Iz pomalo teških, zbrkanih snova budim se nevoljko iako zadovoljna što će neizvjesnost kojom me snovi vežu prestati. Zanimljivo je kako sam gotovo svjesna da sve što mi se u snovima dešava nije stvarnost, a strah je ipak prisutan. Zalutati, kao ja noćas, stvarno je sasvim ozbiljan san i zadovoljstvo buđenja olakšanje. Konačno sasvim budna uz šalicu čaja prisjećam se kako sam davno, kao dijete, zalutala među vinogradima. Od prvih koraka su me vodili ili nosili na njive, u vinograde, u bašće jer dok su odrasli radili, a najčešće je to bila baka, djeca bi se pa tako i ja, igrala sa malo skromnih igračaka. Zabava je bila istraživati kako daleko možemo otići, a da nas odrasli ne primijete. Vinogradi su bili svuda po tom brijegu. Visinom sam možda bila do pola kolca tako da sam mogla gledati samo kroz redove, a i ne iznad. Međa između vinograda nije postojala, ali se točno znalo do kuda je jedan, a gdje počinje drugi. Mi djeca nismo tada ništa znali. Ono čega se dobro sjećam jesu šumske jagode kojih je uvijek bilo na tim takozvanim međama. To su bili tek malo širi razmaci koje se nije okopavalo nego kosilo, dok se između redova vinograda zemlja kopala da trava ne raste. Na međama je sve uvijek bilo puno šumskih jagoda. Jednu za drugom uživajući u mirisu i okusu ubirući prošla sam naš vinograd, susjedov i njegovog susjeda. Odjednom više nisam znala gdje sam. Sjećam se da sam trčala kroz redove, zvala i plakala. U tom bezglavom trčanju naletjela sam na tata Ivu. Tako smo ga zvali svi u selu, a njegov je vinograd bio gotovo pola brijega udaljen od našeg. Naravno stavio me na ramena i vratio mami koja je imala najbolju namjeru koristiti šibu, znate onu iz raja, no tata Ivo, a ni moj tata nije dao. Često se nakon buđenja iz snova, koji su bili kao ovaj noćas u kojem sam se opet izgubila, pitam; koliko je djetinjstvo upisalo događaje u naše buduće snove?
13.05.2013.
|
