Sunce se lagano kroz grane borova i rascvjetanih magnolija provlaći gotovo se srameći kao mlada snaša kada ustaje potiho, zorom ranom iza svadbe, u kući koja još nije njena, a bit će do kraja života. I vrati me to sunce sramežljivo u one dane, u ono vrijeme kada su pjetli dan dozivali još prije prve zrake sjajne, u dane kada su jutra bila plava, rosna i mlada, a snovi se otrgnuti nisu dali ili im otići dozvolila nisam. Vratim se polako korak po korak da koje sjećanje ne bih preskočila jer dragocjeno je u ogrlici mojih dana. Prošećem od prvih sjećanja do dana kada riječi krenuše nekako samovoljno, odlukom nekom meni nepoznatom, zapisati ili pisati, pisati i pišem. Pišem mladost i ljepotu njenu.
U perini toploj izgubljena na vratima proljeća i po dobu godine i mog života, sanjarim jutrima, dok pjetli selom pronose svoj zov. Sanjarim o ljubavi koja mi se dogodila iznenada. O ljubavi koja mi je uzburkala svu nutrinu, pokrenula nepoznata kolanja i noći u dane pretvorila. Naočit, zgodan, crn, visok. Želja je bio mnogih cura u mom selu, a on baš mene odabra. Sanjarim jutrom preko glave pokrivena da nitko ne vidi moje sanje. Sanjarim o zagrljaju kojeg još oćutjela nisam, o prvom poljupcu kojeg još ne poznam. Sanjarim i kao da me sram nekih misli pokušavam ih brzo maknuti, ali se nedaju, ostaju čvrsto negdje u dnu trbuha zakvačene i tijelo mi od njihovog njihanja podrhtava kao da groznica me trese. Polako odmičem perinu sa lica i dan što dolazi gledam sasvim odlučna; danas ću ga poljubiti.
Godine su prošle, sunce me jutros, ili još poneki drhtaj u dnu utrobe vrati sjećanjem na prvi poljubac. Zaboraviti ga nije moguće.
14.04.2013.
Post je objavljen 15.04.2013. u 11:50 sati.