Koliko se samo uvreda i žuči prospe u našem javnom, medijskom i nejavnom, tračerskom prostoru. I brojni komentari na ovome blogu upravo su takovoga karaktera (ispričavam se onima čiji komentari nisu takvi). Nema dvojbe, beskrajno smo frustrirana nacija! Nažalost, te naše frustracije nisu najčešće bez osnove, jer većina ljudi doista teško živi, izloženi smo dnevno kojekakvim nepravdama i poniženjima, od radnog mjesta, do ulice, banke, trgovine, nekog ureda, vlastite obitelji. No, niti drugdje nije bitno bolje ili drugačije. Različiti su samo izvori frustracija (prikraćenosti). Ali ono po čemu se razlikuju pojedinci i društva jest način kako se sa vlastitom frustracijom nosimo. Jedni odabiru agresiju (kriv im je cijeli svijet), drugi cinizam, trći malodušnost, četvrti sarkazam, peti povlačenječ, a neki opet stvarima i problemima prilaze s optimizmom tražeći šansu za sebe, nije im stran humor, pa i šala na vlastitu frustraciju, koja onda postaje manja i kontrolabilna. Na nama je da izaberemo reakciju na tegobnu i frustrirajuću stvarnost. Među komentarima na ovom blogu, primjećijem predominaciju jednog tipa reakcije, koji mi se čini pomalo djetinjastim i sasvim neracionalnim. Radi se o onima koji su odlučili za sve svoje probleme i životne neuspjehe proglasiti odgovornim politiku i političare općenito. Njihov bazični stav počiva na jednoj pomalo nebuloznoj premisi, a to je da se politika i političari mogu ukinuti i da bi stvari onda bile dobre za njih i sve ostale. Infantilnost ove premise ne treba posebno dokazivati, jer je politika kao djelatnost naprosto svojstvena ljudskoj zajednici i bit će je koliko i društva. Stoga prijezir spram politike ima isti učinak na politiku i političare, kao i durenje djeteta na npr. ponuđenu hranu. Ova infantilna reakcija, nažalost toliko raširena, ima svoju ozbiljnu posljedicu, a to je da se ljudi povlače u privatnost, apstiniraju od politike i u rudimentarnom obliku, ne sudjeluju ni u kakvim zajedničkim akcijama ili inicijativama, a time samo dodatno povećavaju svoju frustraciju i osjećaj isključenosti. Njihova je omiljena teza da su svi u politici isti, da su sve stranke iste i da se zapravo nema od čega birati. Tu su ciničnu tezu posebno aktivno u naš društveni prostor progurali najlošiji, najbeskrupulozniji, najneodgovorniji, najkorumpiraniji političari i njihove stranke. Cilj je upravo ogaditi sve i svakoga i otupiti vlastiti kritički stav spram svakoga pojedinačno. Stereotipi nam pomažu da preživimo, ali su opasni jer stvarnost čine plošnom i jednodimenzionalnom. I umjesto da se kaže da su svi isti i tako stane na stranu najgorih, bilo bi puno uputnije i zdravije potražiti razlike, a sudove donositi temeljem vlastitih uvida, sa što manje posredovanja. Nije to lako i intelektualno je zahtjevno! Ali moramo se potruditi raspoznati i razlikovati jeftine demagoge, opsjenare od odgovornih ljudi u politici, čija riječ nije naoko tako zavodljiva, osmjeh tako namješten, optimizam hinjen, a samouvjerenost teatralna.
Neki dobronamjerni mi sugeriraju da prekinem sa ovim blogom. Pokrenuo sam ga da iskreno podjelimo naše misli i uvelike sam riskirao. Želio sam dati mali prilog dostupnosti političara, a nemam ništa što bih skrio, pa niti vlastitu slabost, glupost ili nesnalaženje. Možda bi mi šutnja i namještena poza bila produktivnija, ali onda ja ne bih znao koga ste izabrali, dajući mi ili uskraćujući svoj glas. Svoju predodžbu o meni, image, ili mene i moje ideje. Zato ovo držim poštenim pristupom prema vama čije povjerenje želim. Profesionalnim kritičarima moje malenkosti, čija je ponižavajuća zadaća širiti kojekakve izmišljotine i tračeve o meni poručujem da se malo više potrude, da svojim nalogodavcima priskrbe više ugleda. Vrijeđajući mene, oni ne dobijaju na ugledu. To je sigurno!
Post je objavljen 26.03.2006. u 10:41 sati.