Tjeraju nas da se osjećamo prljavo, jer onda nam ne bi mogli prodati svu onu pjenušavu pjenu od koje doživljavamo najveću ekstazu mirisa, bogatstva zelenih tropskih jezera..
Nakon toga očajne ,od suhe kože, koja je tako „neprijatna na dodir“, tjeraju nas da se mažemo svim onim losionima u koji su ucijedili krastavac, kivi, jogurt,maslinovo ulje i uglavnom sastojke za salatu
Uvjeravaju nas da smo nemarne, žene, koje zanemaruju sebe, usprkos svom našem maru za djecu i njega, pa ne stignemo doručkovati, a onda nam nude na gutanje energetsku kalorijsku bombu, da bi nam minutu poslije rekli da smo debele, ali samo zato da bi nam prodali još čudotvorniju kremu koja će istopiti sve salo…jer nas očekuje nova garderoba u kojoj moramo zablistati, ne zbog nas, već zbog potpisa kreatora..
Sve će učiniti da nas učine bolesnima, jer smo i aljkave domaćice, koje ne peru okolinu nerazrijeđenom kiselinom, kako bi svima oko sebe osigurale svijet sterilnosti, a onda nas neprestano boli glava od isparavanja svih tih detergenata, pa da nas ne boli i da nismo mrzovoljne,( pitam se baš stvarno, zašto?) nude nam spasonosno rješenje u obliku lijeka koji otklanja bolove depresije naše nesavršenosti..
Pa nam sugeriraju da smijeh, brige, i svakodnevica jednostavno vrišti,( ili je to ipak naš zvuk koji smo proizveli gledajući se pod povećalom) iz svake nam bore, koju naravno želimo zagladiti, ne bi li izgledale kao mramorni zatočeni kip, zamrznut u vremenu, nesposoban na mimiku…
Pa nam suptilno poručuju da male/ velike trepavice i male/velike grudi i malo/veliko dupe..uglavnom ništa to ne valja, jer uvijek nešto nije kako treba..
ali u zadnje vrijeme jedino što nam priznaju, je mogućnost komuniciranja sa vrlo nekomunikativnim stvarima..naime mi imamo sposobnost čuti urlik zaprljane wc školjke, mi čujemo pisak očajne pegle, mi vidimo onu svinju ispod pazuha, mi registriramo sve one bacile i nametnike…
a da bi opstale kao takve, jer koja nam je druga svrha, jednostavno moramo pristati da nam se proda ovo ili ono…kako bi zatim bile ponovno jadne i jednostavno ostale zauvijek u tom hrčkodromu…
A onda nam je lakše, ali samo na trenutak, kad negdje naiđemo na sličice onih, njih, savršenih, slavnih, žena iz snova, žena iz la-la landa..koje eto imaju, kojeg li bogohuljenja, i strije i bore i celulit i kile i dupe i obješene grudi i kratke trepavice i godine..kad ih snime bez cenzure, photoshopa i bez crvenog tepiha…koje su na neko vrijeme pristale sudjelovati u toj svakodnevnoj obmani, nadajući se sreći, jer su izabrane, jer su izdajice…
A zašto nam neko jednostavno ne ponudi čarobnu formulu kako biti… mi…
Post je objavljen 20.10.2008. u 13:58 sati.