Danas se događa nekom drugom, sutra bi moglo i vama - pošaljite link drugima!

Na seminarima o HNOS-u koje je organiziralo MZOS, a vodila ih je predsjednica Vijeća učitelja Lucija Puljak, ista je gospođa ujedno polaznicima dijelila i narudžbenice za materijale u izdanju vlastite tvrtke. Ova nevjerojatna vijest zaprepastila je javnost te je nagnala i Ministarstvo da se cijeli slučaj ispita.
Evo što danas kažu novine:
"Povjerenstvo Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta za utvrđivanje sukoba interesa predsjednice Vijeća učitelja Lucije Puljak smatra da ona nije bila u sukobu interesa, ali ju smatra suodgovornom za postupke tvrtke čiji je suosnivač."
I tako. Neka spomenuta tvrtka sad vidi kako da sankcionira gđu Puljak.

Meni se čini da je ova utvrda Povjerenstva kirurški precizna. Tu nikakvog sukoba interesa nije bilo. Svi znamo da se tu radilo o nečem puno težem: o evidentnoj zloupotrebi službenog položaja. Tako da je Ministarstvo osnovalo krivu komisiju.
Ministre Primorče, kako će se po HNOS-u predavati etika?

Gledala sam prilog nedavno, na nekom od dnevnika, u kojem su pustili političarku, ne sjećam se koga točno, ali znam da je iz HDZ-a, koja je kao argument? mišljenje? protivljenje? odluci ustavnog suda o okidanju povlaštenog upisa na faklultet za djecu branitelja, mrtva-ladna, u kameru, izjavila da su SVI u Saboru digli ruku ZA taj zakon.

Neizgovoreni, ili možda izrezani, dio te izjave je, čulo se u tonu glasa dotične gospođe, bio along the lines of "i kako sad to, kaj si taj ustavni sud misli da je u pravu, a svih 152 zastupnika nije?!". Valjda je u svojim promišljanjima demokracije zapela na maksimi da je demokracija vladavina većine, a obzirom da je zastupnika 152, a ustavnih sudaca samo 13, ovi potonji nikako ne mgu biti u pravu...

Heruc je, dakle, jedna od najskupljih hrvatskih marki. Vlasnik je Dragutin Biondić, čiji je otac bio socijalistički direktor Heruca, ali se devedesetih vrlo lijepo snašao i u Tuđmanovoj privatizaciji društvenog vlasništva. Kupio je tvornicu i pripadajuće nekretnine, a sve je to naslijedio Dragutin. Njihovi kaputi, rečeno je na prosvjedu, koštaju pet, sedam pa sve do 15.600 kuna. Ako si baš zapeo za najbolji Herucov kaput, treba izvaditi skoro četiri prosječne hrvatske plaće. O.K., to ne kupuje svatko, ali neki da. Fina je to roba, od koje se valjda fino može i živjeti.

Svoj lijepi život u banalnoj i raskošnoj dokolici već dvaput je ukoričila nova žena Dragutina Biondića, Lana Biondić, koja jako voli sastavljati knjige i biti spisateljica. Prva je bila “Život na visokoj peti”, druga “Nova knjiga Lane Biondić”. Gospođa Biondić posvetila se, dakle, produkciji osobitih vodiča za djevojke i žene koje se žele uglaviti u malograđanski zagrebački snobovski milje te im savjetuje kako će uloviti bogate starije muževe, kako će im uzeti lovu i gdje će tu lovu trošiti u velikom stilu. Tako svoje čitateljice nadahnjuje popisom najšik mjesta za srkutanje kave, grickanje kolačića i čavrljanje s prijateljicama, recenzijama top-centara za njegu tijela tretmanima od finih ulja i čokolade, traktatima o seksi donjem vešu visoke klase bez kojega se ne smiju pokazivati svome galantnom mužiću i adresama dućana s najskupljim nakitom u gradu.

To je zbilja taktično zanimanje za jednu damu čiji suprug proizvodi odjeću, a čiji radnici mjesečno zarađuju od 700 do 1700 kuna, i za 12 sati rada dnevno i s prekovremenim satima.

U ponedjeljak, naime, na prosvjedu Biondićeve bezimene radne snage čujemo da su u elitnom Herucu plaće te i takve. Žene plaču i mole poslodavca da im isplati božićnice od 400 kuna koje je obećao pa ukinuo i dat će ih samo onim ljudskim mašinama koje cijelu godinu nisu ni jedan dan bile na bolovanju. A to je ispravno i ekonomski opravdano. Jer Biondić je gospodarstvenik, a ne Caritas. Plaće nije dizao 15 godina jer se brine o sudbini tvornice. Nagradit će one koji se trse, a ne neradnike kao što su ovi drugi koji se hoće i razboljeti, a sada se pred blagdane deru i traže svoja prava. Kakva božićnica, kakav topli obrok za te babe koje ne uspiju ispuniti ni običnu normu.

Bilo je upravo ogavno sve to slušati. Brat bratu, Heruc isplati mjesečni neto rad desetero radnika od prodaje jednoga skupog kaputa.

Radnice kažu da su norme kod Biondića iskalkulirane za 10 sati, a ne za sedam i da ih se ne može ostvariti. Gazda onda oduzima od plaće. Za prekovremeni rad, kad ga uopće plati, daje po kunu za sat. Radna subota, prekovremeno, osam kuna?

...Vec 15 godina gledamo oko sebe kako se nesto sto je trebala biti "nasa" Hrvatska za koju smo se "mi" borili i izborili pretvara u karikaturu do koje ocigledno nikome nije stalo osim nekim zanesenjacima i idealistima do cijeg misljenja opet nitko ne drzi. Od samog pocetka i osnivanja prodaju nam floskulu o tome kako je privatizacija nuzna da bi poduzeca koja lose posluju postala bolja, kako bi se spasila od stravicno lose i korumpirane drzavne uprave i kako ce privatnici kad jednom uzmu stvari u svoje ruke stvari potpuno promjeniti. Pod tim i slicnim parolama rasprodalo se banke i telekom i jos hrpetinu drugih firmi i u svakom pojedinom slucaju (skoro svakom) pokazalo se da su novi vlasnici stvarno promjenili stanje u firmama, negdje na bolje, negdje na gore, uglavnom na gore. Neke firme su rasprodane u dijelovima ko ukradeni auti, neke firme su samo prefarbane i poslane na trziste (one manje vruce), vec kako je koja imala vecu ili manju nesrecu. Kazu da je to normalno, cak imaju i ime za tako nesto, a to je tranzicija. Sam termin bi trebao oznaciti prelazak iz socijalistickog nacina razmisljanja i funkcioniranja drzave u neki kapitalisticki, a mamilica za ljude koji bi trebali mirno stajat i gledat kako s nesto sto su godinama stvarali rpetvara u necije vlasnistvo je neko obecanje o boljoj buducnosti, vecim placama ... uglavnom o boljem zivotu...

Danas će naime naš ministar Čobanković potpisati izvozne kvote za šećer za Europsku uniju. Ovo je zanimljivo zato što ugovorima za pristupanje EU na šećer nismo imali nikakve izvozne kvote, te je od normalizacije odnosa s EU (dakle tamo 2000) šećer postao hrvatski najznačajniji izvozni prehrambeni proizvod s čak 23% udjela u izvozu.

Prema pristupnim ugovorima, kvote se uopće ne mogu propisivati nego samo ulazne carine koje imaju ograničeno trajanje - a čak i to se može desiti samo u slučajevima kada bi hrvatski izvoz napravio značajniji udar na tržištu unije, no kako naš šećer sudjeluje sa svega 1% tržišnog udjela tako nešto nije realno. Svejedno, pojavio se zahtjev EU administracije za propisivanjem kvota (na koje hrvatska nije dužna pristati) i vjerovali ili ne naša vlada je na to pristala...

U međuvremenu i Italija i Slovenija donose jednostrane odluke o proglašenju „svojih“ zaštičenih pojaseva ali u njih ne uključuju i ribarenje u Jadranu. Italija je proglasila samo „ekološki“ a Slovenija samo „zaštićeni“ pojas.

I u čemu je sada problem? Ima li Hrvatska pravo na ZERP? Ima!!! Bolje rečeno IMALA je pravo. Po svim međunarodnima pravima imali smo pravo proglasiti i ZERP i Isključivi gospodarski pojas. IMALI smo pravo sve do trenutka potpisivanje one nesretne „bilješke“ Hidajeta Biščevića u Bruxellesu u lipnju 2004. godine. Tom bilješkom OBEĆALI smo. OBVEZALI smo se da ZERP nećemo proglašavati za članice EU. I u tome je osnovni problem: Europa nam jednostavno poručuje da obećanja moramo izvršavati bez obzira dali su ona data u sporazumima, ugovorima ili bilješkama.

Ovo obećanje Sanader je dao bez znanja Sabora i hrvatske javnosti. Jednom sam već predložio da mu oduzmemo putovnicu. Sada predlažem da našim diplomatima oduzmemo olovke a da s njima po svijetu putuju i javni bilježnici. Kada god odu van, potpišu neko...

Najbolje se to vidi po dotacijama koje pariski i zagrebacki gradonacelnici daju gradskim nogometnim klubovima.
Pariski gradonacelnik daje godisnje za PSG 2,3 mil. € ili 17,000.000 kuna.
Zagrebacki gradonacelnik daje za Dinamo 5,5 mil. € ili 40,000.000 kuna...

Jasno i općeprihvaćeno tumačenje svih nedaća glasi: umirovljenici su opljačkani! Radili su pošteno cijeli život, zaradili svoje penzije, ali sada su opljačkani.
Krivo! Ne, nisam zaboravio sve malverzacije s imovinom mirovinskog fonda. Nisam zaboravio mućku s Večernjim listom u kojoj je glavni akter bila misteriozna tvrtka registrirana na Djevičanskim Otocima. Zaista, silna je imovina izgubljena, a vjerojatno nije pogrešno reći i opljačkana. Malo teže je pljačku dokazati, jer takvi su onda bili zakoni. Točno je, dakle, da je u 90-ima mirovinski fond bio opustošen. Poanta je, međutim, u tome da je opljačkan fond, ne umirovljenici. Žrtve smo bili svi mi: građani RH. Naime, svi ti udjeli i sve te dionice koje je država ustupila mirovinskom fondu ionako nisu bili namijenjeni tekućim potrebama, tj. isplatama penzija. Govorilo se da je to rezerva, a također i izvor financiranja budućeg tranzicijskog troška. S Večernjim ili bez njega, mirovine su ionako bile isplaćene. Sad, kad se imovinu fonda raskrčmilo, mi i dalje penzije isplaćujemo - točno prema zakonima...

Već sad je sve ovo oko Glavaša totalni debakl. Kompromitirali su se i Sanader i HDZ i Šeks i Sabor i Đapić i Hebrang i Čičak i suci i tužitelji i biskupi i akademici. Nisu li ono i djeca iz NK Osijek neki dan istrčala u potkošuljama s nekim humanističkim uzorkom u znak potpore napaćenom predsjedniku kluba? A broj žrtava još uvijek raste.
Svima je jasno da se ovdje radi o političkim spletkama najgore vrste. Politika je proces pokrenula, štoviše, odabrala i prikladan trenutak. Od početka procesa političari se valjaju po blatu i bezočno manipuliraju, a da pritom pravi sadržaj više nitko niti ne spominje. Pa se onda slučajevi zovu "garaža" i "selotejp"...

Jedna od većih pogrešaka Ivice Račana je podrška Zdravku Tomcu za zagrebačkog gradonačelnika 1996. Da je Račan umjesto Tomca, predložio tada za gradonačelnika Milana Bandića, a Franjo Tuđman dosita bio prorok kakvim ga danas predstavlja njegova udovica Ankica, pa potvrdio Banditosa, suvremena hrvatska povijest izgledala bi potpuno drugačije.

Bandić, najautentičniji posttuđmanovac, najvjerojatnije bi politički izgorio do 2000-e. Građani Zagreba, zasigurno, danas ne bi financirali Grude, Mostar, Derventu, biskupiju u Gospiću, Dinamo (Croatiu)...