subota, 17.12.2011.
pusti me, vrišti mi se
Vidim te, dolaziš opet s onim glupavim "neugodna situacija" smješkom. Ti si odrasla osoba, ponašaj se tako.
Ubija me ova neizvjesnost, ova klopka u vremenu. Ponekad, kad žica pukne, nek ide sve k vragu, pomislim.
Blago šizofreniku, jest da ih je više, ali uvijek se zna tko je tko, dok ja životarim u ovoj svojoj koži. Ženski mozak nekad je baš težak. Smatraju da su oni u ludnici ludi, a ne znaju da su oni zapravo sretnici. Toliko opterećenja ovozemaljskim glupostima, problemima kojih nema i snovima koji se ne ostvaruju, ti ljudi, slobodni su. Pitaj me o mojim tajnim putovima, o mojim svijetovima kojima kročim, sve je to puno boja, smijeha i sreće u izobilju. Pitaj me o mojim snovima, svi su oni zarobljeni, u onim pričama o Pepeljugama i Princezama čiji život uvijek tako prokleto sretno završi.
Možda ima i ljudi koji žive u ovozemaljskom raju, možda je to samo moja prokleta luda mašta i oni mali impulsi što mi mira nedaju.
Da je drugačije, ne bih ni bila ovdje.
Pretpostavljam.
- 13:12 -
