|
Ne traži da te volim, jer će mi onda prijeći u naviku da ti ukazujem na mane, kojih se želiš riješiti, jer ću se onda osjećati pozvanom da te savjetujem, jer tražiš savjet od mene, jer ću ti početi zamjerati slabosti, koje želiš nadvladati… |
|
O da, zakačimo se tako svi jednom..za nekoga… posebnoga, važnoga, nama bitnoga.. pa ga gledamo kroz prizmu ljubavi, pa ga gledamo kroz ružičaste naočale..a sve to nema nikakve veze sa realnošću…jer je slika kriva, obojana, zakrivljena, nejasna… pa se razljutimo, pa opravdavamo, pa se razočaramo, pa nađemo uvijek neki- ali.. pa smo plemeniti, pa razumijemo, a sve na štetu sebe… a onda spašavamo, kroz optužbe.. spašavamo kroz suze..sebe..njega..sebe uz njega… spašavamo svoju sliku, svoju iluziju… spašavamo sebe od njega..a sve je pomaknuto… i naravno to nije to..ali nedostaje, sve to vrijeme nedostaje,nešto bitno…možda njegova stvarna želja da bude spašen?! I svi ostali nemaju šansu, jer smo zarobljeni i zakačeni u prošlosti, koju bi rado pretvorili u sadašnjost, pa budućnost… I označeni smo..i zakačeni…valjda zauvijek.. |
|
Dobro oće li mi neko objasniti,,zašto se mene ne posluša? Ili me se ne razumije..ili me se ne čuje ili šta???? Imam radove, napravim zavidno uspješnu, pokaznu vježbu , sudjelujem aktivno u svemu, ali baš u svemu..pokažem primjerom način, kako želim da se obavi, kako je to tako i nikako drugačije, kako je to najbolji, (iako sam otvorena i za prijedloge i praktičnija rješenja), najbrži i najefikasniji način, kako je to napokon moje i ja tako želim, jer nastavak radova zahtjeva upravo takav način i..bla bla.. I nije sveto pismo, i nije neka mudrolija, ali, ali, ali,… pomagači mudraci..teoretičari, uvijek nađu zašto ovo, zašto ono, bolje je ovako ili još bolje onako, ali ne dokazuju to primjerom, već laprdavošću, melju, opovrgavaju, dilemiziraju, trilemiziraju, ali ne pomiču dupe…i onda naprave po svome.. i ugroze daljnji opstanak radnje…kao takve, pa se mora ispravljati, i gubiti vrijeme.. i onda ipak naravno po mome, ali uz verbalno propitivanje teoretičara,.. hvala Bogu dvojica su me slušala, (volim ihJ)) A onda je došao završetak, kad se angažiraju fizikalci, koji su opet dobili zavidno uspješnu pokaznu vježbu, od mene, ženskog bića, kako obavljam ipak recimo muški posao, ali su na pola posla počeli zabušavati, pa se nemilice hvalili, i tvrdili da su „majstori od zanata“, pa su zeznuli i napravili dodatni posao, meni, tobož neukoj, pa se na kraju dodatno raspravljali o već dogovorenoj cijeni, ne bi li iskamčili više… I sad pitanje..koje me muči, evo čitav tjedan… jel ipak u nekom evolucijskom razvoju rase.. muški mozak, malo zakinut.? a?... ..jer ili ne razumije, ili ne čuje, ili mu ne dopire, ili mu testosteron ne dozvoljava, da mu..ženski glas, XX kromosom.. pokazuje, objašnjava, šefuje…???? Stvarno, u čemu je problem??? Hvala p.s. dajte ženske, prestanite više raditi zabunu da… ne možete, niste osposobljene, ne znate..jer vidite da ovak samo problemi nastaju |
|
Izuzetno sam fascinirana potrebom nekih ljudi da budu iskreni.. onako iskreno iskreni.. pa onda blate sve oko sebe, psuju, kritiziraju,vrijeđaju.. a sve pod motom..“ja sam iskren/a ja sve skrešem svima u facu“ A ja bih rekla: u nekom drugom svijetu to se zove nekultura, nedostatak elementarnog kućnog odgoja i krajnji prostakluk… |
|
O je, lažljivac i te kakav…srećom udaljih ga iz svog života, a on je sam sebe, uspio diskvalificirati kod drugih.. Osvojio je sve svojim pričama, koje su bile nevjerojatne, ali uvijek tu negdje, na granici mogućeg.. a imao je stila, dovoljno lukavstva i prepredenosti, da neko vrijeme, svi vjeruju da je to istina… Samo poneki smo shvatili da postoji nešto iza, daleko iza, što se ne uklapa..a onda naravno, počinje povezivanje..pričica…i kad se sve složi u cjelinu, ispadne zastrašujuće, čudnovato, fascinantno, no bolesno..skroz bolesno.. I tada to objasniš nekom.. pa dolazi do nevjerice..pa još nekom..pa opet nevjerica..ali kako se sve ipak na kraju posloži..sve se otkrije, sve se spoji u jedan nevjerojatan niz priča.. koje su laž do laži.. I ne, tip nikako nije lagan za shvatiti..time je spoznaja krajnjih dometa, takvog mozga, fascinirajuće zastrašujuća… Općenito metoda je bila.. da dotični.. uvijek uzme komadić neke tvoje teme, predmeta interesiranja ili događanja .. A tada.. razradi svoju priču, sa dovoljno detalja da te zainteresira, da ti napokon privuče znatiželju, da se stvori neko zajedništvo…i tada si u klopci.. Naravno, da s vremenom nastane problem, jer počinje zastupati sasvim različita stajališta, a ni jednom to nije njegovo..nego obično od nekog iz društva..i počne zapetljavanje i svima se počinju paliti lampice u glavi jer..je jučer bio uz moj stav, prekjučer uz nekog drugog, danas već zastupa sasvim novu tezu…. A onda, kad ga se suoči sa vlastitim nelogičnostima počinje teatar.. ljutnje, negiranje, uvrijeđeno izbjegavanje, potpuno nebulozna objašnjenja… pa iznova..i tako par puta..dok nismo odustali..svi, od njega.. a neki dan primijetih, da mu je i zadnji adut izbijen iz rukava..a tada je odjednom izgubio dvije osobe, koje su ga doživljavale sa manje ozbiljnosti..koje su mu uvijek davale još poneku šansu, jer su ga smatrali neopasnim, jer su ga smatrali benignim… a nije bio, nikako nije bio, jer je nas nekoliko, ušutkao… sa ucjenom, malom, ali dovoljno neugodnom, da sam sebe ubuduće cenzuriraš … jer smo se, na žalost, izložili.. malo previše, nepotrebno, ali jesmo..i tada sam naučila lekciju na ružan način..ali jesam..a vidim da su i drugi…. I ipak, su u laži kratke noge..jesu… |