Kao mamurna, opijena tvojom mladošću opomenu prizivam u svijest da ne posrnem, ponovo. Razbacuješ moje želje kao jesenski vjetar suho lišće po parkovima. Daruješ me osmjehom slađim od datulja, od žlice meda kojom mi sladiš svaki poljubac. Tjeraš me zaboraviti sve jučerašnje samo za trenutak tvojih ruku koje čudesnim dodirom plamen užižu u utrobi. Režeš stvarnost na komadiće kojima ćeš puzle kasnije slagati kao sliku mog zanosa tobom. Mene koju gledaš samo velom sreće ogrnutu dok usne tvoje niz vrat moj klize polako. Ostavljam, zbog mladosti tvoje, sva znana pravila u kutu svijesti pokrivena tamnom sjenom kako ih ne bih vidjela dok moje ti se predaje tijelo. A opomenama dodajem, nižući ih, još jedan broj i obećanje obrisati pokajanjem sve što sjećanje bilježi. Nakon svega ostajem zdvojno prazna, tvoj odlazak me boli i samoća se zlokobno ceri sa bijelih zidova. Osveti ću se bojom, pofarbati zidove žutom, narančastom, rubinski crvenom, sve ću boje razliti odjednom i prekriti osmjeh tišine koji mi se ruga jer znam već sutra bit ćeš ponovo među plahtama mojim šuštavim. Tvojoj mladosti sve praštam zbog tog sutra.
20.04.2013.
(SP znaš da je za tebe)
Post je objavljen 20.04.2013. u 20:22 sati.