Koliko se samo uvreda i žuči prospe u našem javnom, medijskom i nejavnom, tračerskom prostoru. I brojni komentari na ovome blogu upravo su takovoga karaktera (ispričavam se onima čiji komentari nisu takvi). Nema dvojbe, beskrajno smo frustrirana nacija! Nažalost, te naše frustracije nisu najčešće bez osnove, jer većina ljudi doista teško živi, izloženi smo dnevno kojekakvim nepravdama i poniženjima, od radnog mjesta, do ulice, banke, trgovine, nekog ureda, vlastite obitelji. No, niti drugdje nije bitno bolje ili drugačije. Različiti su samo izvori frustracija (prikraćenosti). Ali ono po čemu se razlikuju pojedinci i društva jest način kako se sa vlastitom frustracijom nosimo. Jedni odabiru agresiju (kriv im je cijeli svijet), drugi cinizam, trći malodušnost, četvrti sarkazam, peti povlačenječ, a neki opet stvarima i problemima prilaze s optimizmom tražeći šansu za sebe, nije im stran humor, pa i šala na vlastitu frustraciju, koja onda postaje manja i kontrolabilna. Na nama je da izaberemo reakciju na tegobnu i frustrirajuću stvarnost. Među komentarima na ovom blogu, primjećijem predominaciju jednog tipa reakcije, koji mi se čini pomalo djetinjastim i sasvim neracionalnim. Radi se o onima koji su odlučili za sve svoje probleme i životne neuspjehe proglasiti odgovornim politiku i političare općenito. Njihov bazični stav počiva na jednoj pomalo nebuloznoj premisi, a to je da se politika i političari mogu ukinuti i da bi stvari onda bile dobre za njih i sve ostale. Infantilnost ove premise ne treba posebno dokazivati, jer je politika kao djelatnost naprosto svojstvena ljudskoj zajednici i bit će je koliko i društva. Stoga prijezir spram politike ima isti učinak na politiku i političare, kao i durenje djeteta na npr. ponuđenu hranu. Ova infantilna reakcija, nažalost toliko raširena, ima svoju ozbiljnu posljedicu, a to je da se ljudi povlače u privatnost, apstiniraju od politike i u rudimentarnom obliku, ne sudjeluju ni u kakvim zajedničkim akcijama ili inicijativama, a time samo dodatno povećavaju svoju frustraciju i osjećaj isključenosti. Njihova je omiljena teza da su svi u politici isti, da su sve stranke iste i da se zapravo nema od čega birati. Tu su ciničnu tezu posebno aktivno u naš društveni prostor progurali najlošiji, najbeskrupulozniji, najneodgovorniji, najkorumpiraniji političari i njihove stranke. Cilj je upravo ogaditi sve i svakoga i otupiti vlastiti kritički stav spram svakoga pojedinačno. Stereotipi nam pomažu da preživimo, ali su opasni jer stvarnost čine plošnom i jednodimenzionalnom. I umjesto da se kaže da su svi isti i tako stane na stranu najgorih, bilo bi puno uputnije i zdravije potražiti razlike, a sudove donositi temeljem vlastitih uvida, sa što manje posredovanja. Nije to lako i intelektualno je zahtjevno! Ali moramo se potruditi raspoznati i razlikovati jeftine demagoge, opsjenare od odgovornih ljudi u politici, čija riječ nije naoko tako zavodljiva, osmjeh tako namješten, optimizam hinjen, a samouvjerenost teatralna.
Neki dobronamjerni mi sugeriraju da prekinem sa ovim blogom. Pokrenuo sam ga da iskreno podjelimo naše misli i uvelike sam riskirao. Želio sam dati mali prilog dostupnosti političara, a nemam ništa što bih skrio, pa niti vlastitu slabost, glupost ili nesnalaženje. Možda bi mi šutnja i namještena poza bila produktivnija, ali onda ja ne bih znao koga ste izabrali, dajući mi ili uskraćujući svoj glas. Svoju predodžbu o meni, image, ili mene i moje ideje. Zato ovo držim poštenim pristupom prema vama čije povjerenje želim. Profesionalnim kritičarima moje malenkosti, čija je ponižavajuća zadaća širiti kojekakve izmišljotine i tračeve o meni poručujem da se malo više potrude, da svojim nalogodavcima priskrbe više ugleda. Vrijeđajući mene, oni ne dobijaju na ugledu. To je sigurno!

Prije točno godinu dana u Sisku je formirana koalicija «Sisačko proljeće». Sastavljena od stranaka dugogodišnje oporbe SDP-a, HSS-a, HNS-a i LS-a, uz mudru i poletnu kampanju ta se koalicija na izborima 15. svibnja pokazala pobjedničkom. Prvi dan proljeća prošle godine uistinu je označio, sukladno i našem sloganu, da se Sisak može probuditi zajedno. Novi poletni duh, optimizam i jasna i hrabra vizija s kojom smo krenuli ususret građanima prepoznata je kao početak buđenja ovoga nepravedno uspavanog grada, u kojemu su dugogodišnja stagnacija, galopirajuća neimaština, gubitak posla, stečajevi, depopulacija i nadasve nesposobne i korumpirane gradske strukture, ostavili duboko rezignirajući trag i pomalo nevjericu da se u Sisku išta suvislo i normalno uopće može dogoditi. A onda smo krenuli, iako smo čekali više od mjesec dana da se kostituira gradsko vijeće, iako je započinjalo ljeto, ipak hrabro i optimistično. U roku od nekoliko dana pripremili smo sjajno organiziranu državnu proslavu 22. lipnja i naznačili emitiranje dobrih vijesti iz Siska. Začas smo, nečekajući da se ustroje službe, angažirali vrsne znalce za gospodarstvo koji su nam počeli pomagati u realizaciji dugogodišnjih projekata za konačno zaustavljanje nezaposlenosti i gospodarski oporavak, pa i procvat. Stvorili institucionalne pretpostavke, donijeli GUP, osnovali razvojnu agenciju, društvo za upravljanje poslovnim zonama, društvo za upravljanje vodnim resursima, definirali kreditne linije, ugovorili preko 50 milijuna ulaganja u Sisak već u ovoj godini za krupne infrastrukturne projekte, organizirali (istina nabrzinu) Sisačko ljeto, Sisačku zimu (preko 250 programa), ostvarili značajne inozemne kontakte, razgovarali s tridesetak ozbiljnih investitora iz zemlje i svijeta, započeli projekt ulaganja u proizvodnju komponenti za informatičku industriju, osigurali desetak projekata za komunalno uređenje grada, pripremili obnovu Velikog Kaptola, uređenje središnjeg gradskog trga, pješačke zone, zimovališta za brodice i čamce, sportske luke, biciklističkih staza, nove javne rasvjete u gradu, pripremili značajne programe socijalne politike u gradu koja je trebala pomoći snašanju teških životnih prilika naših sugrađana i još mnogo toga.
Nije bilo lako, u gradu s kroničnim problemima, stranačkim nepotizmom, opstrukcijom službenika i vodstava gradskih poduzeća, sitnim privatnim interesima. Nije bilo lako niti u koaliciji, zadovoljiti kadrovske apetite, trbalo se boriti i s vlastitom bulumentom nesposobnih a ambicioznih koji su tražili odmah i sada naplatu svoje stranačke pripadnosti. Nažalost, pokazalo se da je ovo zadnje, a ne objektivno teška situacija, bilo presudno za prekidanje važnog i uspješnog posla koji smo započeli. Mali, osobni interes dvojice neodgovornih ljudi pomiješan sa gramzivošću jednako tako neodgovornih čelnika dviju stranaka koje su Sisak i dovele na ovako niske grane, prekinule su to naše, toliko željeno buđenje. Otvorivši jedno oko tek, trnoružica je opet pala u duboki, gotovo komatozni san. Ali proljeća ipak dolaze!

Kakva svinjarija! Dva politička lupeža, Ivica Kindi i sudrug mu Roko Nikolić koji će zasigurno postati sinonimi za najcrnju epizodu ionako mračne sisačke političke scene u proteklim desetljećima, nakon što su s pravom i razlogom osuđeni od još neposustale javnosti ovog ustrašenog grada, nakon što su im stotine građana jasno i nedvosmisleno rekli da su talog i prevaranti onih nekoliko tisuća ljudi koji su glasovali za koaliciju «Sisačko proljeće», da su uzurpatori volje građana, drznuli su se potražiti (policijksku) zaštitu od suda građana. Kako su to učinili! Otišli na policiju i denuncirali desetak mladih, obrazovanih i po svemu neporočnih ljudi, kao tobože onih koji im se prijete i ugrožavaju njihovu sigurnost. Kao prijetnju su neveli jedan post, na jednom blogu, koji je u međuvremenu ugašen, a na kojemu su navodno nazvani smećem i govnima. Tu je valjda bilo i podosta komentara koju su potvrđivali autorovu ocjenu. I što se događa?! Umjesto da se policija nasmije na ovu prijavu, jer reći nekome da je govno je eventualno uvreda, ali nikako prijetnja, policija, očigledno pod pritiskom započinje pravu istragu: Čiji je blog, s kojega je kompjutora pisano, koja je elektronička adresa i td. i danas poziva na obavijesne razgovore članove gradskog odbora SDP-a u Sisku. Time je policija ušla u opasnu zonu ugrožavanja slobode političkog okupljanja i djelovanja, bespotrebno uznemirujući ljude koji nikada nisu imali nikakvu krivičnu ili kaznenu prijavu, koji čak nikada nisu niti bili na policiji. Na upit zašto uopće pozivaju te ljude , odgovaraju da to čine u suradnji s državnim odvjetništvom. To ćemo tek utvrditi! Što tu ima raditi državno odvjetništvo, ako je prvo točno. Uvrijeđeni mogu tužiti privatno za uvredu, a državno odvjetništvo se uključuje u slučajevima koje predviđa zakon. Ovih ću dana, ne samo zbog zaštite konkretnih nevinih ljudi od maltretiranja, već prvenstveno zbog zaštite građana od represije države, uputiti pitanje ministru unutarnjih poslova o sudjelovanju policije u sisačkom slučaju. Priupitat ću i zašto je na dan divljačkog upada Pintarića, Novaka i družine u zgradu Sisačke gradske vijećnice, u susjednoj zgradi policije, bilo stacionirano tridesetak specijalaca, dovezenih iz Zagreba. Priupitat ću i o navodnom upadu policije u stan srodnika jednoga od dvojice prebjega navodno u potrazi za drogom. Ako je to točno, onda po čijem nalogu i čijoj dojavi? Tko je imao motiv na ovakav način pritiskati jednog od prebjega?
Sva ova priča o policiji i (možda) odvjetništvu se zbiva u zemlji u kojoj navodno ministar policije zaustavlja istragu policije o prebijanju jednog građanina od strane višekratno prijavljivanog i osuđivanog HDZ-ovog moćnika, u zemlji u kojoj dileri zbog bogate opskrbe drogom ruše cijene i truju našu djecu, u kojoj se ne istražuje od kuda Kindiju naglo novac i na koji ga je način stekao iako je sam priznao da su ga kupovali i o čemu također postoji zahtjev za istragu. I mogao bih nabrajati još mnogo toga što brine i što sije sumnju, da netko pokušava politički zloupotrbljavati policiju. Nadam se da će policija te sumnje uvjerljivo otkloniti i pokazati da smo bezrazložno uznemireni. A vi dragi blogeri znajte da ako ne budete po ćudi, možete biti pozvani i na ugodno ćaskanje u policiju.

Kako je ovo ipak moj internetski dnevnik, a ne kolumna, iako ponekad objavljujem i tekstove koje sam izvorno namijenio nekom drugom mediju, moram ipak reći nešto i o tome što radim ovih dana. Dakle, vikend je prošao u zaista iscrpljujućem odlasku na Korčulu, gdje smo u dva dana odradili čak četiri tribine, a nedjelju proveli u napornom putovanju kroz buru i snježne nanose u ne baš udobnom kombiju. Putovali smo sa dva kraća stajanja preko 12 sati. Ali bilo je korisno susresti se sa članovima stranke i iz prve ruke čuti što nam sve zamjeraju, što ih brine, kako se pripremaju za izbore, njihove ocjene stanja u zemlji i njihovu kraju.
U subotu ujutro smo čak imali priliku u gradu Korčuli, gdje je na vlasti SDP obaviti i ugodnu šetnju gradom, te posjetiti muzej i izvanredno zanimljivu biskupsku riznicu. Doista je očaravajuća baština koju imamo, kako ona graditeljska, tako i sve ostalo što su um i ruke naših ljudi stvarali stoljećima. Koliko umirujućeg sklada i ljepote u svemu! Pred tom baštinom čovjek ne može, a da se ne zapita što ćemo mi ostaviti kao trajnu vrijednost budućim naraštajima. Devastiranu obalu nakaradnim kućama nasuprot skladu i ljepoti onih koji niti izdaleka nisu imali naše mogućnosti, ali su imali odgovornost spram tla na kome su obitavali. Ma kako da je putovanje Pelješcem bilo dugo i neudobno, zbog uske i loše ceste, ma kako da smeta granica koje prekida kontinuitet države, još jednom sam potvrdio samome sebi svu nepotrebnost izgradnje Pelješkog mosta. On bi doista, ne samo zbog svoje skupoće, narušio svojim megalomanskim proporcijama sklad prirode, koji je tamo tako fascinantno očigledan.Podržavam razvoj i napredak i nism nikakvi ekološki fundamentalista, ali moramo se, mi, naša generacija, zamisliti što možemo i moramo napraviti, a što ne smijemo.
Sinoć pak tribina u Bjelovaru. Veseli mlado, novo rukovodstvo stranke u gradu i njihov entuzijazam. Vjerujem da sa samo kvalitetnom obnovom stranke, koja mora biti kontinuirana i nekampanjska, može kvalitetno spajati, kako se to kaže, mladost i iskustvo. Iako bi bolje ponegdje bilo napraviti diskontinuitet. U Bjelovaru je to baš bilo potrebno, jer su pojedinci zbog svojih osobnih interesa i frustracija, stranku tamo godinama učinili politički irelevantnom. Novim mladim ljudima se mora pomoći. I ovdje u Sisku, imamo mnoštvo mladih i obrazovanih ljudi, koji samo zajedno, ujedinjenim naporom i mudro potpomognuti nama strijima mogu učiniti nove iskorake.
Protekla dva mjeseca su eto prošla u intenzivnom stranačkom radu, gdje sam zajedno sa Nenadom Stazićem obišao 25 sredina i održao isto toliko tribina. Ostaju još Požega i Velika Gorica i ovaj ciklus završavamo. Uz to Sabor je gotovo cijelovrijeme zasjedao, tako da su trpjeli vikendi i slobodno vrijeme.Gorčina zbog političkog nasilja u gardu Sisku, na sreću me nije demotivirala za rad. Naprotiv, uvjeren sam da se samo upornim i kvalitetnim radom mogu činiti iskoraci i da pri tome svatko od nas mora učiniti ono što može i zna. Možda to i nije puno, ali bez sudjelovanja, sami sebe isključujemo i prostor otvaramo onima koji svoju energiju usmjeravaju prema ciljevima koji su suprotni našima, a onda nam ostaje samo kuknjava. I kao što jednom reče Mišo Kovač:»Kad se vratim s nekog mog koncerta, obično slušam najvrsnije operne pjevače i potvrdim si koliko sam loš pjevač i koliko je boljih od mene, ali ja znam da pjevam najbolje što mogu i što znam. I to me čini mirnim.» Zato pjevajmo i mi najbolje što znamo. Tuđe su pjesme ipak tuđe, čak i kada zvuče mnogo bolje od naših.

Zanimljivo je ovih dana slušati vladajuće kako nemušto pokušavaju odgodu pregovora s EU o pravosuđu objasniti kao tobože tehničku odgodu, koja kao nema veze sa stanjem u hrvatskom pravosuđu ili sa katastrofalnim stanjem s korupcijom u ovoj zemlji. A upravo je to glavni razlog za odgodu. Hrvatska je naprosto potonula u korupciju i gotovo da nema društvenog segmenta koji nije obilato zahvaćen korupcijom. Moglo bi se reći da je korupcija, zbog svoje dugotrajnosti i raširenosti postala uobičajeni obrazac ponašanja i sastavni dio naše kulture. S korupcijom se naprosto računa kad se upisuju djeca u škole, kad se traže razne dozvole, kad se liječi, kad se suduje, kad se rađa i umire. A glavni krivac za to stanje je prvenstveno politika i političke strukture. Ove se zime podigla velika prašina zbog trgovina vjećničkim mandatima na lokalnim razinama i u raspravama gotovo da nije bilo stranke ili stranačkog prvaka koji te trgovine nije osudio. U tome verbalnom gnušanju su na svoj način prednjačili vodeći HDZ-ovci. No, iza te verbalne osude stoji posve druga praksa. U svim korumpiranjima vijećnika na lokalnoj razini stoji upravo HDZ. A kako i nebi kada je upravo središnja vlast pokazala kako se to radi, npr. kupujući neovisne zastupnike s milijun kuna po mandatu, kupujući manjince, kupujući Stranku umirovljenika famoznim Ugovorom iz kojega nisu ispoštovali niti slova, kupujući sindikate i njihove čelnike, kupujući pojedine gradove i regije obećanjima ulaganja, pa čak kupujući i međunarodne saveznike prodajom vlastite zemlje. Oni su korupciju nametnuli i kao stil vladanja, pa se umjesto reformi i ozbiljnog posla bave u protekle dvije godine korumpiranjem branitelja dodjelom mrvica, a ne suštinskim rješavanjem njihovih problema, korumpiranjem umirovljenika, dodjelom dijela duga, a ne rješavanjem ozbiljnih pitanja vezanih za svakodnevni realni pad mirovina, korumpirajući rodilje s mrvicama naknada i td.
Održavanje na vlasti korumpiranjem potencijalnih političkih saveznika i pojedinih socijalnih grupacija HDZ čini odlučujući korak u općem tonjenju u korupciju. A cijena je visoka i kad tad će doći na grubu naplatu.

27.02.2006., ponedjeljak
Za danas evo nekoliko razmišljanja o našim straijim sugrađanima, napisanih za list Socijaldemokratskog foruma seniora "Senior". Bit će mi zanimljivi i korisni vaši komentari, jer upravo intenzivno radimo na sustavima podizanja socijalne sigurnosti starijih u Hrvatskoj.
"Veliki je Tin sovejvremeno zavapio «Kako je teško biti star...», ne misleći, dakako, da će vremena koja dolaze i bukvalno potvrditi taj vapaj, i to ne zato što bi starost sama po sebi trebala biti teško doba života, već ponajprije zato što je društvo starost učinilo takvom dobi. Naime, izvjesno je da su sva društva od prapovijesti do danas gradila specifične kulture u kojima su se povijesno mijenjale i društvene uloge, značaj, percepcija, pa i vrijednost pojedinih generacijskih skupina. Arhaična su društva po svom karakteru bila gerontokratska, što znači da su glavninom društvene moći i utjecaja raspolagali upravo stariji članovi zajednice, a najstariji je bio i najpoštovaniji. To nije čudno, jer su u tim zajednicama, koje su počivale na usmenoj predaji znanja, najviše toga univerzalnog dobra, sakupljenog životnim iskustvom , imali upravo stariji. Istinski hendikep je u tim zajednicama bio mladost i neiskustvo. Moderna vremena su uvelike promijenila društvene uloge, utjecaje i moć pojedinih generacijskih skupina. Suvremena su društva iznjedrila posebnu društvenu skupinu, omladinu, koja se formirala na uspostavljenim sustavima dugotrajnog obrazovanja i pripreme za rad. Ta je skupina svoju punu afirmaciju dosegnula u 20. stoljeću tvoreći specifičnu omladinsku supkulturu, značajno određujući politička zbivanja 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća. U to se vrijeme, u okvirima bujajućeg potrošačkog društva, počinje sustavno stvarati i svojevrsni kult mladosti, srednji slojevi prihvaćaju pedocentristički pristup, po kome djeca postaju samo središte suvremene obitelji, oko kojih se sve vrti, za koje se živi i radi i na koje se, što je najvažnije troši. Istovremeno, vrijeme obilja u tim društvima blagostanja, i starijima omogućava relativno dobar i kvalitetan život. Povećava se razina zdravstvenih usluga, generacijski sustav mirovina jamči sigurnost i pristojan život za sve brojniju skupinu starijih, koji i sami snažno participiraju u potrošnji. Druga polovina 20. stoljeća je za većinu starijih u zapadnim društvima zlatno doba. Oni su sigurni, slobodni, relativno ugledni i poštovani, u sve boljoj kondiciji i zdravlju oni su glavnina potrošača turističke industrije.

Nažalost, kraj stoljeća i početak novoga tisućljeća, san o starosti kao zlatnom dobu, čini se sve manje izvjesnim, poglavito u zemljama tranzicije, u kojima je na djelu turbulencija u sustavima vlasništva, proizvodnje, tehnologije, ideologije, vrijednosti, a skupina starijih definitivno poatje ranjiva socijalna skupina. Prije nekoliko godina, Svjetska je banka provela istraživanje u tranzicijskim zemljama, uključivo i Hrvatsku, koje je pokazalo da je uz nisku naobrazbu, najveći rizik siromaštva upravo starost, i to bez obzira da li je čovjek radio ili ne, jer se drastično urušio sustav mirovinskog osiguranja, a drastični disbalans između broja osiguranika (zaposlenih) i umirovljenika, doveo je u većini država u stanje gotovo financijske neodrživosti njihove mirovinske sustave. U Hrvatskoj se omjer zaposlenih i umirovljenika srušio sa 4:1, na gotovo 1:1, mirovine sve više padaju i ne jamče normalnu egzistenciju starijih, dok je socijalni položaj onih koji to pravo nisu ostvarili gotovo bezizlazan, tim više jer je paralelno nestao i sustav obiteljske solidarnosti, u kojemu su djeca brinula o svojim starijim članovima. Drastično siromašenje starijih i njihova socijalna nesigurnost, doveli su i do pada ugleda starijih članova zajednice, koje se sve više doživljava kao preskupi socijalni izdatak, neproduktivne članove i gotovo suvišne ljude. Rezultat toga su poražavajući položaj starijih, njihova socijalna marginalizacija i socijalna deprivacija. Oni, naime, ne mogu participirati u društvenim dobrima na ravnopravan način sa ostalima i sve se više getoiziraju, a u percepciji javnosti se prepoznaju kao problem, a ne socijalni resurs.
Samo u posljednjih tjedan dana, mediji su zasuti tužnim pričama o bukvalnoj ugrozi života starijh: «U Sisku se ubio 85-ogodišnji umirovljenik skočivši sa balkona Doma umirovljenika», «Silovana 73—godišnja starica u selu Bojna», istoga dana «Silovana starica u Novom Zagrebu», ili «Starac mrtav ležao 14 dana u stanu» i tome slično.
Istovremeno, Vlada osim retoričke podrške, ništa ne čini da se popravi socijalni položaj starijih, mirovine sve više padaju, ne postoji koncepcija generacijske pomoći, lokalna zajednica ne raspolaže dostatnim resursima niti ima razrađenu koncepciju za starije.

Sve nas to navodi na potrebu da se društvo snažnije senzibilizira za generaciju koja postaje sve brojnija, a sve potrebitija, da se na razini države osvijesti problem i da se traže održiva i moguća rješenja bez laganja i bljutavog politikantskog podilaženja starijima uoči izbora, kada zatrebaju njihovi glasovi. Rješenja postoje. Potrebna je samo politička volja da se ona pronađu. No, najprije valja pronaći one koji tu političku volju imaju. Sadašnji vlastodršci to zasigurno nisu."

01.03.2006., srijeda

Komentari na prošli post, na kojima se zahvaljujem, pokazuju barem dvije stvari: prvo, da su i mladi ljudi (koji su većina blogera) zainteresirani za probleme starijih i da razumiju da je riječ o jednom od objektivno najtežih financijskih i socijalnih problema ove zemlje, koji nisu lako rješivi jer je riječo apsolutno najskupljem sustavu socijalnog osiguranja, koji u Hrvatskoj apsorbira oko 14% društvenog proizvoda zemlje (mirovine su «teške oko 30 milijardi kuna, dok su zbrojeni proračunu SVIH općina, gradova i županija (bez Grada Zagrba) teški samo jednu trećinu toga iznosa) i drugo, da je podosta neznanja i pogrešnih informacija o tome što se događalo s mirovinama proteklih godina.
Kako se pokazuje točnim ona «da sto puta ponovljena laž postaje istina» reći ću ovom prigodom nekoliko podataka, koj su naprosto zaboravljeni. Naime, u pravu su oni koji mi predbacuju da sam kao ministar premalo učinio na obznanjivanju onoga što smo u tom teškom poslu učinili. Pa, evo ono najvažnije:
1. Zaustavili smo trend povećanja broja umirovljenika koji je narastao od 1989. sa
470 000 na 1 030 000 u 2000., dok se istovremeno broj osiguranika smanjio sa 2 100 000 na 1 370 000.
2. Udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći je u 1999. bio 37,62%, a 2003. 43,32%;
3. Mirovine su povećane u mom mandatu s 1160 na 1692 kune u prosjeku ili 45%, što je apsolutno najveće povećanje bilo kojega prava u Hrvatskoj. U ove dvije godine HDZ-ove Vlade mirovine su nominalno povećane za 9%, što znači da im treba 10 godina ili 2,5 mandata da bi ostvarili onošto smo mi u jednom mandatu.
4. Vratili smo duga (kojega HDZ nije priznavao) u iznosu od 14 milijardi i 820 milijuna kuna, i to ne kroz papire, dionice, obveznice ili puka obećanja, već kešom kao povećane mirovine za 770 000 umirovljenika;
5. Sve smo to učinili usuprot snažnim pritiscima MMF-a i Svjetske banke;
6. Osigurali smo isplatu mirovina do 10. u mjesecu, dok se ranije mirovina čekala cijelimjesec;
7. Povećali smo invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad za 20%;
8. Uveli smo dodatak uz mirovinu hrvatskim državljanima s prebivalištem u Hrvatskoj koji su mirovine stekli u bivšim republikama SFRJ;
9. Implementirani najuspješniju mirovinsku reformu na svijetu (po ocjeni inozemnih stručnjaka) u rekordnom roku, i još mnogo, mnogo toga.
Općenito, neovisni eksperti koji su ocjenjivali rad naše Vlade, pomacima u sustavima socijalne sigurnosti za starije ocijenili su najvišom ocjenom za bivšu Vladu, a mene osobno (iako se nepristojno samohvaliti) kao najuspješnijeg ministra, što je rezultiralo i konkretnom pomoći meni osobno i mome ministarstvu znatnom ekspertnom i financijskom pomoći za nastavak reformi u sustavima socijalne sigurnosti. Nažalost, reforme su zaustavljene, struka izgnana, politički dirigiranim odlukama po kriteriju političkog oportuniteta ponovno se sustav urušava i dovodi do entropije, a kaos nepravdi u sustavima mirovina se nastavlja. Ali o tome više nekom drugom prilikom. Sve smo ovo napravili, zahvaljujući i visokim stopama rasta, smanjujući nezaposlenost za više od
100 000 ljudi i uz izgradnju autocesta i to bez vanjskog zaduživanja. Ali sjećanje je tako kratko, a zaborav tako dug.