Pažljivo tkana svakodnevica uslijed niza nesretnih okolnosti, razbije se u gomili krhotina koje više nije moguće pokupiti ni snagom volje, ni razuma..
i tada nastaje raspad..
čitava slika vlastite snage pokaže se kao odraz u iskrivljenom ogledalu,
koje se upravo rasprskava u gomilicu vrlo oštrih bridova,
a svaki se zasijeca taman tamo gdje je najbolnije..
i da, naravno, ja ne želim biti dio nemoćne gomile,
dio jadajuće stvarnosti,
gradim svoj svijet optimizma, savršenosti, sposobnosti, neustrašivosti…time je moj pad meni bolniji
…i uvijek me iznova uspije iznenaditi...
Pošto sam već uvježbana,
spremno uskačem ponovno u svoju optimističnu sliku..pomaknutosti…
i tako preživljavam do sljedećeg spoticanja ovih staklenih nogu,
što me nose i vode..kuda?...
naprijed ma gdje to bilo…
Post je objavljen 27.11.2008. u 10:48 sati.