Svojedobno sam poznavao jednog Tima iz Connecticuta, veoma dragog i pristojnog momka kojega je život i UNPROFOR doveo u naše sure gudure pa smo tako večerima znali pričati o svemu i ničemu, kako se živi u Americi, a kako kod nas, koje su sličnosti, koje razlike...

Pričao je tada Tim kako posljednjih godinu-dvije živi u New Yorku, gradu koji nikada ne spava i dok smo zadivljeno slušali o čarima širokih avenija, on je onako usput pripomenuo kako su mu troškovi života u Velikoj Jabuci neusporedivo viši te da između ostalog, vlasnici automobila sa NY pločicama moraju plaćati znatno veću policu osiguranja od Američana vulgaris.

Ostavši na trenutak u čudu, odmah smo mu onako tipično balkanski savjetovali da ako je tomu već tako, a nemamo razloga sumnjati, pa zašto brate svoje auto jednostavno ne registriraš u toj svojoj connect-vukojebini, a ne u New Yorku!? Uštediš par stotina zelembaća učas! Tko bi to uopće primjetio?
Čuvši naše mudre savjete, Tim je samo razrogačio očima i rekao - Oh nooooo, never, that's illegal!

Smijali smo se tada i Timu i ostalin blesavim Amerima koji čitav život provedu prestravljeni pitanjima šta je iligl a šta je not iligl te istaknuli prednosti naših narodnih običaja čiji je glavni princip - ništa se ne mora, jedino se umrit mora, a i to kako ko.



Mnogo godina kasnije, nisam ni slutio koliko će mi tragikomično izgledati mambo-džambo plakati na kojima se mjesto zgodnih manekeki koje reklamiraju badiće kočoperi natpis LEGALIZACIJA.
Legalizirajte svoje objekte po akcijskim cijenama. Požurite jer ova neponovljiva ponuda traje do isteka zaliha! Til zalihe as apart!
O bem ti državu koja mora reklamirat poštivanje zakona!

Uglavnom, približio nam se rok do kojeg možemo okajati sve svoje graditeljske grijehe, bit će nam oprošteni svi kokošinjci koje smo u trenutku slabosti pomišljali pretvoriti u apartmanska zdanja, tek jednim potezom pera uspjet ćemo preinačiti sklepotine od bloketa i kancerogene trnite u kuksuzne vile, svijet oko nas, opet će biti lijep, betoniran i nadasve - legalan!
Princip je jasan. Ako si nešto nelegalno (g)radio, sad je pravo vrijeme za ubaciti u kovertu sedamdeset kuna taksenih maraka, poslati na nadležnu adresu i ...čekati! Uz obaveznu napomenu - dokumente ću dostaviti naknadno, časna pionirska riječ!

No, u isto vrijeme razmišljam - zašto ne bismo napravili i korak dalje? Nemojmo se praviti naivnima, svatko od nas je tijekom svoga života napravio toliko nelegalnih radnji da ih je najčešće nemoguće i nabrojiti, počevši od bacanja petardi u koševe za smeće ili vitlanja zapaljenim bengalkama u svadbenim povorkama, preko podmićivanja liječnika, ljekarnika i neimenovanih državnih službenika sve do opetovanog remećenja javnog reda i mira, hoću reći - nedoličnog ponašanja u škuribandama i njima sličnim lokacijama. Ukoliko bi se preko naših nejakih pleća striktno primjenjivale sve odredbe zakona, bojim se da nitko ne bi ostao na slobodi. Predmnijevam ( o divne li riječi) da nam pomogao ne bi čak ni Donat Mg.
Čoeče, zvuči kao neki lik iz akcijskog filma - Donat Mg - otvara i najzačepljenije!



Stoga bi bilo dobro da se umjesto junaka Donata i institucije zastare koja se prilično zloupotrebljava i izaziva ogromne troškove, uvede legalizacija na sve živo. Napravili ste pizdariju? Nema problema, ispunite formular, ubacite koliko ono već kuna administrativnih biljega i pošaljite sve na za to predviđenu adresu. Može i mejlom. Vaši postupci bit će legalizirani u najkraćem mogućem roku.

He he, bit će zanimljivo u danima koji nam predstoje vidjeti kako će u novim okolnostima funkcionirati ta famozna vladavina krav..., pardon - prava. Naročito među pripadnicima naroda u čijem je genetskom kodu čvrsto ukorijenjen duh uskoka, hajduka i gusara, i u kojemu se zaobilaženje zakona smatra najomiljenijim oblikom rekreacije. U našoj kolektivnoj svijesti, zakone su oduvijek krojili veliki i moćni, a to su oni koji nismo mi, pa ih stoga ne želimo provoditi čak ni kad nam idu prilog.

Prkošljivi kakvi već jesmo, ne bi me začudilo da od prvog dana srpnja počnemo pronalaziti rupe čak i u zakonu spojenih posuda.

Sidimo u dvoru ispod odrine u debeloj ladovini braća Kukuruzovi i ja. Nariza san in malo mortadele i gaude pa uz di koji slani inćun pijuckamo korčulansko bilo i mudro razgovaramo. Nabasali su ima po ure iznenada i nenajavljeni. Kažu da su se sitili da kod mene ima oraha. Bome ima! A njima triba jušto osamdeset i tri komada. Zelenih. Za potočat u rakiju. Ajde dobro...

Eno vam škale, govorin in ja, popnite se i uberite koliko oćete. Ne znamo mi to. Kako ne znate? Jednome se manta kad je na visoko, a drugi ima problema sa skočnim zglobom. Aj, ti nam poberi. Ostavit ćemo jednu bocu orahovice i za tebe. Ahaaaa, kako da ne. Bit će isto ka i lani. Ka i preklani. Ka i svake godine. A šta'š s njima...

Stariji brat Kukuruzov, Ivan Zvonimir, ugledni je liječnik, specijalist medicine rada. Elegantan i odmjeren, uredno počešljan, uljudan i fin, ističe se blagoglagoljivošću i susretljivošću, osobito dok se kreće u visokom društvu. Svoj ugled i status stekao je kroz godine mukotrpnog nerada. Kad god se neko iz našeg sela razboli, obavezno se javi starijem Kukuruzovu. Ne naročito zbog toga što će doktor Ivan Zvonimir postaviti pravu dijagnozu i hipom riješiti njihove tegobe, on vam više dođe onako, kako da kažem - oficir za veze i poznanstva. Bez liste čekanja, bez odgađanja, stariji Kukuruzov će vas u nekoliko sati povezati s najboljim liječnicima u tuzemstvu. Naravno, ljudi mu za tako nešto budu jako zahvalni. Mislin, tako je i dobija ovih deset litara prepečenice, mo'š mislit šta ih je kupija...

S nama bezveznjacima, obično je malo opušteniji. Pred nama ne mora glumit finoću. Znamo se trista godina. A i šta je-je, zahvalan je gost. Bez posebnih zahtijeva. Satare sve šta mu dođe pod pinjur, jedino ne voli balancane. I kiseli kupus. Pije umjereno. Bićerin pelinkovca prije i dvi bevande nakon jela. Eventualno još malo prošeka nakon slakoga. I to je to.

Ima samo jednu manu. Ma zapravo, to i nije mana, više posljedica njegovog stila života. Naime, doktor Ivan Zvonimir ima zmiju u takujinu. Pravu ljuticu. Zato se ni za živu glavu ne voli mašivat za žep. Opasno je.

Mlađi Kukuruzov, Petar Krešimir zvani Mujo, potpuno je drugačiji tip. Ovo da ga zovu Mujo sav vam reka u povjerenju, ne da vam Bog da ga diko' tako zazovete makar i ne'otice.
Jebi ga, osjetljiv je na to, a šta mo'š... Naš Mujo, pardon - Petar Krešimir je građevinski tehničar, trenutno bez stalnog zaposlenja, kriza je i njih stisla jel, ali se čovik nekako snalazi. Piva basa u klapi Kacamarin. Pa dobro, pitat će te se, piva u klapi, ali kako može od toga živit? Ma nije da može živit, ali da se priživit...

Kacamarin nije obična klapa za Omiš, kontrade i šotovoće ispo balature, to van je kako bi van reka - više nako - komercijalna klapa, specijalizirana za vinčanja i sprovode.
Suboton su obično o'pira, nediljon se odmaradu, a falabogu priko sedmice uvik niko umre. Onda Kacamarini lipo dojdu na grobje, otpivaju u četiri glasa "sutra će te ponit njih šest", stavidu po dvista kun u žep i svi sritni i zadovoljni! Osim ožalošćenih, naravski.

Uglavnom, naš Petar Krešimir zvani Mujo, svoju je pivačku karijeru izgradija ponajviše priko švedskih stolova, a tija ne tija, stalno kusajući delicije čovik malo poremeti svoje okusne receptore na jaziku pa mu ova obična spiza dođe ka da melja bazoku po justiman.

A kako je inače malo živac i prigovara na sve i svašta, ni ovoga puta nije odolija dat primjedbu - a kakvi ti je ovo sir, ko ti ga je da?

Ko će mi ga dat, kupija sam ga u Lidla. Nije loš...

Mae, nije loš, pari da su ga držali u bičvama od bauštelca.

Bogati šta smo se navikli na lipu spizu - ne dam mu ni je gušta - a kakvoga bi ti sira volija, da ne bi možda paškoga?

E paškoga, baš paškoga. Kako moš ove inćune mišat s gaudon, aj reci pošteno!

Meni je okej okus - ubaci se doktor Ivan Zvonimir u razgovor

Ma nemoj zaebavat - odgovori mu brat - nu kako se rastiže...

A jebi ga moj Muj... ovi Petre, tako je kako je. Nisan ni zna da ćete doć, da ste se najavili, možda bi se našlo čakod bojega.

Nikad nije kasno, ne odustaje Mujo, ti da si pravi, sad bi, iz ovi stopa, iša na Pag i donija pravoga sira.



Ma je li, na Pag govoriš, ka da je Pag blizu, a ko bi platija benzinu?

Ja bi platija - siguran je Mujo.

Aj dobro...

Diga san se od stola, prisvuka majicu, uzeja ključe i krenija prema autu.

Di ćeš? - pitali su uglas obojica

Idemo!

Di idemo?

Na Pag!

Šta ćemo na Pag?

Kupit sira. Jesi li ti Petre Krešimiru maloprije reka da ćeš platit benzinu?

Ma jesan, ali ...

Nema sad više ali, idemo!

Kukuruzovi su malo ostali u čudu, ali nije ih tribalo previše nagovarat. Doktor i tako ima slobodan dan, a Mujo je shvatija da se malo zaletija, ali sad više nije ima kud. Ko mu je kriv šta je živac i šta se u svakom razgovoru penje i uvik oće bit u pravu.

Prije tri godine sam mu bija poklonija za rođendan XXXLmajicu na kojoj sam mu da uvezat natpis - PAZI, OŠTAR BAS! Nije tija sa mnom razgovarat punih dvajstiosam dana, ali posli san čuja da je tu majicu ipak nosija...
Ima sam u žepu broj jednoga čovika iz Novalje za kojeg sam zna da ima izvrstan domaći sir, ali nisam se dugo čuja s njime i malo me bilo straj je li čovik uopće živ. Kad smo stali na pumpi natočit goriva, nazva sam, ali se niko nije javija. Ma ništa, neću sad odustajat, ko će s ovim Kukuruzovima posli ostat živ.

Krenuli smo iz Trogira malo prije deset, u Novalji smo bili u podne i nešto. Blaženi auto-put, pogotovo kad ga Mujo plaća!



Banili smo čoviku direktno na kuću. Žena mu otvorila vrata. Pitamo za gazdu.

A on vam nije sa' u kutji, poša je va stanove, vratit tje se za uru-dvi!

Ahaaa, pa dobro, a imate li onoga vašega lipoga sira?

Nimamo ovod, ali javit tju mu neka donese!

Odlično!

I sad, tribalo je ubit uru-dvi dok se stari ne vrati iz stanova. Mlađi Kukuruzov se začudija, kaže unti jarca jes vidija kakva in je kuća, a još imaju i stanove!

Bilo mi je previše vruće pa mi se nije dalo objašnjavat di su i šta su stanovi. Znate šta, predložija sam im - ajmo se okupat dok čekamo.

Mujo je ideju prihvatija s oduševljenjem, on je odma bija da idemo na Zrće, a Kukuruzov stariji, doktor Ivan Zvonimir je reka - nemam kupaćih!

Ma šta ima veze - eno vidiš, imaš ih za kupit na onome štandu uzmi bilo kakve, šta te briga.

Da, ali to jer ipak doktor Ivan Zvonimir, mislim ono - ne može on uzet bilo kakve kupaće, a uz to, hm, previše mu je dat osamdeset kuna. Znate koliko ja moram radit za osamdeset kuna? Pogledali smo se međusobno, ali nismo ništa rekli.

Prodavačica na štandu bila je veoma susretljiva i strpljiva, ali skužila je i ona s kim ima posla pa su se nakon dugih i mučnih pregovora dogovorili za cijenu od šezdeset i pet kuna. Mislim ono... Znate koliko ja moram radit za šezdeset i pet kuna...

Ništa, krenuli smo prema plaži, mada je Mujo i dalje inizistira na Zrću, učinija sam fintu da sam falija put pa sam ih odveja na plažu kod Caske. Di ću s ovom dvojicom redikula na Zrće?

Na svu sriću, i na ovom rezervnom položaju se našlo nekoliko dražesnih gospodični oskudno odjevenih nadasve, tako da smo sva trojica mogli uživati u pogledima na čisto more jel...



Bilo je već kasno popodne kad smo se vratili do kutje sa sirom a i gazda se u međuvremenu vratija iz svojih stanova.

Ooooo, bija je oduševljen, sitija se da sam bija prije par godina kod njega, i bija sav zadovoljan šta sam opet tu, otjete šta popiti, domatju travaricu možda?
Može domatju travaricu, može...

I tako, stari je prodava, a mi smo kupovali paški sir, polako i neoprezno. Oduševljeni domatjom travaricom nismo obadavali ima li sir deset deka više ili manje, ajde čoviče šta je to. Sto osamdeset kuna blaženstvenog okusa...

Svaki sa svojim sirom pod rukama, lipo pošprucani, pozdravili smo domatjina i krenuli va nazad!



U trenutku kad smo prolazili kod onoga štanda di smo kupovali mudantine, doktor Ivan Zvonimir je povika - stani!
Šta je sad?

Možda nećete virovat, ali doktor Ivan Zvonimir koji jaaaako puno radi za šezdeset i pet kuna iša je kod one iste prodavačice reklamirat mudantine! Da mu nisu dobre, stežu mu mošnje i neka mu vrati šolde! Mala sa štanda nije mogla virovat, sumnjam da joj je ikad iko doša reklamirat mudantine koje stežu mošnje, ali ne zna ona našeg specijalistu medicine rada!
Uglavnom, nakon još jednog kruga dugih i mučnih pregovora, vratila mu je ne samo onih šezdeset i pet, nego punih sto kuna i još mu ostavila mudantine uz jedva čujni poklik - da bog da ti se mošnje stisle u njima!
Čoviče, meni bilo neugodno, ali doktoru nije nimalo...

I tako, vraćajući se prema Trogiru sa tri paška sira i mudantinama koje stežu mošnje, u autu je zavladala tišina. Umorili smo se i od oraha i od mortadele i od sira i od Zrća...

A onda u nekom trenutka, zalomija se krik mlađega Kukuruzova - ajme, ajmeeeee!

Šta se dogodilo?

Ajme, zaboravija sam!

Šta si zaboravija?

Gledat "Nedjeljom u dva"!

***

Jebate, ne znaš koji je luđi, mislim da ću dogodine, kad mi orasi opet dospiju za točanje u orahovici, emigrirat iz Hrvatske....

Dan antifašističke borbe je praznik koji se u Hrvatskoj uopće ne slavi, ali se praznuje, štoviše veoma je omiljen, ponajprije zbog toga što pada u idealno doba godine kad iznenada postaje nesnosno vruće, a sezona onih pravih godišnjih odmora još nije zakucala na vrata. Osim toga, najčešće se može zgodno povezati s Danom državnosti tako da se uz malo sreće i umješnosti, posljednja dekada lipnja može pretvoriti u veoma osvježavajuće razdoblje. Što se obilježavanja tiče, tek će poneki državni dužnosnik prigodno položiti vijenac na, nadnaravnim čudom sačuvani spomenik borcima NOB-a, a urednik TV kalendara će preko volje ubaciti prilog o osnivanju Sisačkog partizanskog odreda u šumi Brezovici. I to će uglavnom biti - to.

Ideje i pokreti koji u svom nazivu sadrže prefiks "anti", u pravilu imaju teškoća s motorikom i prilagodbom brzine, iz jednostavnog razloga što su uvijek korak iza onog fatalnog pojma koji slijedi nakon toga "anti". I dok se tako "anti" i ono što je prividno iza "anti", a zapravo je ispred, utrkuju i hvataju jedan drugoga za gušu, vrijeme prolazi, pitanja postaju upitna, a odgovorima manjka odgovornosti.

Stoga se nije naodmet zapitati - što li je i gdje li je antifašizam danas? Je li nam uopće potreban, je li sam po sebi razumljiv kao civilizacijska vrijednost ili je protjeran i ostao zarobljen među brezama?

Naravno, na svaki spomen antifašizma nametnut će nam se neizbježno pitanje postojanja njegovog antipoda, dakle - što ćemo s fašizmom? Neki će samo odmahnuti rukom i reći da on danas ne postoji, neki će ga primjerice locirati u Sjevernoj Koreji, a drugi će žučljivo upirati prstom prema Washingtonu. Uistinu, svijet je danas umnogome drugačiji nego što je bio u dvadesetim i tridesetim godinama prošlog stoljeća, od tada se fašizam transformirao u mnoštvo "izama", ali ako samo ovlaš povučemo paralelu između tih i naših vremena, čini se da i nije bez razloga graknuti na vrijeme.

Ekstremne ideologije nemaju šanse u razdobljima mira i društvenog razvoja, one svoje plodno tlo nalaze ponajviše u krizama, pogotovo dugotrajnima kao što je ova sadašnja. Je li prikladno usporediti slom burze 1929. godine u Americi i posljedice svjetske gospodarske krize sa usponom nacista u Njemačkoj? Na žalost - jest.

Radikalne situacije zahtijevaju radikalne mjere. A fašisti, nacisti i njima slični, odlično se snalaze u takvim okolnostima. Oni zapanjujućom lakoćom pronalaze krivce. To su uvijek neki koji "nisu kao mi", neki otpadnici ljudskog roda koji stalno nešto ruju i rade protiv nas "normalnih". Uvijek se iz špila suludih razloga izvuče nekakva ugroženost kao razlog za akciju. I koliko god novi vlastodršci lako pronalazili "krivce", neuk i neobrazovan narod još lakše prihvaća takve argumente. Pokaži mi gospodaru, tko je kriv za moje nevolje! A taaaaaj, majku li mu njegovu!? Uvijek mi je bio sumnjiv!
Samo je pitanje vremena kad će privatno ludilo u glavi velikog vođe ekspandirati u kolektivnu histeriju.

I sad - što raditi? Kako im se suprotstaviti? Ima li to uopće smisla? Pametniji navodno uvijek popuštaju. Stoga i nije čudno da glupani vladaju svijetom. Agresivci razumiju samo govor nasilja. Ako njegovom napadačkom gardu odlučiš parirati spuštenim rukama, ili recimo stihovima Dobriše Cesarića, strefit ćete po tintari dok još nisi izgovorio - "gle malu voćku poslije...kroše"!

Zanimljivo, uvjerio sam se više puta da je takvim tipovima najbolje odgovoriti na isti način - kontroliranom dozom agresije. Pokazati im zube. Ili barem dentijeru. Pa neka se misli! Ja imam i tricu i četvorku i peticu, a ti?
Samo trenutak njegove zbunjenosti bit će vam dovoljan da uspješno eskivirate napad i pregrupirate snage.

Ne gordi se. Nemoj misliti da si bogomdan. Možda čak i jesi, ali ništa više od svih ostalih ljudi koje poznaš. Čak i od onih koje još upoznao nisi.

Ako osjećaš da si u nečemu posebno dobar i da s lakoćom postižeš ono što drugima ne uspijeva - budi zahvalan na tome daru. Ali nemoj stati. Odmotaj celofan. Svoj dar oplemeni radom. I učenjem. Tako ćeš najbolje rasti.

Tvoj život nije ništa vrijedniji od života čovjeka koji je maločas prošao tvojom ulicom na starom biciklu, zastao pored kontejnera i tražio plastične boce. Ti si samo imao više sreće.

Ne uspoređuj se s drugima. Ako se već moraš uspoređivati, uspoređuj se jedino sa samim sobom. Jednostavno je. Budi bolji danas nego što si bio jučer. Makar za mrvu. Makar za pinku. I tako sutra. I tako prekosutra.

Pokušaj biti bolji od sebe. Jer, onog trenutka kad pomisliš da si bolji od drugih - to će biti početak tvoga kraja.

Piše mi u današnjem horoskopu da ću doživjeti neke neugodnosti i neka najprije izbrojim do deset prije nego bilo što poduzmem.
Okej, brojat ću do deset.

Jedan
Dva
Tri
Četiri
Pet
Šest
Sedam
Osam
Devet
Deset

Mislim, znam ja i mogu još, ali sumnjam da će imat nekog naročitog smisla.
Dobro, recimo da sam potpuno miran...

Inšoma, nisam siguran kakvo mišljenje imaju stanovnici Republike Hrvatske o svojoj državi, ali nema spora da ova država ima visoko mišljenje o svojim građanima. Država misli kako smo svi odreda jako pametni, okretni, sposobni i da imamo love na bacanje pa bi eto, bilo pošteno da u tom društvu bogatih građana i njoj sirotici državi udjelimo koji dio.
Zar to nije fer?
Pa bložemili jesmo li je dozivali? Jesmo li je sanjali od stoljeća sedmog? Pa eto, što bi još sad htjeli? Da ona hrani nas, a ne mi nju?
Da skratim, neću o pedeveima i šaradama, neću o legalizacijama, fiskalizacijama i kategorizacijama, ali danas me jedan detaljić oliti kako bi se reklo - parafiskalni namet toliko raspizdija da jednostavno ne mogu mučat.

Svi vi dragi moji vrlo dobro znate da ako u svom vlasništvu imate bilo kakvo vozilo pogonjeno motorom sa unutarnjim izgaranjem, morat ćete barem jednom godišnje poći na tehnički pregled i produženje registracije. U principu, to je u redu, nikome nije u interesu da vozite karampane i tim činom ugrožavate i svoj i tuđe živote, mada sam čin produženja registracije povlači neugodne paralele s još nekim radnjama baziranim na unutarnjem sagorijevanju. No dobro, to je već neka druga tema.
Međutim, možda niste znali da ukoliko posjedujete vozilo starije od osam godina, vaša voljena država će vas smatrati izgubljenim slučajem, štoviše - ogovarat će vas iza leđa kako ste običan luzer i praf za praf - niškoristi!

I to sve zbog toga što za vašeg osmogodišnjaka na dva, tri ili četiri kotača morate ishodovati novu prometnu dozvolu? Zašto?
Jednostavno zato što u prometnoj dozvoli svog prometala imate mjesta samo za osam pečata, osam in kolpi palo! I kad nakon beskrajnog čekanja na tehničkom, konačno dobijete sve potrebne potvrde o ispravnosti vozila i dođete na šalter za registraciju, dočekat će vas unezvjerno lice nekog birokratskog moljca koji će raširiti ruke i zavapiti - a gde da stavim pečat?

Pa šta je to mene briga?

Ali nema mesta za pečat, morat ćete ishodovati novu prometnu!

Pa dobro, napravite mi novu, to je i tako samo komadić papira dimenzija A256, neš ti, koliko to može koštat?
Koliko to može koštat?

Pedeset i osam zarez osamdeset i šest!

Molim?

Pedeset i osam zarez osamdeset i šest!

Zašto?

Za novu prometnu dozvolu!?

Pobogu, ponovite mi, možda nisam razumio, zašto moram raditi novu prometnu ako je vozilo uredno, tehnički ispravno i ne mijenja vlasnika?

Samo zato što nema mesta za deveti i svaki daljni pečat! I to će vas koštati, čuli ste već - pedeset i osam zarez osamdeset i šest kuna.

Mas pater!

Pitala me Faca s knjigama - što ti je na umu? E moja Faco, kad bih ja tebi smio reć što mi je na umu, ne bi nikad... Neee budalo, ne i ne, nikad ne izgovarati to "ne bi nikad"... Da me barem ponekad pita "tko ti je na umu", bilo bi mi lakše. Ali ni to ne bih napisao...

Uglavnom, ne znam što mi bi, ali u nekom trenutku odlučih zapisati Faci misao što mi je iz vedra neba pala na prašnjavi drum- žene se osvajaju riječima, a vole djelima. Dovoljan dva, možeš sjesti...
Istog trena sam zatvorio laptop i otišao.

Nešto kasnije sam shvatio da sam bio brzoplet. Možda sam se trebao više poigrati s riječima. Pa recimo napisati - žene se love riječima, a vole djelima... Hm, iskreno, ovo "love" u odnosu na "vole" možda zvuči zgodno, ali ipak mi je nešto zaškripalo u uhu. Mislim, veliko je pitanje tko tu koga lovi, jel... Ili voli. Svejedno. Nismo divlje svinje. Ili jesmo?
Uostalom, nadao sam se kako tu moju drumotvorinu nitko neće ni primjetiti pa možda kad se vratim doma, sve to spremim pod tepih. Veoma mudro, ofkors...

No, nekoliko sati kasnije, kad sam ponovo otvorio Facu primjetio sam priličan broj sviđanja, čak i nekoliko komentara. Vidi vidi, ko bi reko, ali sad je gotovo, nema ispravljanja. Propala mi je i treća verzija, ona da se žene osvajaju riječima, a brane djelima...
Osvajaju-brane, pa nisu tvrđave.... Omajgad, oslobodi me ovog toka misli...

Pod ruke mi je došla jedna zdjela, mala, obična, metalna, jednostavnog oblika, sa dva uva, i u jednom trenutku mi se učinilo kako je upravo u toj maloj neuglednoj zdjeli stalo svo moje djetinjstvo.



Još miriše po pudingu od čokolade. Obično bi četvrtkom navečer, više se ne sjećam zbog čega baš tada, ali to sad i nije toliko važno, mama nakuvala pudinga za sve nas, a napraviti dobar puding i nije bilo tako jednostavno s obzirom da ga je trebalo brzo miješati na laganoj vatri kako ne bi slučajno ostale grudice koje nitko nije volio. Istina, nismo voljeli ni okus onog tankog sloja na vrhu koji bi se skorio nakon desetak minuta, ali znajući kakva se slast krije ispod njega, ipak bi se nekako prisilili pojesti i taj dio, makar je bio bljak.

Mama bi razdjelila puding u nekoliko posudica, ali je uvijek bila "tuča" baš za ovom, metalnom, sa dva uva... Blesavo baš, isti je puding bio u njoj kao i ostalim, običnim zdjelicama, ali nama se činilo da je puding iz ove neizmjerno slađi i slasniji spram onim drugih. Tko zna, možda zbog onog posebnoga, zvonkoga zvuka doinggg koji bi nastao kad bi se kućarinom tuknilo po njezinoj površini.

Pričali su tada da je upravo ovu zdjelu donio dida iz rata, ali nikad nisam do kraja povjerovao u tu priču, božemili, od onog rata tada je već bilo prošlo tridesetak godina, kako toliko stara zdjela može ostati sačuvana kao da je nova novcata?

Moj dida bio je oličenje dobrog čovjeka. Okej, siguran sam da svatko od nas ima barem jednoga didu koji je isto tako bio najbolji čovjek na svijetu, šta je zapravo lijepo, ali vjerujte mi, ovaj moj je zaista bio takav.

Miran, blage naravi, vrijedan i pošten, super-dida! Po čitave dane provodio je u polju, radeći među lozama i maslinama, valjalo je podignit dicu, školovat, uputit ih u svit. Nikad nije zabeštima, nikad nije povika na nekoga, jedino bi ponekad, više onako za sebe, promrsija - "oštija", obično kad bi se zaštopala pumpa ili odvalija tapun s hrastove bačve...

Tog dobrog didu, nije bilo lako poistovjetiti s momkom koji je u jesen četrdeset i prve među prvima iz našega grada otišao u partizane, kroz četiri ratne godine prošao sve najteže bitke, daleko od svojih najbližih, daleko od svojih maslina i vinograda. Kad te fašist hoće uništit i zart ti sime, onda ti ne preostaje ništa drugo nego se - borit.

Prošao je sa svojom Drugom Dalmatinskom i Neretvu i Sutjesku, nekoliko puta bio ranjen, ali na sreću - ostao je živ. Vratio se doma, dobio još dva sina, a onda je, one fatalne četrdeset i osme, zbog samo jedne pogrešno izgovorene riječi, zaglavio na Golome otoku.
Špija ga je netko od "njegovih". Netko, kome je moj dida zasmetao...



Ali, prošlo je i to, vratio se stari partizan i sa Gologa, izdržao je sve torture, ali njegova žena, moja baka Anka - nije. Bila su to surova vremena, tražili su od nje da se odrekne svoga muža "kontrarevolucionara". Zbunjena, slomljena i razočarana ne znajući više tko je "naš", a tko "njihov", prerano se ugasila. Svoju baku Anku, znam samo po slikama...

Dida je nastavio sam podizati svoje troje djece, društveno marginaliziran i maknut " u stranu" od svojih bivših drugova, ali nikad nije spomenuo osvetu, nikad ni za koga nije rekao jednu grubu riječ, nikad nije rekao - dico, krivi su ovi, krivi su oni... Znao je on dobro tko mu je smjestio ljetovanje na Golom otoku i upropastio život, ali to ime i prezime nikad nije prešlo preko njegovih usana. Svoju tajnu odnio je sa sobom. Dida bi samo uža reć - bilo pa prošlo...

Ne vjerujem da u njemu nije bilo gorčine i razočaranosti, ali nikad ni svoju djecu ni svoje unuke nije učio da nekoga moraju mrziti zbog onoga što se njemu dogodilo.
Onaj koji čini zlo - najviše šteti samome sebi...

Promišljanja o dobru i zlu, ljubavi i mržnji, neizostavan su dio svakog od nas. Što je dobro, a što je zlo, koliko ima jednog, a koliko drugog, postoji li ravnoteža, postoje li granice između ta dva svijeta, dodiruju li se ili se možda čak i preklapaju, čas na jednu, čas na drugu stranu?
Mislim da nema nikoga koji će za sebe reći - ja sam zločest, ja sam loš čovjek! Svi smo dobri. O da! Gledajući iz vlastite perspektive, uvijek smo skloni braniti svoje interese, vrlo često prelazeći granicu sebičnosti.



Pri tome zaboravljamo da nije dobro kad sebi činimo dobro, istinski vrijedi samo ono dobro koje darujemo drugima i to bez predumišljaja i očekivanja da će nam se isti način biti uzvraćeno. Vjerojatno neće, ali to nije razlog da prestanemo i dalje činiti dobro.
Štoviše, volim vjerovati da postoji neko kozmičko dobro, nešto poput riznice svih dobrota tamo gore visoko na vrhu planine, tajne škrinje od plemenitog drva u kojoj se pohranjuju i čuvaju sve one dobre sitnice i da svaki naš čin, ma koliko malen i beznačajan bio, odlazi tamo gore i gradi neki bolji svijet.

Konačno, može li takvo dobro pobijediti onog cinika u meni koji kaže – okej, budi dobar i čini dobro, neće ti se isplatit za života, ali kad umreš, puuuuuno će ti ljudi doć na sprovod pa će ti isti ljudi nešto kasnije, odlazeći s groblja prigodno uzdahnuti i pričati kako takvog čovika nije bilo nadaleko….
I tako, razmišljajući o dobru i zlu i naravno -ne uspjevajući pronaći odgovore, pomalo sam i zaboravio da još uvijek nesvjesno vrtim onu zdjelicu, iz nekog davnog rata donešenu, zdjelicu u kojoj odavno nije zamirisao puding od čokolade.

I gledam je tako i okrećem, čak sa druge strane otkrivam malo utisnuto slovo B. Više nemam razloga sumnjati da zaista potječe iz drugog svjetskog rata. A pogledaj je, kao da je nova!
Ali… kad malo bolje promislim, partizani vjerojatno nisu imali ovakve „porcije“ za jelo, hm, ako je suditi po čeliku, ovo je njemačka kvaliteta… U jednom sam trenutku protrnuo, shvativši kako se zasigurno radi o zdjeli nekog poginulog njemačkog vojnika. Nekog bezimenog vojnika, rodom iz Berlina, Dortmunda ili možda običnog bavarskog sela s lijepim kućama strmih krovova i balkona okićenih cvijećem… Vojnika kojega je Hitler poslao u balkanske gudure da se bori u slavu njegovog ludila… Tko zna, je li taj vojnik imao svoju obitelj, ženu, djecu, je li itko od njih ostao živ, imaju li potomke… Znam da zvuči ludo, ali volio bih doći do tih ljudi. Ako postoje…

Držeći u svojim rukama običnu malu zdjelu od kvalitetnog njemačkog rostfraja, shvatio sam da ona u sebi kriju veliku tajnu i da ova priča seže puno dublje od mog djetinjstva i pudinga od čokolade…

Sjedili smo u polukrugu u nekoj podrumskoj prostoriji niskog stropa s neonskim svjetiljkama, dokono razgovarali o nevažnim stvarima, a onda sam u jednom trenutku odlučio ustati i glasno izgovoriti te dugo očekivane riječi - "Priznajem, ja sam blogoholičar".

Nekoliko sekundi trajala je neugodna tišina, a meni se učinila dugom kao vječnost i u svakom sam trenutku očekivao buran pljesak odobravanja, ali na moje iznenađenje, nitko se od desetak prisutnih nije niti osvrnuo, a kamo li reagirao na to što sam rekao, jedino se neka debeljuškasta bakica u kutu smijuckala sebi u brk, ali ona je i tako imala običaj smijati se bez posebnog razloga.
Ostao sam na nogama još neko vrijeme, posramljen i razgolićen pred tim nepoznatim ljudima i sve me više obuzimao osjećaj ljutnje na samog sebe. Zašto sam im uopće priznao tako važnu stvar, a njih nimalo nije briga? Mislio sam da te terapeutske grupe funkcioniraju na sasvim drugi način, onako kao u američkim filmovima, razgovarate o problemima, istresete dušu svoju kroz sito i rešeto, ali ništa nije uzalud jer te svi zdušno podržavaju.
A ovdje - ništa!?

U nekom trenutku, voditeljica mi je rekla neka sjednem, a onda je duboko uzdahnula, odložila bilježnicu na stolić, olovku prebacila u desnu ruku i zamahala njome pomalo prijeteći.
Znamo mi tebe - bila je direktna - i mislimo da uopće nije fer to što radiš!
Ali - jedva sam izustio...
Samo glumiš tu pred nama - nastavila je voditeljica - a zapravo sebe uopće ne smatraš blogoholičarem, uostalom dobro znaš da se nikada i nisi ozbiljno pokušao ostaviti tog poroka. Dolaziš ovdje s nama na grupu samo kako bi imao teme za nove priče na tom tvome - kako se uopće zove taj tvoj blog - Sinji galeb, kako li ono?
Brod u boci - odgovorih kratko
Ah da, znala sam da je nešto alkosko u pitanju...



Do kraja sata nisam više progovorio ni riječi. Razočaran i uvrijeđen, obistinile su se moje slutnje da neću biti shvaćen i prihvaćen. Štoviše, svi ti ovisnici oko mene, za koje sam još prije par minuta smatrao da ipak nose nešto ljudsko u sebi, sad su mi se činili potpunim strancima. Pogledaj ih molim te kako su odvratni, ružni, vid' onoga kopa nos!
Dosadni su brate ko proliv, samo pričaju o svojim problemima kao da su upravo oni najvažniji na svijetu. Crknite luzeri! Niste ni zaslužili ništa bolje od podrumske prostorije s neonskim svjetiljkama, tamo negdje na Firulama...

Jedva sam dočekao kraj te mučne seanse, voditeljica je zacvrkutala kako se vidimo slijedećeg četvrtka u isto vrijeme, a ja sam skidajući kaput s vješalice osjetio na potiljku dah one debeljuškaste gospođe koja se smijuckala u kutu. Okrenuo sam se i susreo s njezinim zavjereničkim pogledom.
Pozvala me sa strane i šapnula mi na uho - ja sam Crna Petra!

Isuse, ostao sam preneražen, ona je Crna Petra, megapopularna blogerica čiji se postovi čitaju bez daha i gutaju kao kiki bomboni!? Crna Petra, ultrazgodna odvjetnica u ranim tridesetima, bez dlake na jeziku, a bogme i na nekom drugom mjestu, iznosila je na blogu svoja iskustva seksualne predatorice. Njezine intimne, ali i javne veze sa sucima, policajcima, političarima, opisivala je do u tančine takvom strašću i uvjerljivošću da je svaki njezin čitatelj, a bilo ih je o-ho-ho, mogao steći dojam kako se doista radi o stvarnom liku. I sam sam vrlo često šetajući gradom zagledao u zgodne djevojke duge crne kose razmišljajući - hm - možda bi ovo mogla biti Crna Petra!?

I sad - što vidim ispred sebe? Ščućurenu bakicu koja se se jedva održava na nogama bez pomoći štapa! Pa zar je moguće da pod ovom natapiranom fizurom bujaju tako prljave misli?
Ipak, bez obzira na sve, sretan što je barem netko reagirao na moje tlapnje o blogoholizmu, pozvao sam je na piće u kafić preko puta, u jedan od onih opskurnih lokala u kojima se okupljaju kvartovske dangube, kladivaši i simpatizeri Hrvatske čiste stranke prava...
O čemu smo sve razgovarali, kamo smo kasnije otišli i kako je završila noć sa Crnom Petrom, ostavit ću za neku drugu priliku, ovo sve je ionako izmišljena priča...



Ljudi moji, sedam godina pišem ovaj blog. Trećeg lipnja dvije i šeste napisao sam prvi post. Trećeg lipnja dvije i trinaeste pišem tisuću sto i prvi. Sedam godina. Nema šta, stasao sam za osnovnu školu. Opet ću krenut od početka.
Ivo voli Anu. Ana jede bananu. Ognjen vozi tramvaj. Dva plus tri jednako je tri plus dva.
Osnove su bitne. Nadgradnja dolazi sama. Ili kad se ima para...

Često me pitaju - jesi li ikada razmišljao o prestanku pisanja, ono, je li ti ikada došlo da sve pošalješ kvragu?

Jesam li ikada razmišljao? Je li mi ikada došlo da sve pošaljem... Ma neeeee!
Čoeče mili, kako mi nije došlo, sedam godina puta trista šezdeset i pet, najmanje jednom svakog dana, izračunajte sami koliko je to stajanja i odustajanja. Koliko neuspješnih pokušaja blogokirija?
Zapravo, znam o čemu se radi - ja sam najobičnija kukavica. Da imam muda kao što nemam, onda bi već davno bio "čist". Ovako se mučim i iscrpljujem, tu nešto pandrljam, posrćem iz dana u dan, nikakve mi komune ni terapijske zajednice ne mogu pomoći.

Uvijek se dogodi ista stvar - ček, ček, još nisam pisao o ovome. Ili o onome. M'da, o onome čak i jesam tamo prije dvije- tri godine, ali nije bilo dobro, sad ću pokušati bolje.
A to "bolje", nikako da dođe. Nikad nisam zadovoljan. A jebemu, stalno osjećam da mogu bolje. I zato moram pisati još i opet i ponovo... Nikad neću naučiti pisati kako valja. To je definitivno.
Zapravo, ovaj blog je nastao kao pokušaj da negdje zabilježim riječ- dvije o izletima uzduž užeg zavičaja. Ne bi čovjek rekao, ali u trokutu Čvrljevo-Gaćeleze-Polebrnjak, čak i malko izvan njega, dade se naći mnogo zanimljivih stvari. Nešto kasnije sam širio granice tih trokuta, razdvajao katete, forsirao hipotenuze, ucrtavao krugove i elipse, tako da su s vremenom moji hodogrami postali nalik krojačkim nacrtima kakvi su nekada izlazili u "Praktičnoj ženi".

Naposljetku sam, gotovo nesvjesno ušao u projekt "Dalmacija u malom prstu".


Oploviti otoke, opkoračiti planine, posjetiti sva mala i vela mista, oćutiti povijest, snatriti budućnost, dopustiti da te ponesu strujanja mora i vjetra, živjeti život iznad života, stvarati neki ljepši, sretniji, bezbrižniji svijet.
I mogu se pohvaliti kako nakon sedam godina tumaranja i vrludanja, Dalmaciju imam negdje "tu", ali sve je to još daleko od malog prsta. Ali kako nedavno rekoh - Dalmacija i tako nema egzaktnih granica i po mome - seže (najmanje) do Sunca. Stoga, ako ću biti vjeran samom sebi, prava me putovanja tek očekuju.
Odjedriti jednog ljeta prema sjeveru, uz Zmajan, Kakan, Žirje i Kaprije, uvući se u kornatski labirint pa uz litice Dugog otoka preko Sedmovraća i Molata bordižati između Ista, Premude i Silbe. S mezzonavom bure krenuti još dalje prema Srakanama, Unijama i Susku i još i još.



Drugog ljeta se vratiti, prikupiti snage pa opet otploviti prema Jabuci, Svecu i Biševu pa uz južne obale Visa još dalje u susret Lastovu, Mljetu, Elafitima. Pisati, snimati, sanjati...
Kad sve to prođe, krenuti jednog proljeća pješke iz Trogira, s ruksakom na leđima preko Kozjaka, Mosora i Biokova. Spustiti se do imotskih jezera pa onda opet "kičmom" preko Kamešnice i Dinare sve do Ličke Plješivice. Negdje kod Plitvica skoknuti prema Otočcu pa uzbrdo preko Krasnoga do Zavižana. Zatim Premužićevom stazom prema jugu sve do Oštarija. I onda kao finale svega, proći vršnim grebenom Velebita, od Visočice, Vaganskog vrha do Svetog brda.. Spustiti se kroz Malu Paklenicu do Selina, iznajmiti kaić, pristati u Vinjercu i tu završiti putovanje. U četrdeset dana.
I opet pisati i opet snimati i opet sanjati...



A blog? Ponekad me sretnu moji bivši čitatelji pa me onako uzgred pitaju - jel onaj tvoj Brod još uvijek živ? Kad im kažem - o da, pogledaju me čudno, kao da me pomalo sažalijevaju i osjetim kako pomisle u sebi, ali nikad ne izgovore - pa zar ti čovječe nemaš pametnijeg posla? Pa eto, računam da netko voli igrati balote, netko voli svirati u limenoj glazbi, netko uživa gledati kriminalističke serije, a ja baš volim - pisati blog. Kakav je takav je moj je.
Ipak, nikad ih se nisam usudio pitati - zašto više ne dolaze? Jesam im li dosadio, jesam li ih možda uvrijedio, ili smo se jednostavno - udaljili...

A i ja sam neki zajebani tip. Ako me kudiš - počepušat ću se s tobom. Ako me hvališ - bit ću sumnjičav prema tvojim riječima. Ako mi kažeš da ti se sviđaju moje fotografije pomislit ću kako ti se sigurno ne sviđa ono što pišem. Ako mi pohvališ tekstove, stoposto misliš da sam truba za fotografiju. Nikad zadovoljan. Nikad zadovoljen.
Zezam se. Sve je bolje od šutnje. Zapravo čudno je to, kad nabasam na neki post iz arhive pa tamo ispod vidim dvadeset-trideset komentara potpisanih nekim nadimcima, tako dragima i poznatima, ali pomalo već izblijedjelima. I onda pomislim - kamo su nestali ti ljudi? Jesu li dobro? Jesu li živi i zdravi?
Ne volim gubiti svoje ljude, čak i kad su tako "virtualni". Zapravo, to je najstrašnije od svega, čovjeka nikad nisi upoznao, ne znaš mu ni ime ni prezime, a opet si ga prigrlio kao svoga. Gdje li je sada moja "big mama" iz Koprivnice, gdje li je moj lanternist Milan, gdje su svi oni ljudi skriveni pod smiješnim nadimcima koji su se zajedno sa mnom i smijali i plakali? Da se barem nekad jave i kažu - heeeej, tu smo, živi smo, bilo bi mi lakše...



U sedam godina, sedam smrtnih grijeha, sedam sekretara Škoja, Slaviša Žungul, Toni Kukoč, sedmica na lotu...
Ni u snu se nisam tome nadao. Mislio sam na početku - trajat će par mjeseci. I nikad više.
Danas ću vjerojatno opet pomisliti kako bi trebao prestati pisati blog. Sedam godina je dosta. Dovoljno. Pristojan staž. Ali već slutim kako će me neki iznenadni komentar strefiti pravo u centar za ravnotežu, znam da će predvečer moja Asja emajlirati nekoliko čarobnih rečenica, a ovi berekini iz uredništva će me garant opet zalipit na naslovnicu, na šta će pojedini kolege blogeri uredno popizdit, zašto stalno Brod ovo Brod ono, i šta'š unda jadan ti san ka i nisan? Kako onda imaš srca stat?

Neće stati vrijeme, ako stane sat.



P.S. A i ja sam kompliciran, mogao sam sve ovo staviti u samo dvije jednostavne riječi koje počinju sa "V"

Ne sjećam se da su trešnje ikada tako slabo rodile kao ove godine. Na mnogim stablima nije se zarumenila ni jedna jedina. Čak i one rijetke koje su nekim čudom dozrele, nemaju u sebi onu slast, nemaju punoću okusa kasnog proljeća, brate, kao da rastu u Laponiji, a ne u Dalmaciji.



Još kad nakon ovih silnih kiša plodovi nabubre i popucaju ko rasušene tikve, postane ti jasno kako će ove godine na svoje doći samo grajaši, ćosovi, a bogme i vrane navrh grane. Ove kiše zapravo i ne znaju padati onako ljudski kako spada, skroz su divlje, ukošene, ukišene, ponekad čak i vodoravne. Da ti pamet stane.

Tek pokatkad između pljuskova, zabljesne sunce, preplavi se nebo modrinom, ali sve to traje tako kratko, tek toliko dok otkoračaš onih trista šezdeset i pet koraka od čiovskog mosta do Kule Kamerlengo.





Jedino na otocima kiše padati znaju. Što je otok manji, to su kiše ljepše, pogotovo u kasna ljeta kad ružmarini požmare, a ono malo zemlje crvenice žeđa između vrelih stina i vapi za svakom kapi.
Obično dolaze zajedno s neverama sa zapada i potmulom grmljavinom koja kao da se pomalja niotkuda. Maestral utihne već rano poslijepodne, zrakom zavlada teška omara i dok se valovi mrtvog mora još potpuno ne smire, negdje se na horizontu "od Italije" pojavi tamna crta koja nam se približava sve brže i sa sobom donosi lebić, zlokobni i žestoki vjetar kojeg ponegdje zovu i garbin.

More se u trenu uskovitla, zapjeni, proključa iz dubina, izgleda kao da se nikada više smiriti neće. Kroz stoljeća življenja na jadranskim otocima, naš se čovjek naučio saživjeti i s burom i jugom, izgradio i prilagodio svoje luke prema tim vjetrovima, ali se u isto vrijeme ponajviše bojao upravo - garbinade. Tako to obično biva, ne samo s gradovima i lukama, nema zatvorenog kruga sigurnosti, jednu stranu uvijek moraš ostaviti nezaštićenu i ranjivu.



Naposljetku, tmasti oblaci tek ovlaš okrznu otok i odjure na istok, od silne grmljavine jedva dvije-tri kapi kiše dotaknu tlo, ponekad čak i malo više, sa sumrakom lebić krene prema tramontani, tramontana prema buri koja zatim dimi čitavu noć.

Dok po mulima i mandraćima mještani pojačavaju vez za svoje barke, njihovi gosti odjeveni u maštovite kombinacije japanki, kariranih dokoljenki i šarenih majica s dugim rukavima (pa tko to na ljetovanje nosi "deblju" robu!?) uživaju u kratkotrajnom osvježenju. Već sutra, najkasnije do podne, bura će se smiriti, nebo će biti kristalno čisto, a s najvišeg vrha otoka samo će rijetki uspjeti vidjeti obrise Monte Gargana. Ili će barem sebe uvjeravati da je to - to.