|
Pažljivo tkana svakodnevica uslijed niza nesretnih okolnosti, razbije se u gomili krhotina koje više nije moguće pokupiti ni snagom volje, ni razuma.. i tada nastaje raspad.. čitava slika vlastite snage pokaže se kao odraz u iskrivljenom ogledalu, koje se upravo rasprskava u gomilicu vrlo oštrih bridova, a svaki se zasijeca taman tamo gdje je najbolnije.. i da, naravno, ja ne želim biti dio nemoćne gomile, dio jadajuće stvarnosti, gradim svoj svijet optimizma, savršenosti, sposobnosti, neustrašivosti…time je moj pad meni bolniji …i uvijek me iznova uspije iznenaditi... Pošto sam već uvježbana, spremno uskačem ponovno u svoju optimističnu sliku..pomaknutosti… i tako preživljavam do sljedećeg spoticanja ovih staklenih nogu, što me nose i vode..kuda?... naprijed ma gdje to bilo… |
|
Ah, tako predvidljivo… malen,napušten, jadan, djetinjstvo provedeno u tvorničkom krugu. Rane, strah i stalno odbacivanje okoline definitivno je ostavilo traume koje su trebale psihijatrijsko liječenje. No ljudi koji su ga udomili, smatrali su da briga, pažnja i ljubav koju je dobivao, dakle.. da će to biti dovoljno..za oporavak. Sve je počelo iznenada...pubertet je i njega uhvatio, a sa pubertetom i momačka znatiželja. Često bi se u predvečerje iskradao kroz dvorišta, preko malih vrtova i cvjetnjaka. Isprva je samo promatrao taj svijet, razuzdanog večernjeg života, zločestih kvartovskih dječaka. S vremenom je aktivno sudjelovao u momačkom dokazivanju, pale su i male tučnjave, čarke, pokoja ogrebotina uz mnogo buke. Bilo je i nekih pokušaja približavanja suprotnom, privlačnom spolu. Igre nadmudrivanja, obigravanja, oko vrlo ljupke susjede, koja se vrlo brzo odselila iz kvarta. I što im je preostalo, tim momcima uličarima, nego da vrijeme troše smišljajući međusobne gadosti. Zov prirode čini svoje. A onda je došlo rano proljeće i igra je postala gruba. Znao je ulijetati u kuću, širom otvorenih uplašenih okruglih očiju, bježeći pred njima, nekolicinom starih iskusnih mačora. Jedne noći nakon strašne buke, skoro polomljenog prozorskog stakla i molećivog pogleda za pomoć, u tamnim očima ogledao se strah i saznanje. Bio je napastovan, sexualno. Došlo je ljeto a on se nije ni pokušao othrvati svojoj prirodi. Dijelom se prepustio inerciji događaja, a dijelom je uživao. Zvali smo ga, čekali, očekivali. Posjećivao nas je još samo ponekad. I dalje crn, ali vidjelo se, brižno njegovan, uglađenih kretnji, istančanog ukusa. Kesten pire sa šlagom je i dalje bila njegova omiljena poslastica. Prolazeći pored jednog lijepog cvjetnog dvorišta, ugledali su ga, kako se izležava na crvenom plišanom jastučiću u barbie-lutka kolicima...sa roza velikom mašnom oko vrata. Uživao je u pažnji kojom je okružen,u dječjoj pjesmici, barbie lutkama, šarenim mašnama, majušnim šalicama za čaj. Okupan suncem zadovoljno je preo, dok se njime zabavljala mala djevojčica nutkajući ga keksima i mlijekom. Naš mačak prihvatio je svoju prirodu i odlučio napraviti „iskorak“, te uživati bez srama ili osjećaja krivnje u onome što je. Coco homosexualac. |
|
Jutro u Osijeku mene ne bude ptice mane ne budi svježina jutra budi me tutnjava iz daljine smrtonosna grmljavina zvuk razbijenog stakla pad odlomljenog zida budi me strah..... jutro, hladno, maglovito.. ponovno počinje pucnjava, tutnjava, a evo vrijeme im je -10 je sati, sad će i VBR, jutros nešto kasne?! Bože kakav dan, kakav san..sve je sivo, zbilja sivo, kao što i čitav grad izgleda sivo, trebat će još mnogo Drave proteći, da ispere taj sivi grad, zajedno sa kišama koje tek trebaju pasti, umjesto svih onih mrtvih ptica koje su padale sa neba... jučer je bilo strašno, ponovno smo spavali u kupatilu... cijelu noć mi je upaljen radio,da čujem uzbunu, ako su granate i VBR, dobro, ako su avioni onda selidba u kupatilo... noćašnje sirene i tutnjava i onda ono najstrašnije.-avioni, ... pogodili su susjednu zgradu 8. kat je još gorio.. sve se zatreslo, moja zgrada... bože, kako je puklo da sam mislila da su nas pogodili... i krš ..i lom... i pucanje zidova i vrata i staklo... ne idem u sklonište, tamo su svi histerični i samo pričaju o ružnim stvarima i onda plaču... ne idem u sklonište, deprimiraju me, nerviraju me... zašto plaču...zašto histeriziraju... i mene je strah...pa ipak ne plačem... o kojoj sigurnosti ja pričam? sigurnosti jedne gusnate kade u kupaonici koja je najbliže liftu, dakle sredini zgrade.... tek sutradan vidim da su onaj stan i još dva kata potpuno porušeni.. iluzija da će biti bolje topi se u sadašnjosti. želim da vjerujem, ali ubijajuće činjenice koje padaju sa neba, govore drugačije. Dobitnik na lutriji izvlači se svake sekunde.. vrijeme danas: 3 mrtva, 19 ranjenih. 520 njih,ovdje, do sada.. (dio mog dnevnika iz ratnih godina.....) i zato molim zapalite svijeće, ako ne duž Vukovarske, onda barem u prozore danas 18.11. kad je pao grad heroj..za sve te poginule i nije više važno tko i što je započeo, što i tko je htjeo... zapalite svijeću za poginule, nestale, drage moje i vaše prijatelje... koji su poginuli tamo... . ..hvalisanje porijeklom sjaj vlasti i sva ljepota, sve što bogatstvo daje, jednako čekaju na čas kad će pasti jer staze slave ne vode od groblja dalje... gray"elegija na seoskom groblju" |
|
Uopće me ne zanima kako ste okrenuli da je stvarnost protiv nas..ionako nemam sad vremena za to… moram posložiti onaj veš prije nego ga uhvati kiša… uopće me ne zanima kako se ti odjednom osjećaš loše, jer te gnjavio šef, jer si dobio manju plaću.. zamisli,moja plaća je ionako manja od tvoje iako radimo isti posao, a šef ?da gnjavi me, s tim da svaki puta oblizne usnicu i pogleda mi noge kada uđem u njegov ured..ionako nemam sad vremena za to..moram završiti ručak, ako mislimo danas nešto pošteno jesti… uopće me ne zanima što tebe preskoče kad rade reorganizaciju poduzeća, mene su preskočili svaki puta..jer sam ja bila ta koja je uzela bolovanje, kad je mala imala kozice…ionako nemam vremena za to..upravo ponavljam lekcije sa malim, sutra ima kontrolni… uopće me ne zanima što se ti osjećaš loše i frustrirano jer misliš da je život negdje drugdje pravedniji.. osjećaš se frustrirano? da frustrira me moja kolegica koju ja uvodim u posao, a koju ljubavnik za vikend vodi na more…i to je pravda?...ionako nemam vremena za to.. upravo perem suđe od sinoć… uopće me ne zanima što ti misliš da bi morao izaći van sa dečkima jer te ovo sve guši… i mene guši, gušila me ona gužva i zastoj u javnom prijevozu jer ti voziš naša kola…uostalom nemam vremena za to..moram ti opeglati onu košulju i hlače za sutrašnji sastanak… uopće me ne zanima što bi ti trebao ići trčati, da izbaciš agresiju napornog dana, ja sam se dovoljno naljutila, jer sam bila na informacijama u školi…uostalom nemam vremena za to..moram pripremiti salatu i kolač za subotnje goste.. uopće me ne zanima što si sav nervozan i što ti nije do ničega večeras…i što te boli glava, možda ni meni nije bilo onda..ali…čekaj, uostalom i do kad sad ti misliš koristiti moje izgovore????.... |
|
Dakle naravno, ima se priča za javnost, koju se može mirne duše priznati i mami…. da bio je jedan, prva prava ljubav, ali bili smo jako mladi i blesavi, da, bio je drugi, koji je bio ljubav nad ljubavima, ali sile zla (i/ili njegova mama) su se urotile pa niste završili pred oltarom i …sadašnji.. da, mucice moja, ti si taj… a ima onih koji se ne računaju, ili ih se zaboravi jer nisu zadovoljili, ( khm da… razlog je upravo to što ste pomislili) a ima onih kojih se sjetite samo uz Sinatrinu pjesmu „ strangers in the night.“…ali se nikako ne možete sjetiti imena….( kak ono? nešto sa…)… ali da bi se uistinu dobro osjećali u tako nekom samo vama znanom podvlačenju računa potrebno je u škrinjici sjećanja imati: jednog koji vas je toliko obožavao, a vi ste mu iščupali i izgazili srce, da je zauvijek osuđen na patnju i tihi jecaj iz grudiju za vama savršenom, nedostižnom…pa se nikada nije oženio.. jednog koji vas je toliko volio, ali vas je život razdvojio, da je prvorođenu kćer nazvao vašim imenom… jednog koji je u vrlo zrelim godinama upoznao vas, pa želeći upiti vašu mladost, radost, polet i duh vječnosti, umalo što nije (ili je) doživio srčani udar..i sa svakim udahom i srhom čežnje na usnama izgovara….gdje si bila prije X godina… |
|
Muškarac… dovoljno pametan da me zainteresira za raspravu o nekoj temi, dovoljno zabavan da se pri tome uspijemo narugati i smijati vlastitoj ozbiljnosti, dovoljno pažljiv da prepozna kad mi je potreban cvijet, a kad samo pusa i šutljiv zagrljaj dovoljno znatiželjan, da me ne ispituje o prošlosti, ali da me vodi na maglene livade i polja suncokreta dovoljno intrigantan i erotičan da ga poželim, dovoljno gospodin da se osjetim ženom, dovoljno svjestan sebe da mi doručak servira u CK crnim boxericama dovoljno kulturan da ga na izložbu „tiha pobuna“ ne moram vuć na lajni, Tada bih ja bila uistinu ja..i vjerojatno beskrajno zaljubljena… |