volje čitati duži tekst saznat ćete kako sam i zašto počela pisati.

Moja generacija je rasla bez televizora. U selu ih je bilo tek nekoliko i samo smo neke emisije išli susjedima pogledati. Knjiga je bila najdraža u vrijeme zime, kiša, u dane kada je najbolje bilo biti u toploj kuhinji. Od kada sam naučila čitati knjižnica, koja je bila pravo blago, postala je moj često posjećivan prostor. Vrlo rano sam počela čitati knjige koje baš i nisam tada razumjela kako treba pa sam ih odrastanjem ponovo pročitavala. Ne mogu reći da me je poezija posebno privlačila. Najviše sam bila usmjerena na rusku književnost iako su se neke moje kolegice čudile kada bi vidjele sve one knjižurine koje sam nosila doma. U prvom razredu srednje škole pročitala sam svu literaturu za sve četiri godine. Moj tata ni tada još nije dao kupiti tv jer njemu nije trebao, a i nismo baš imali dovoljno novaca, tako da je knjiga ostala jedina za popuniti prazan hod u danu. Danas znam da je to očito bio jedan od uvjeta za pisanje danas. Moram reći da iako sam puno čitala pisanje mi nije išlo. Zadaćnice sam uvijek birala sa temom o nekom književnom djelu jer sve ostale teme nisu mi imale smisla. Posebno još naglašavam da nikada nisam napisala niti jednu pjesmu. A onda se dogodilo. Godine su prolazile, udaja, djeca, posao, čak je i za čitanje bilo manje vremena iako nikada nisam prestala posuđivati knjige i čitati. Život često iznenadi pa je i mene. Došao je prvi moždani udar, a tri mjeseca iza i drugi. Nešto se presložilo u mojoj glavi i 2004. godine u ranim jutarnjim satima napale su me riječi. Kada kažem napale, stvarno i mislim. Imala sam osjećaj da mi je cijelo tijelo ispunjeno riječima i da ću se rasprsnuti od prisile. Kao što skribomani pišu neprestance taj sam dan pod prisilom riječi napisala 28 pjesama. Nastavljalo se mjesecima i cijele godine. Kako nikada nisam pisala poeziju, niti išta osim zadaćnica davno u školi, nisam imala nikakvog znanja o vrstama ili stilovima. Samo sam pisala onako kako su se riječi posložile. Priznajem da sam bila prestrašena misleći da sam prolupala. Tražila sam pomoć na više mjesta, ali svi su mi govorili neka pišem jer u pjesmama nije bilo suicidalnih poriva. Prve sam godine skrivajući se od obitelji napisala 663 pjesme nekim čudnim stilom, rekla bih nekim rimovano plivajućim. Zatim se nastavila slobodna forma. Pisala sam ne razmišljajući o kvaliteti ili stilu, jer bilo je više kao da sam ja medij, a netko drugi diktira, recimo dobra pisaća mašina sam bila. Nakon dvije godine konačno su i moja djeca vidjela da se nešto dešava i morala sam priznati. Najmlađa kćerka je defektolog i jasno mi je objasnila što se stvarno dogodilo. Kod inzulta dolazi do prekida neuronskih veza i one se usmjere u drugi dio mozga. Kod mene su otvorile novi dio u kojem je čučala poezija, zapravo čučale su riječi. Godine su prolazile, a ja sam pisala i poeziju i poeziju u prozi, pa kratke prozne crtice, pa dječje pjesmice, priče za djecu. Nakon četiri godine krenuo je haiku, haiga i haibuni. Naravno da o japanskoj poeziji nisam imala pojma nego sam morala guglati da bih shvatila što ja to radim. Ne pišem ovo da bih se hvalila već da rečem kako je možda ipak nevažno držati se nekih formi koje su nekada nametnute jer na taj je način sama književnost zakinuta za puno dobrih i zanimljivih zapisa (ne mislim sada na sebe). Do danas u mojim rokovnicima, na blokovima (jer u početku morala sam blokove imati u torbi) ima više od 5000 pjesama. Kada bi navala riječi krenula nisam mogla ne zapisati, jednostavno je bila prisila. Danas mogu ili zapisati ili ne. Ako ne zapišem naprosto se sve izgubi kao da i nisam pjesmu imala u sebi. Kažem u sebi jer ih jednostavno tako osjećam. Koliko je točno ne znam jer ne vodim popis.
Hvala svakome tko je imao dovoljno strpljenja pročitati ovaj ogroman tekst istine o tome kako sam počela pisati.

- 08:16 - Komentari (15) - Isprintaj - #

09.04.2013., utorak

Za tebe

Kao uvijek,
a ti neznaš
ogolim dušu
do zadnje čestice.
Ogrnem tek veo od želja
preko golih ramena
i poljupce
što živo meso pale
čekam.
Nestvaran
u mučnoj stvarnosti ti si
vladar mome tijelu,
mojim željama,
mom postojanju.
Za tebe, a ti neznaš,
postajem robinja
što vriskom nemoći
usred buktinje
ime tvoje izgovara.
Za tebe, a ti
nikada saznati nećeš.

09.04.2013.

- 09:33 - Komentari (14) - Isprintaj - #

07.04.2013., nedjelja

Promišljanje jutrom

Ponekad, kao jutros, ljutim se što bezvoljnost tijela nikako da pokrenem iako u mislima energija struji. Čudna su stanja jutra kojima je potrebno vrijeme za analiziranje svakog detalja sna kojeg se sjetiti mogu. I dok tražim još poneki detalj, kako bih povezala ono prosnivano što je u budnosti nerealno, tijelo još lagano miruje. Tu se mirnoću ili vanjsku nepokretnost jednostavno vidjeti može. Sjećam se kako mi je davno, još dok bijah dijete, mama govorila jutrima često; daj se pokreni, a ja bih još makar koju minuticu ostala tako bezvoljno. Tada nisam razmišljala o snovima, jer kako su došli tako su i prošli bez potrebe istraživanja da li mi što poručuju. Mnogo kasnije, kada je strah majčinstva ušao u moj život, počela sam „čitati„ ali ne sanjarice, nego tražeći u onom svjesnom što bi bio uzrok onog iracionalnog u snovima. Nisam daleko došla. Nepoznanice su mi i danas iste, a desetljeća su prošla. Uz vrući čaj jutrom čekam da energija prostruji kroz prste i zapisujem misli koje kao da su u nekoj čekaonici i čekaju svoj red da budu zapisane. I ovo jutro je isto takvo.

RIJEČI

Otvaram vrata čekaonice misli, a
galama i žvrgoljenje me posred lica pogodi.
Gledam ih kako se guraju tražeći
bolju poziciju u tom nepreglednom moru od riječi.
Sve bi odjednom željele kroz ta uska vrata
koja su tek minimalnom snagom otvorena.
Začudna sam kako naviru sve više
kao nepregledna vojska, ali ne za boj.
Ta je vojska sjajno opremljena,
blistava u svojim odorama.
Nije mi dano izabrati po različitosti
već redom kojeg su riječi same stvorile
preuzimam obavezu izvesti ih van
na ove stranice na koje predugo čekaju.
Osmjehnem se znajući kako će se gizdati
dok ih nepoznate oči budu gledale,
kako će svaka pomisliti da je kraljica
iako je godinama niz riječi prije njih
stvorio cijeli jedan svijet.
Osmjehnem se zadovoljna
još jednim jutrom uz šalicu čaja,
a jutro je sivo i kiša sipi.

07.04.2013. Milano

- 08:51 - Komentari (7) - Isprintaj - #

05.04.2013., petak

Gordijski čvor

Koliko snova još u sebi nosim, kolike sam već zakopala jer mrtvi su i ništa ih više oživjeti ne može? Prebirem u tišini bijele noći dok mi utvare kapke čvrsto otvorene drže. Smijem li glasno nabrajati jer kažu ono što zvukom izađe nestaje kao da i bilo nije. Šaptom ću zato posložiti tvoje želje koje pokušavam ispuniti prije svojih. Trebaš me, znam, vjerujem tvojim riječima i svojim osjećajima vjerujem. Prečesto znam što želiš, a da ništa rekao nisi. Znači li to da smo ušli dublje u nutrinu ili tek intuicija pronalazi odjek tvojih misli.
Sebe ne mogu odrediti u odnosu na želje koje uglavnom skrivam od tvojih pitanja, pogleda bilo čega što bi ti dalo naslutiti kako u istom času želim da sam jedina ljubav tvoja, kao i da me uopće ne poznaš, kao da ne postojim, da me nikada više ne zagrliš. Ili da ja tebe nikada više ne dodirnem, ne vidim, tvoj miris ne osjetim, tvoje tijelo ne upijam. Ispreplelo se previše želja koje ne mogu biti i ne biti ostvarene istog časa. Znam da nećeš razumjeti, ni sama ne razumijem, ali zapisujem da svjedoče riječi svu komfuziju koju pokušavam razriješiti. Sve skupa izgleda kao gordijski čvor za koji ja mač nemam. Možda je u tvojim rukama ili u njenim. Ostajem daleko od tebe čekajući hoće li se čvor pukim slučajem sam razvezati, a u svitanje;

Milansko jutro.
Kroz prozor gledam palmu
i vrapca što skakuće po mladoj travi.
Njegovan vrt svaki put moj pogled plijeni
i često se pitam;
tko su ti što si mogu priuštiti
moje snove?

02.04.2013.

- 15:41 - Komentari (15) - Isprintaj - #