27.02.2006., ponedjeljak
Za danas evo nekoliko razmišljanja o našim straijim sugrađanima, napisanih za list Socijaldemokratskog foruma seniora "Senior". Bit će mi zanimljivi i korisni vaši komentari, jer upravo intenzivno radimo na sustavima podizanja socijalne sigurnosti starijih u Hrvatskoj.
"Veliki je Tin sovejvremeno zavapio «Kako je teško biti star...», ne misleći, dakako, da će vremena koja dolaze i bukvalno potvrditi taj vapaj, i to ne zato što bi starost sama po sebi trebala biti teško doba života, već ponajprije zato što je društvo starost učinilo takvom dobi. Naime, izvjesno je da su sva društva od prapovijesti do danas gradila specifične kulture u kojima su se povijesno mijenjale i društvene uloge, značaj, percepcija, pa i vrijednost pojedinih generacijskih skupina. Arhaična su društva po svom karakteru bila gerontokratska, što znači da su glavninom društvene moći i utjecaja raspolagali upravo stariji članovi zajednice, a najstariji je bio i najpoštovaniji. To nije čudno, jer su u tim zajednicama, koje su počivale na usmenoj predaji znanja, najviše toga univerzalnog dobra, sakupljenog životnim iskustvom , imali upravo stariji. Istinski hendikep je u tim zajednicama bio mladost i neiskustvo. Moderna vremena su uvelike promijenila društvene uloge, utjecaje i moć pojedinih generacijskih skupina. Suvremena su društva iznjedrila posebnu društvenu skupinu, omladinu, koja se formirala na uspostavljenim sustavima dugotrajnog obrazovanja i pripreme za rad. Ta je skupina svoju punu afirmaciju dosegnula u 20. stoljeću tvoreći specifičnu omladinsku supkulturu, značajno određujući politička zbivanja 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća. U to se vrijeme, u okvirima bujajućeg potrošačkog društva, počinje sustavno stvarati i svojevrsni kult mladosti, srednji slojevi prihvaćaju pedocentristički pristup, po kome djeca postaju samo središte suvremene obitelji, oko kojih se sve vrti, za koje se živi i radi i na koje se, što je najvažnije troši. Istovremeno, vrijeme obilja u tim društvima blagostanja, i starijima omogućava relativno dobar i kvalitetan život. Povećava se razina zdravstvenih usluga, generacijski sustav mirovina jamči sigurnost i pristojan život za sve brojniju skupinu starijih, koji i sami snažno participiraju u potrošnji. Druga polovina 20. stoljeća je za većinu starijih u zapadnim društvima zlatno doba. Oni su sigurni, slobodni, relativno ugledni i poštovani, u sve boljoj kondiciji i zdravlju oni su glavnina potrošača turističke industrije.

Nažalost, kraj stoljeća i početak novoga tisućljeća, san o starosti kao zlatnom dobu, čini se sve manje izvjesnim, poglavito u zemljama tranzicije, u kojima je na djelu turbulencija u sustavima vlasništva, proizvodnje, tehnologije, ideologije, vrijednosti, a skupina starijih definitivno poatje ranjiva socijalna skupina. Prije nekoliko godina, Svjetska je banka provela istraživanje u tranzicijskim zemljama, uključivo i Hrvatsku, koje je pokazalo da je uz nisku naobrazbu, najveći rizik siromaštva upravo starost, i to bez obzira da li je čovjek radio ili ne, jer se drastično urušio sustav mirovinskog osiguranja, a drastični disbalans između broja osiguranika (zaposlenih) i umirovljenika, doveo je u većini država u stanje gotovo financijske neodrživosti njihove mirovinske sustave. U Hrvatskoj se omjer zaposlenih i umirovljenika srušio sa 4:1, na gotovo 1:1, mirovine sve više padaju i ne jamče normalnu egzistenciju starijih, dok je socijalni položaj onih koji to pravo nisu ostvarili gotovo bezizlazan, tim više jer je paralelno nestao i sustav obiteljske solidarnosti, u kojemu su djeca brinula o svojim starijim članovima. Drastično siromašenje starijih i njihova socijalna nesigurnost, doveli su i do pada ugleda starijih članova zajednice, koje se sve više doživljava kao preskupi socijalni izdatak, neproduktivne članove i gotovo suvišne ljude. Rezultat toga su poražavajući položaj starijih, njihova socijalna marginalizacija i socijalna deprivacija. Oni, naime, ne mogu participirati u društvenim dobrima na ravnopravan način sa ostalima i sve se više getoiziraju, a u percepciji javnosti se prepoznaju kao problem, a ne socijalni resurs.
Samo u posljednjih tjedan dana, mediji su zasuti tužnim pričama o bukvalnoj ugrozi života starijh: «U Sisku se ubio 85-ogodišnji umirovljenik skočivši sa balkona Doma umirovljenika», «Silovana 73—godišnja starica u selu Bojna», istoga dana «Silovana starica u Novom Zagrebu», ili «Starac mrtav ležao 14 dana u stanu» i tome slično.
Istovremeno, Vlada osim retoričke podrške, ništa ne čini da se popravi socijalni položaj starijih, mirovine sve više padaju, ne postoji koncepcija generacijske pomoći, lokalna zajednica ne raspolaže dostatnim resursima niti ima razrađenu koncepciju za starije.

Sve nas to navodi na potrebu da se društvo snažnije senzibilizira za generaciju koja postaje sve brojnija, a sve potrebitija, da se na razini države osvijesti problem i da se traže održiva i moguća rješenja bez laganja i bljutavog politikantskog podilaženja starijima uoči izbora, kada zatrebaju njihovi glasovi. Rješenja postoje. Potrebna je samo politička volja da se ona pronađu. No, najprije valja pronaći one koji tu političku volju imaju. Sadašnji vlastodršci to zasigurno nisu."