Ako ste od volje čitati duži tekst saznat ćete kako sam i zašto počela pisati.
Moja generacija je rasla bez televizora. U selu ih je bilo tek nekoliko i samo smo neke emisije išli susjedima pogledati. Knjiga je bila najdraža u vrijeme zime, kiša, u dane kada je najbolje bilo biti u toploj kuhinji. Od kada sam naučila čitati knjižnica, koja je bila pravo blago, postala je moj često posjećivan prostor. Vrlo rano sam počela čitati knjige koje baš i nisam tada razumjela kako treba pa sam ih odrastanjem ponovo pročitavala. Ne mogu reći da me je poezija posebno privlačila. Najviše sam bila usmjerena na rusku književnost iako su se neke moje kolegice čudile kada bi vidjele sve one knjižurine koje sam nosila doma. U prvom razredu srednje škole pročitala sam svu literaturu za sve četiri godine. Moj tata ni tada još nije dao kupiti tv jer njemu nije trebao, a i nismo baš imali dovoljno novaca, tako da je knjiga ostala jedina za popuniti prazan hod u danu. Danas znam da je to očito bio jedan od uvjeta za pisanje danas. Moram reći da iako sam puno čitala pisanje mi nije išlo. Zadaćnice sam uvijek birala sa temom o nekom književnom djelu jer sve ostale teme nisu mi imale smisla. Posebno još naglašavam da nikada nisam napisala niti jednu pjesmu. A onda se dogodilo. Godine su prolazile, udaja, djeca, posao, čak je i za čitanje bilo manje vremena iako nikada nisam prestala posuđivati knjige i čitati. Život često iznenadi pa je i mene. Došao je prvi moždani udar, a tri mjeseca iza i drugi. Nešto se presložilo u mojoj glavi i 2004. godine u ranim jutarnjim satima napale su me riječi. Kada kažem napale, stvarno i mislim. Imala sam osjećaj da mi je cijelo tijelo ispunjeno riječima i da ću se rasprsnuti od prisile. Kao što skribomani pišu neprestance taj sam dan pod prisilom riječi napisala 28 pjesama. Nastavljalo se mjesecima i cijele godine. Kako nikada nisam pisala poeziju, niti išta osim zadaćnica davno u školi, nisam imala nikakvog znanja o vrstama ili stilovima. Samo sam pisala onako kako su se riječi posložile. Priznajem da sam bila prestrašena misleći da sam prolupala. Tražila sam pomoć na više mjesta, ali svi su mi govorili neka pišem jer u pjesmama nije bilo suicidalnih poriva. Prve sam godine skrivajući se od obitelji napisala 663 pjesme nekim čudnim stilom, rekla bih nekim rimovano plivajućim. Zatim se nastavila slobodna forma. Pisala sam ne razmišljajući o kvaliteti ili stilu, jer bilo je više kao da sam ja medij, a netko drugi diktira, recimo dobra pisaća mašina sam bila. Nakon dvije godine konačno su i moja djeca vidjela da se nešto dešava i morala sam priznati. Najmlađa kćerka je defektolog i jasno mi je objasnila što se stvarno dogodilo. Kod inzulta dolazi do prekida neuronskih veza i one se usmjere u drugi dio mozga. Kod mene su otvorile novi dio u kojem je čučala poezija, zapravo čučale su riječi. Godine su prolazile, a ja sam pisala i poeziju i poeziju u prozi, pa kratke prozne crtice, pa dječje pjesmice, priče za djecu. Nakon četiri godine krenuo je haiku, haiga i haibuni. Naravno da o japanskoj poeziji nisam imala pojma nego sam morala guglati da bih shvatila što ja to radim. Ne pišem ovo da bih se hvalila već da rečem kako je možda ipak nevažno držati se nekih formi koje su nekada nametnute jer na taj je način sama književnost zakinuta za puno dobrih i zanimljivih zapisa (ne mislim sada na sebe). Do danas u mojim rokovnicima, na blokovima (jer u početku morala sam blokove imati u torbi) ima više od 5000 pjesama. Kada bi navala riječi krenula nisam mogla ne zapisati, jednostavno je bila prisila. Danas mogu ili zapisati ili ne. Ako ne zapišem naprosto se sve izgubi kao da i nisam pjesmu imala u sebi. Kažem u sebi jer ih jednostavno tako osjećam. Koliko je točno ne znam jer ne vodim popis.
Hvala svakome tko je imao dovoljno strpljenja pročitati ovaj ogroman tekst istine o tome kako sam počela pisati.
Post je objavljen 11.04.2013. u 08:16 sati.