Sklopim oči i u tami iza kapaka
gledam te, snažnog i ranjivog u isti čas.
Govorim polutiho kao da si tu
i kao da bi čuti mogao
kako su moje želje skinuti sve,
sve sa tvoga tijela da kao Adam ostaneš
pred mojim pogledom kada oči otvorim.
Mogla bih tada prstima prelaziti polako
crtajući putanje po tvojoj koži kao vajar.
Prelaziti sva udubljenja gledajući
kako se sitni ježinci na koži podižu
od ugode, od želje ili srama
svejedno.
Mogla bih slova upisivati noktom
malo čvršće, ne do krvi
već samo da se crveni trag vidi
i da čitaš ljubav na svome tijelu.
Koliko dugo bi izdržao
prije nego plahte zašušte
pretvarajući ludost igre
u još jednu savršenu noć?
Sklopim oči, slike spremam jer možda,
možda ćeš poželjeti biti Adam
ne samo iza mojih spuštenih kapaka.
22.04.2013.
Post je objavljen 23.04.2013. u 07:34 sati.