|
O da, danas je dan za vidjeti budućnost, sadašnjost, prošlost.. idealno vrijeme, ponoć samo što nije zakucala.. ti me zoveš da te naručim..da, naručit ću te.. dovući ću te u svoju kolibu na rubu šume, upalit ću vatru u kaminu, pokriti mesingani krevet satenskim pokrivačem, krzno medvjeda pod nogama škakljat će ti tabane.. čaroban miris slatko- gorak počinje te opijati.. sve je to dio igre u kojoj si ti sam odlučio sudjelovati.. a ja, ja ću se pripremiti, pozvat ću sile neba, sile zraka, tla, vatre i vode.. ali neću koristiti kristalnu kuglu ni magične karte.. večeras ću napraviti ono što već dugo nisam... večeras ću gatati iz rasporene utrobe.... |
|
Vjeruješ mojim očima, i riječima sa usana, predaješ se dodirima, a moja je ruka ta koja neumoljivo prati trag tvojih plavih vena.… Zavest ću te, bajkama, i prepustiti snu, i uvjerenju da si ljubljen, poželjan i strastven…iako je sve to samo igra wayang sjena… Polako i neprimjetno posrkat ću ti krv na srebrnu slamku, jer mi je to sudbina, tjerana snagom naslijeđa i mjesečevih mijena… Narast će ti srce, nježnošću, a ja ću ga ispuniti svojim otrovom, koji se polako otapa, a rađa gorčinu, i kad je napokon osjetiš, ja više ionako neću biti tu… Iako očekuješ da smo novi Romeo i Julija , dragi, žao mi je, ali zbog tebe ja neću piti otrov i rezati vene, ti si taj na kojeg je red da preuzme razočaranje.. |
|
Imamo ih, svi, neki više njih, neki manje, neki od nas su poprilično nepovjerljivi pa vjeruju jednoj ili dvije osobe. Ja sam valjda od onih koji ih imaju više..e sad da li sam sretnija zbog toga, od drugih? .. ionako je sreća poprilično osobna kategorija…ali drago mi je da ih imam. Imala sam faze života kad ih je bilo više, ponekad manje, prijatelja ... imam nekoliko u koje se mogu zaista pouzdati, dakle ulaze u kategoriju pravih prijatelja..a opet imam i onih s kojima sam samo prijatelj, sa njima sam isto poprilično povjerljiva, ali na možda ipak drugačiji način… Dakle imam neku, samo meni znanu, kategorizaciju osoba.. neki su za jednu temu, neki su za drugu temu..ne miješam ih, ne poznaju se međusobno, ponekad ni ne znaju kako ko izgleda..ni kako se ko zove…zašto?..ne znam.. jednostavno mislim da nisu svi ljudi oko mene baš za sve… imam prijatelje za povjeravanje, za druženje, za kavu, za provod, imam prijatelje za..ah, dakle za svašta… neki od njih prelaze neopazice iz jedne u drugu kategoriju ili namjenu, neki nikad ne prijeđu samo meni znani prag kategorija….ionako ne razmišljam previše o tome, pa ih samim time ni ne stavljam u određene ladice ili ipak.. uglavnom zašto sam počela sve ovo.. zato što se često srećem sa nekim napisima, sjećanjima, siteovima, gdje neke osobe silno žele povratiti neke davno izgubljene ljude, koji su im bili prijatelji… ja nisam ta..dosta sam se selila..živjela nekoliko godina ovdje, pa ondje..s vremenom sam imala, ali i ostavljala, te neke prijatelje tamo gdje sam bila..sa nekima sam u kontaktu, pa se i posjećujemo, rijetko, ali se posjećujemo..sa nekima nisam ni u telefonskom kontaktu....zašto nisam?..zato što smatram da smo se na neki način potrošili, promijenili..bili smo si potrebni tada, u tom svijetu, u tom vremenu, u toj fazi života i razmišljanja, bili smo usmjereni jedni na druge, kao potpora, razumijevanje, sličnost …više nismo, zbog osobnog rasta, razvoja, drugih zanimacija, interesa… što nikako ne znači da ukoliko se sretnemo ili čujemo da to nije lijepo, drago i ugodno..ali jednostavno više nismo…prijatelji.. koje se uključuje u planove, traženja, očekivanja, davanja… kako sam ja potrošila njih, tako su oni možda izbrisali i mene..uglavnom ne vidimo se, ne čujemo se…zahvalni smo jedni drugima na vremenu, povjerenju i pažnji, ali to je bilo to…ostalo me ne zanima..a vidim ni njih…stoga nema žaljenja za tim..samo ugodno sjećanje… |
|
Bit ćeš moj cvrčak, koji će me uveseljavati, koji će me umirivati, koji će me rastužiti, koji će me tješiti… A ja ću te gledati, slušati i diviti se..sve dok budeš u kavezu… |
|
Tjeraju nas da se osjećamo prljavo, jer onda nam ne bi mogli prodati svu onu pjenušavu pjenu od koje doživljavamo najveću ekstazu mirisa, bogatstva zelenih tropskih jezera.. Nakon toga očajne ,od suhe kože, koja je tako „neprijatna na dodir“, tjeraju nas da se mažemo svim onim losionima u koji su ucijedili krastavac, kivi, jogurt,maslinovo ulje i uglavnom sastojke za salatu Uvjeravaju nas da smo nemarne, žene, koje zanemaruju sebe, usprkos svom našem maru za djecu i njega, pa ne stignemo doručkovati, a onda nam nude na gutanje energetsku kalorijsku bombu, da bi nam minutu poslije rekli da smo debele, ali samo zato da bi nam prodali još čudotvorniju kremu koja će istopiti sve salo…jer nas očekuje nova garderoba u kojoj moramo zablistati, ne zbog nas, već zbog potpisa kreatora.. Sve će učiniti da nas učine bolesnima, jer smo i aljkave domaćice, koje ne peru okolinu nerazrijeđenom kiselinom, kako bi svima oko sebe osigurale svijet sterilnosti, a onda nas neprestano boli glava od isparavanja svih tih detergenata, pa da nas ne boli i da nismo mrzovoljne,( pitam se baš stvarno, zašto?) nude nam spasonosno rješenje u obliku lijeka koji otklanja bolove depresije naše nesavršenosti.. Pa nam sugeriraju da smijeh, brige, i svakodnevica jednostavno vrišti,( ili je to ipak naš zvuk koji smo proizveli gledajući se pod povećalom) iz svake nam bore, koju naravno želimo zagladiti, ne bi li izgledale kao mramorni zatočeni kip, zamrznut u vremenu, nesposoban na mimiku… Pa nam suptilno poručuju da male/ velike trepavice i male/velike grudi i malo/veliko dupe..uglavnom ništa to ne valja, jer uvijek nešto nije kako treba.. ali u zadnje vrijeme jedino što nam priznaju, je mogućnost komuniciranja sa vrlo nekomunikativnim stvarima..naime mi imamo sposobnost čuti urlik zaprljane wc školjke, mi čujemo pisak očajne pegle, mi vidimo onu svinju ispod pazuha, mi registriramo sve one bacile i nametnike… a da bi opstale kao takve, jer koja nam je druga svrha, jednostavno moramo pristati da nam se proda ovo ili ono…kako bi zatim bile ponovno jadne i jednostavno ostale zauvijek u tom hrčkodromu… A onda nam je lakše, ali samo na trenutak, kad negdje naiđemo na sličice onih, njih, savršenih, slavnih, žena iz snova, žena iz la-la landa..koje eto imaju, kojeg li bogohuljenja, i strije i bore i celulit i kile i dupe i obješene grudi i kratke trepavice i godine..kad ih snime bez cenzure, photoshopa i bez crvenog tepiha…koje su na neko vrijeme pristale sudjelovati u toj svakodnevnoj obmani, nadajući se sreći, jer su izabrane, jer su izdajice… A zašto nam neko jednostavno ne ponudi čarobnu formulu kako biti… mi… |
|
Nije znao na koje ime da pristane.. njegova muškost je u pitanju, njegov ponos i slava..… Nije htio prostačke nazive, jer je ipak bio pristojan. nije htio nikakve nja- nja mucaste nazive, jer je ipak odrastao i zreo nije htio medicinske izraze, jer nije želio biti toliko ozbiljan, jednostavno ništa od uobičajenog nije ga zadovoljavalo…jer bilo je važno..kako će ga zvati.. …i inspiriran zemljom izlazećeg sunca, smatrajući sve vrlo znakovitim, unio je malo osobnosti u to ime nazvao ga je jedinim iskrenim i primjerenim imenom… …Jao- Pao… |
|
Gužva u gradu,jer se kopa, ruje…semafori se pale, pa ne pale..po onoj Heraklitovoj..s mjerom..ali, ovdje semafor radi…no, njemu ponosnom vlasniku Audija, to ništa ne znači..on se gura, sve čini da stane na pješački, tako da se ne može proći, tako da se prolazi ispred zaustavljenog tramvaja..i onda se ja nađem u situaciji provlačenja između crne limene ljepote i tramvaja, ali ne odolim da mu dlanom glasno ne lupnem po ljubimcu… …tiho klizeći prozor otkriva uznemirenu, zadojenu glavu…koja izgovara…-.a šta ti lupaš, jel ne vidiš da mi nije dalo proći???? Okrenem se, ne pokušavajući mu objasniti neka pravila, koja nažalost, ne dobiva kupujući ovako sofisticiranu spravu..ne mogu se pozvati ni na Bečku školu, jer je zemljopisno neprikladna, ali možda ipak ima tamo u Zwickau- Germany; neki dopisni tečaj za takve kao što je on… Svejedno, pokazujem mu ono što će svakako razumjeti…visoko uzdignuti srednji prst…. |
|
Lijepo me je zamolio, uz poljubac i smiješak, da bi nešto pojeo… imala sam šniclu vratine, premazane senfom, pečene na naglo, ali nije bilo priloga.. predložila sam preprženu zelenu papriku i jaja na oko….uz meso…garnirano sa par kriški paradajza… naravno da je pristao…pa smo se ispitivali….pa smo izmišljali, pa je krucijalno pitanje kao što je i red za početak svake filozofske dileme.-.ab ovo – jaje, „naručeno“ da se ispeče tako, da bjelanjak bude odvojen od žutanjka… sve, ne bi li se stvorilo „jelo-sa-dušom-na poseban-valjda je i to muški-njegov-način“… Da bi zabavnu raspravu završio vrlo skromno dodajući:-kako god, samo da ti nije komplicirano… -Meni komplicirano??? Kaj got…izrečeno, učinjeno…za svega par minuta…voila! |
|
Uvod i expl….dakle nakon jednog društvenog susreta, povela se tema zajedničkog ljetovanja, provedenih nekoliko dana u komadu, njih dvoje, ljubavnici, pa su ispričane neke sličice…pa su otvorene neke dileme, pa je došla i ova tema….:- kako preživjeti i doživjeti zajednički doručak ili tako neke samo nama svojstvene pojmove nekih svakodnevnih obreda… --------------------------------------- Jaja na oko, paradajz i kava sa dušom Narudžba je pala..ali to nema smisla..dobro kaj si on misli, da je gdje? Samo mi je još to falilo... San jednog muškarca, jelo sa dušom… pripremljeno s ljubavlju…baš kako on voli.. Pa je počeo..iritantno…zanovijetati..docirati… Ne, draga ti ne znaš ispeći to jaje..to se tako ne radi, molim te, paradajz se tako ne reže, a kavu kuhaš, bez duše.... I tako je on nabrajao, a u meni je kipjelo… ali danas nije taj dan, danas ja to neću, danas sam drugačija, danas sam ga prevarila, danas sam sa usana drugoga čula riječi koje sam trebala odavno čuti od njega...volim te… I možda bih mu danas trebala ugoditi, ali mene ne progoni krivnja, i znam da neće primijetiti, ni moje raspoloženje, ni titrav osmijeh sreće, ni iskričave oči, ali bogme ni krivnju u njima, jer je nema, jer ja više nisam njegova, ja više nisam ta... Pa sam mu umilni glasom odgovorila:. Znaš kaj, ili si kerefeke delaj sam ili odi svojoj mami, pa tam izvoljevaj… |