Posljednjih nekoliko mjeseci stalno slušam po medijima o nekakvoj Lani Biondić. Nije mi bilo jasno tko je ona i zašto se o njoj priča i tim nekakvim njezinim knjigama. No u današnjem Jutarnjem listu kolumnistica Sanja Modrić osvrnula se na nedavni prosvjed radnica u Herucu čiji je vlasnik Dragutin Bionidić, ujedno i suprug Lane Bionidić. Prenosim najogavniji dio teksta uz pitanje gdje su bili ti naši famozni sindikati? Zar je do tog došlo da novinari moraju glumit sindikate?
Heruc je, dakle, jedna od najskupljih hrvatskih marki. Vlasnik je Dragutin Biondić, čiji je otac bio socijalistički direktor Heruca, ali se devedesetih vrlo lijepo snašao i u Tuđmanovoj privatizaciji društvenog vlasništva. Kupio je tvornicu i pripadajuće nekretnine, a sve je to naslijedio Dragutin. Njihovi kaputi, rečeno je na prosvjedu, koštaju pet, sedam pa sve do 15.600 kuna. Ako si baš zapeo za najbolji Herucov kaput, treba izvaditi skoro četiri prosječne hrvatske plaće. O.K., to ne kupuje svatko, ali neki da. Fina je to roba, od koje se valjda fino može i živjeti.
Svoj lijepi život u banalnoj i raskošnoj dokolici već dvaput je ukoričila nova žena Dragutina Biondića, Lana Biondić, koja jako voli sastavljati knjige i biti spisateljica. Prva je bila “Život na visokoj peti”, druga “Nova knjiga Lane Biondić”. Gospođa Biondić posvetila se, dakle, produkciji osobitih vodiča za djevojke i žene koje se žele uglaviti u malograđanski zagrebački snobovski milje te im savjetuje kako će uloviti bogate starije muževe, kako će im uzeti lovu i gdje će tu lovu trošiti u velikom stilu. Tako svoje čitateljice nadahnjuje popisom najšik mjesta za srkutanje kave, grickanje kolačića i čavrljanje s prijateljicama, recenzijama top-centara za njegu tijela tretmanima od finih ulja i čokolade, traktatima o seksi donjem vešu visoke klase bez kojega se ne smiju pokazivati svome galantnom mužiću i adresama dućana s najskupljim nakitom u gradu.
To je zbilja taktično zanimanje za jednu damu čiji suprug proizvodi odjeću, a čiji radnici mjesečno zarađuju od 700 do 1700 kuna, i za 12 sati rada dnevno i s prekovremenim satima.
U ponedjeljak, naime, na prosvjedu Biondićeve bezimene radne snage čujemo da su u elitnom Herucu plaće te i takve. Žene plaču i mole poslodavca da im isplati božićnice od 400 kuna koje je obećao pa ukinuo i dat će ih samo onim ljudskim mašinama koje cijelu godinu nisu ni jedan dan bile na bolovanju. A to je ispravno i ekonomski opravdano. Jer Biondić je gospodarstvenik, a ne Caritas. Plaće nije dizao 15 godina jer se brine o sudbini tvornice. Nagradit će one koji se trse, a ne neradnike kao što su ovi drugi koji se hoće i razboljeti, a sada se pred blagdane deru i traže svoja prava. Kakva božićnica, kakav topli obrok za te babe koje ne uspiju ispuniti ni običnu normu.
Bilo je upravo ogavno sve to slušati. Brat bratu, Heruc isplati mjesečni neto rad desetero radnika od prodaje jednoga skupog kaputa.
Radnice kažu da su norme kod Biondića iskalkulirane za 10 sati, a ne za sedam i da ih se ne može ostvariti. Gazda onda oduzima od plaće. Za prekovremeni rad, kad ga uopće plati, daje po kunu za sat. Radna subota, prekovremeno, osam kuna?