| < | travanj, 2013 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
|
Koliko snova još u sebi nosim, kolike sam već zakopala jer mrtvi su i ništa ih više oživjeti ne može? Prebirem u tišini bijele noći dok mi utvare kapke čvrsto otvorene drže. Smijem li glasno nabrajati jer kažu ono što zvukom izađe nestaje kao da i bilo nije. Šaptom ću zato posložiti tvoje želje koje pokušavam ispuniti prije svojih. Trebaš me, znam, vjerujem tvojim riječima i svojim osjećajima vjerujem. Prečesto znam što želiš, a da ništa rekao nisi. Znači li to da smo ušli dublje u nutrinu ili tek intuicija pronalazi odjek tvojih misli. Sebe ne mogu odrediti u odnosu na želje koje uglavnom skrivam od tvojih pitanja, pogleda bilo čega što bi ti dalo naslutiti kako u istom času želim da sam jedina ljubav tvoja, kao i da me uopće ne poznaš, kao da ne postojim, da me nikada više ne zagrliš. Ili da ja tebe nikada više ne dodirnem, ne vidim, tvoj miris ne osjetim, tvoje tijelo ne upijam. Ispreplelo se previše želja koje ne mogu biti i ne biti ostvarene istog časa. Znam da nećeš razumjeti, ni sama ne razumijem, ali zapisujem da svjedoče riječi svu komfuziju koju pokušavam razriješiti. Sve skupa izgleda kao gordijski čvor za koji ja mač nemam. Možda je u tvojim rukama ili u njenim. Ostajem daleko od tebe čekajući hoće li se čvor pukim slučajem sam razvezati, a u svitanje; Milansko jutro. Kroz prozor gledam palmu i vrapca što skakuće po mladoj travi. Njegovan vrt svaki put moj pogled plijeni i često se pitam; tko su ti što si mogu priuštiti moje snove? 02.04.2013. |