Ponekad, kao jutros, ljutim se što bezvoljnost tijela nikako da pokrenem iako u mislima energija struji. Čudna su stanja jutra kojima je potrebno vrijeme za analiziranje svakog detalja sna kojeg se sjetiti mogu. I dok tražim još poneki detalj, kako bih povezala ono prosnivano što je u budnosti nerealno, tijelo još lagano miruje. Tu se mirnoću ili vanjsku nepokretnost jednostavno vidjeti može. Sjećam se kako mi je davno, još dok bijah dijete, mama govorila jutrima često; daj se pokreni, a ja bih još makar koju minuticu ostala tako bezvoljno. Tada nisam razmišljala o snovima, jer kako su došli tako su i prošli bez potrebe istraživanja da li mi što poručuju. Mnogo kasnije, kada je strah majčinstva ušao u moj život, počela sam „čitati„ ali ne sanjarice, nego tražeći u onom svjesnom što bi bio uzrok onog iracionalnog u snovima. Nisam daleko došla. Nepoznanice su mi i danas iste, a desetljeća su prošla. Uz vrući čaj jutrom čekam da energija prostruji kroz prste i zapisujem misli koje kao da su u nekoj čekaonici i čekaju svoj red da budu zapisane. I ovo jutro je isto takvo.
RIJEČI
Otvaram vrata čekaonice misli, a
galama i žvrgoljenje me posred lica pogodi.
Gledam ih kako se guraju tražeći
bolju poziciju u tom nepreglednom moru od riječi.
Sve bi odjednom željele kroz ta uska vrata
koja su tek minimalnom snagom otvorena.
Začudna sam kako naviru sve više
kao nepregledna vojska, ali ne za boj.
Ta je vojska sjajno opremljena,
blistava u svojim odorama.
Nije mi dano izabrati po različitosti
već redom kojeg su riječi same stvorile
preuzimam obavezu izvesti ih van
na ove stranice na koje predugo čekaju.
Osmjehnem se znajući kako će se gizdati
dok ih nepoznate oči budu gledale,
kako će svaka pomisliti da je kraljica
iako je godinama niz riječi prije njih
stvorio cijeli jedan svijet.
Osmjehnem se zadovoljna
još jednim jutrom uz šalicu čaja,
a jutro je sivo i kiša sipi.
07.04.2013. Milano
|
