Valja se i meni oglasiti o povijesnici zvanoj VELIKI DAN POČETKA PREGOVORA S EU. A što mi se čini važnim?! Pa, ne to da ćemo mi tamo ili čak niti to kako ćemo tamo, već više kako će oni ovamo. Reklo bi se da je igra riječi po onoj nije šija nego vrat. A nije tako. Suštinska razlika jest u tome: da naš ulazak u EU znači politički relevantan čin ili proces, sa svim složenim zakonodavnim i političkim i ekonomskim promjenama, a da njihov ulazak k nama prvenstveno znači kulturološki relevantan čin i proces. Tko će prvi kome? Mi njima ili oni nama? Čini se da je izbjegavanje shizofrenosti moguće jedino u usklađenim koracima približavanja. To znači da nam ne vrijedi niti jedan europski usklađeni zakon, niti jedna europski usklađena procedura, ako dosljedno neeuropski ustrajemo na praksi da se zakoni ne poštuju i da je pri tome to sasvim normalno i intimno prihvatljivo većini ljudi. U ovoj su zemlji hajduci, uskoci, revolucionari i cinici (ne ulazeći u povijesne razloge) dio slobodarskog i kulturnog miljea, a pobuna protiv zakona dio povijesnog pamćenja o povijesnom opstanku. Prešaltavanje na mirnodopske uvjete istinski je kulturni šok za naciju i mi ćemo to itekako traumatično proživljavati. Naime, mi doista nismo shvatili zašto nam je toliko slučaj Gotovina visio nad vratom. Većina misli da to ima veze sa «našom borbom za neovisnost, sa pravednošću Domovinskog rata», sa herojskim etosom i td. i tome slično. A sve je to zapravo potpuno irelevantno i potpuno bessadržajno u nečemu što se zove zakon i poštivanje procedure. Europa počiva na tome. To je najčvršća i zapravo njena jedina poveznica. To je njen temelj i postament. Njeno veličanstvo PRAVNA DRŽAVA potire sve pojedinačne sadržaje. Tko to ne shvati bit ćemu tijesno u europskoj koži.