Ne biti kao svi drugi, ne biti nikome slična misao je koja me od najranijih dana nosi, vodi i dan-danas pokušavam izbjeći klišeje. Ipak često se pronađem u nekom skučenom prostoru misli i potreba pa gotovo nasilno pratim tragove već davno zacrtanih stopa meni potpuno nepoznatih. Moje kao da ne uspijem utisnu preko tih čvrsto postavljenih. Tko su ti što su uspjeli svoje stope tako upisati da ih ništa, nikakvo vrijeme neće izbrisati. Možda se samo tako meni čini, možda ja vrijeme mjerim na drukčiji način svojom nutrinom, a ne vanjskim otkucajima, mijenama, vidljivim zapisima. Uostalom tko sam ja u mnoštvu onih prije mene i onih koji će tek doći želeći svoje stope ostaviti preko mojih? Objasniti si ne mogu taj poriv biti svoja, drukčija, nikome slična, a sve su zvijezde na svodu nebeskom u različitosti slične. Pup, cvijet, latica, vlat i grana što crni se s ranog proljeća, isti su iako različito živote nose.
I baš zato, baš zbog toga što različitost tražim vraćam se tamo gdje korjeni moji zasađeni bijahu u ono vrijeme. Tamo na rubu slavonskih ravnica i stoljetnih hrastova. Na rubu gdje bagremi cvatu opojno i lipe ispred kuće moje stare. Vraćam se u dvorišta kojih odavno nema, ali mirisi njihovi u meni žive intenzivno kao da sve je isto danu kad presjekoh korjenje i poletjeh zvijezdu moju tražeći. Tamo su sjenokoše i polja makova crvenih posred žitnog mora. U tom selu ostale su sjene moji dana na prašnjavim putevima te slavonske crnice zlatne i pjesma po vinogradima uz zrikavce o podnevnih vrućina. E koliko ljepote, kolikog li milja tamo ostalo je, a ja zvijezdu ne pronađoh pa se vraćam i tražim, i slušam jer doziva me šaputanje ispod jasenova i poljupci ukradeni u fajleru ograde. Doziva me svaki otkos kose u snažnim rukama dok klasje ikebanu slaže po njivama. Mislima se vratim u ljeta moja mladenačka i miris ljetnog pljuska tražim, one tople nebeske suze koje su bose noge miješale, sa prašinom mekšom od paperja gusaka bijelih, plešući ispod duge. Tamo je nebo drugih boja bilo, sunce su pijetli dozivali, zore se plavile rosom okićene. Dani dozivali jedan drugog. Kitili se rosom i mrazevima, snijegom bijelim i mladim travkama. Sve je ostalo, ništa ne poneseh, a kao da sve je još uvijek sa mnom traje. Ipak rastužih se jer tragove mojih stopa tuđe prekriše nemilice.
17.04.2013. Milano
|
