| < | svibanj, 2013 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
|
Košulja nježno prljavo roza boje. Rekli bi nije muška boja, ali njemu je savršeno stajala. Ravan trbuh, čvrsta prsa, gornji gumb nije bio zakopčan. Hlače su bile mislim, jer ne sjećam se točno, ali rekla bih sivkasto plave, znate onu boju koju zovu golubinje plava. Svjetlije brinet, no ne blond. Oči boje čokolade, tamne, prodorne sa nekim svjetlucavim iskricama. Samosvjesno je stajao i čekao. Ponašanje u tom čekanju nije govorilo ništa. Nije bilo nervoze, pogledavanja na sat, tipkanje u mobitel, zvjeranje na sve strane. Skoro kao statua bih rekla, da nije onako s vremena na vrijeme prebacio težište sa jedne na drugu nogu. Pogledavala sam ga krišom kako ne bi primijetio da sam silno znatiželjna saznati cilj njegovog čekanja. Pomaknula sam se u stranu vjerujući da me njegov pogled iz tog kuta neće moći uhvatiti. Potrajalo je. Nisam štopala vrijeme, ali taman sam pomislila da je čovjek totalni frik i da sam ja isto to zato što čekam, a nemam pojma ni što ni zašto, kada je iz gomile koja se slijevala sa tržnice prišla sasvim prosječna žena, čak bih rekla i starija od njega. Spustila je kraj njegovih nogu dvije torbe iz kojih je virio mladi luk i buket cvijeća. Nešto je govorila i onda mu dodala jednu, onu težu torbu u ruku, drugu je sama uzela. On ju je primio pod ruku i krenuli su. Tek sam tada shvatila da je taj izuzetno zgodan muškarac slijep. SLIJEP MUŠKARAC MIRNO KAO SKULPTURA NA TRGU ČEKA 25.05.2013. |
|
Na tvojim dlanovima strast treperi, uvijek. Tvoje tijelo o željama pokretima mi govori. Znam da silina koja utrobom tvojom putuje nema vremena čekati, zastati, dozvoliti da užitak ispuni prostor oko nas. Kao da će se svemir rasprsnuti idućeg trena, žurno uzimaš željeno. Požudno skidaš svaku kapljicu sa mojih usana. Ulaziš jezikom među zube kao da si tamo nešto izgubio ili misliš kako ćeš pronaći veće zadovoljstvo nego ti ga dajem. Tvoja mladost izluđuje moja čula do želje glasno vrisnuti, ugristi, zariti prste čvrsto u tijelo koja mi se predaje. Ne pitam te vjeruješ li mojim riječima, mislima, mojim željama, jer napajanjem na izvoru mladosti tvoje obnavljam godine koje prebrzo odlaze, a bar malo zaustaviti ih želim. Ako je bezočno snagu tvojih bedara osjećati tada grijeh priznajem, ali ne žalim jer ljepota užitka ne dozvoljava misliti. I dok postelja moja upija svaki pokret, putovanje ka vrhuncu užitka postaje jedini cilj. Riječi gube smisao, glas mijenja intonaciju, pogled se gubi u nepoznatom, a ljepota se razlije u nama, oko nas i smiraj dahne nježno. Na tvojim dlanovima treperi strast kao da nam je prvi put, a nije…. i ne znam koliko će trajati ovo ludo i strasno što dijelimo već godinama, ali ne pitam, odgovor ne želim znati. 16.05.2013. |
|
Iz pomalo teških, zbrkanih snova budim se nevoljko iako zadovoljna što će neizvjesnost kojom me snovi vežu prestati. Zanimljivo je kako sam gotovo svjesna da sve što mi se u snovima dešava nije stvarnost, a strah je ipak prisutan. Zalutati, kao ja noćas, stvarno je sasvim ozbiljan san i zadovoljstvo buđenja olakšanje. Konačno sasvim budna uz šalicu čaja prisjećam se kako sam davno, kao dijete, zalutala među vinogradima. Od prvih koraka su me vodili ili nosili na njive, u vinograde, u bašće jer dok su odrasli radili, a najčešće je to bila baka, djeca bi se pa tako i ja, igrala sa malo skromnih igračaka. Zabava je bila istraživati kako daleko možemo otići, a da nas odrasli ne primijete. Vinogradi su bili svuda po tom brijegu. Visinom sam možda bila do pola kolca tako da sam mogla gledati samo kroz redove, a i ne iznad. Međa između vinograda nije postojala, ali se točno znalo do kuda je jedan, a gdje počinje drugi. Mi djeca nismo tada ništa znali. Ono čega se dobro sjećam jesu šumske jagode kojih je uvijek bilo na tim takozvanim međama. To su bili tek malo širi razmaci koje se nije okopavalo nego kosilo, dok se između redova vinograda zemlja kopala da trava ne raste. Na međama je sve uvijek bilo puno šumskih jagoda. Jednu za drugom uživajući u mirisu i okusu ubirući prošla sam naš vinograd, susjedov i njegovog susjeda. Odjednom više nisam znala gdje sam. Sjećam se da sam trčala kroz redove, zvala i plakala. U tom bezglavom trčanju naletjela sam na tata Ivu. Tako smo ga zvali svi u selu, a njegov je vinograd bio gotovo pola brijega udaljen od našeg. Naravno stavio me na ramena i vratio mami koja je imala najbolju namjeru koristiti šibu, znate onu iz raja, no tata Ivo, a ni moj tata nije dao. Često se nakon buđenja iz snova, koji su bili kao ovaj noćas u kojem sam se opet izgubila, pitam; koliko je djetinjstvo upisalo događaje u naše buduće snove? 13.05.2013. |
|
Noć. Strast noći nakon dugog čekanja. Dolaziš razigran, sa osmjehom koji rasvijetli polutamu na ulazu mog doma. Noć. Ta noć puna čarolije godinama skrivane iza spuštenih zavjesa. Ruke. Zaplele se ruke oko tijela stiskom, pretražuju, provjeravaju, sigurnost traže između stvarnosti i želja. Ludo. Ludo zaljubljene ruke pohotno grabe, uzimaju, miluju. Ruke ljube, čežnjom govore. Kako je lijepa, kako je lijepa. Noć. Naša noć nakon dugog čekanja. |
|
Raspukne se tama na dva dijela tankom niti svjetla. Noć se odmiče laganim korakom. Promatram tu tanku crtu što zoru navješta između šalaporki i odjednom mi se učini da moj život to je. Ta tanka nit između dva dijela tame. Govore mi često da tužne pjesme pišem, a ja samo zapisujem riječi koje se pojave, meni, iz nepoznatih izvora. Vraćaju me te riječi gotovo uvijek na tu tanku nit svjetla između onoga što je bilo i onoga što će biti kao da dijeli život. Nerazumna je svaka misao koja od mene traži tragati stalno. Kada bih znala što pronaći moram brže bih pisala. Govore da sve su moje pjesme tužne, očito ne prepoznaju moja traganja. Zadovoljstvo koje dijelimo, riječi i ja, mala je svijetla nit između dvije šalaporke u svitanje novog dana. 22.04.2013. |