Volim piti pivo. Zaista volim. Trenutno se ne mogu sjetiti kombinacije okusa koja može tako kanaderski ugasiti ljetnu žeđ kao što je pivo. Hladno ofkors. Štoviše, mislim da tvorcu tog čudotovornog napitka treba retroaktivno dodijeliti Nobelovu nagradu za kemiju. Ili već neku sličnu.
Uglavnom, toliko volim pivo da redovno popijem barem jednu kriglu.
Godišnje.

O da, nije piv'feler, točno sam napisao. Jednu kriglu godišnje.
U prosjeku možda čak i malo manje. Ali uglavnom se vrti oko te brojke...
Popijem dakle tu mizernu količinu ne zbog toga što ne bih želio više, već zbog toga što bi mi svaka daljnja čaša recimo to tako... stvorila problem. Ma ne, neću se od jedne pive oblejat ko stoka i kotrljat po zemlji, naprotiv, ali čim mi organizam osjeti strujanje tog čudnovatog fluida, probude se neki zločesti kristalići koji svi do jednoga pohitaju u palčani zglob na desnoj nozi, (kod mene sve boli nastaju na desnoj strani) i onda se tu ukotve i prosvjeduju.

I onda to neko vrijeme užasno boli, kao da mi je pala bloketa na prst palac. I sad što je tu je. Osvježenje ludom radovanje. Moram birati. Pivo ili normalno hodanje. Pij vodu dok kristalići odu. Neću potezati vraga za rep pa reći kako je moj usud da sve što zavolim ubrzo izgubim, ali...

Međutim, nije lako biti liječeni pivoman u zemlji u kojoj te na svakoj drugoj džambolaji dočekuju slike orošenih krigli, zemlji u kojoj ispijanje piva donosi dobro raspoloženje, hrpu prijatelja i more zgodnih komada.
Ako pokušaš živjeti mimo tog svijeta, velika je šansa da ćeš biti izopćen.

Jednom smo, nakon planinarenja na Kamešnici, svi onako zdravo umorni svratili do Sinja, ugodno se razbaškarili u restoranu zvanom "Pinjur". S obzirom da nakon dugotrajnih hodanja svako normalno tijelo pivo prihvaća kao lijek, narudžbe su bile očekivane - meni veliko svijetlo, meni malo tamno, ja bi tri deca točenog, ja bi pol'tre i ja i ja i ja - povikaše veseli planinari!
Konobarica je jedva pohvatala sve naše posebne želje, a onda upitno podignula bradu u mom smjeru.

Ja bi, ja bi... jedan đus...
Moooolim?
Đus. Sok. Od naranče molim...

Prrrrfrrrrrr - frknula je konobarica kao fazanica kad naglo uzleti iz šipražja, ne mogavši vjerovati da se među skupinom hrabrih planinara nalazi jedan šonjo koji ne pije pivo već tu budalaštinu od kako se zove... đusa!
Kad se nešto kasnije pojavila s tacnom prepunom krigli i boca sa zlatnom tekućinom, kao slučajno je zaboravili donijeti moj đus. Potom sam je još jednom, na svoju sramotu, morao zamoliti kako bi joj bio izuzetno zahvalan kad bi i meni donijela naručeno piće.
Aaaaaa, a vi ste onaj partibrejker!

Stajali smo na sredini mosta iznad riječice čiji nam je tok donosio jedini dašak svježine u vrelo ljetno predvečerje. Okolna polja su se gubila u treperenju usijanog zraka prekrivajući granicu na kojoj prestaje stvarnost a počinje prošlost.
Stajali smo naslonjeni o trošnu ogradu i šutjeli, oboje svjesni da smo sve riječi već izgovorili. Ponavljati se nismo željeli.



Ovakve rijeke u kršu pojave se niotkuda, jedno vrijeme traju i ubrzo nestaju kao da ih nikada nije ni bilo. Što im je tok kraći, to im je voda hladnija. Često nisu ni ucrtane u karte, ponekad tek isprekidanim crticama kakvim se u nacrtima prikazuju nevidljivi bridovi. Ne manje važni, ali ipak - nevidljivi. Barem iz ove naše perspektive.

Tako i ova rijeka, bezimena, nestaje nešto niže od ovog mosta na kojem stojimo, tamo dolje kod onih jablanova uvire u neku mračnost ispod posivjelog kamena.



Nekoliko su puta stručnjaci mudrovali kamo to ponire, ubacivali boju za provjeru toka i promatrali sve vode u krugu od stotinjak kilometara.
Nikada nisu saznali na kojem se mjestu opet pojavljuje. I pojavljuje li se uopće. Možda upravo ovakva hladna traži svoj put duboko prema utrobi zemlje i hladi magmu koja bi se da nema nje, kad-tad pojavila na površini našega svijeta.



Pogledao sam te još jednom bez riječi. Znao sam da i ti znaš da je ovo kraj priče. Preostat će nam tek bilješka o piscu, jedna slika i nekoliko pohvalnih riječi na poleđini knjige. Od samog početka, rastanci su bili jedina naša trajnost. Možda smo ih se s vremenom morali naučiti prihvatiti i prevladati ih kao svi normalni i odrasli ljudi. Ne znam kako to drugima uspijeva, ali mi se na naše rastanke nikada nismo navikli. Svaki slijedeći samo je donosio veću bol.



Promatrao sam te dok si odlazila na drugu stranu i prepun lažnog pouzdanja pomišljao kako ćeš se svakog trena okrenuti i uputiti mi onaj, samo tebi znan pogled.
Jedan dio mene htio se odvojiti i potrčati za tobom, sustići te, čvrsto te zagrliti i poljubiti kao nikada prije. Onaj drugi je rekao - stani budalo! Vi zaljubljeni samo znate srljati. Stani! To će biti samo odgoda neizbježnog.

Nećeš se okrenuti.
Nijednom.

Ona mi ništa nije značila - procijedit ću kroz zube i oboriti pogled nastojeći izbjeći iskrivljeni odraz svog lica na površini rijeke koja otiče nikamo.

Ne tako davno pjevalo se o dugim, toplim ljetima, razdoblje između završetka jedne i početka druge školske godine mjerilo se kilometar-satom, svaki ljetni dan imao je svoju boju, okus i miris. Premda nas učene face uvjeravaju da se svijet vrti isto kao i prije, ja im nimalo ne vjerujem, štoviše, posljednjih godina primjećujem izvjesne, da prostite - disproporcije i uvjeren sam kako velikom scenom već dominira pojava koja ako se ne zauzda, može imati pogubne posljedice po čitavo čovječanstvo, a zove se - globalno ubrzanje. To jednostavno nije normalno, ljeta nam sve brže prolaze, zuje pored nas poput bolida formule 1, planeta se mahnito okreće, a mi obični bezemljaci nemamo vještinu cirkuskih artista koji umiju hodati po loptama a da se ne prevrnu.



Iskreno, najviše me brine neobičan osjećaj što ga ćutim na vlastitoj koži, možda je bolje reći - unutar vlastite kože, koji me zavarava da mi je duh isti kao prije, dječački ludast, razigran, neodgovoran, raspojasan ali kad se malo bolje zagledam u ambalažu, hoću reć - u moje tijelo, uviđam da tu nešto ne štima. Ovo je moje tijelo? Nema šanse!
Još uvijek imaš u sebi onaj osjećaj - mogu ja to! Igrati na male branke bos, na plus četrdeset - mogu ja to! Prebacit deset mašura zemlje na drugi kraj vrta - mogu ja to! Žnjopnuti bržolu više, iskapiti ohoho tekućine i ostati budan do zore - mogu ja to!

Ma možeš, naravno da možeš, ali ne spominješ kako ti nakon takvih avantura treba najmanje deset dana oporavka.
Tražim novo tijelo za useljenje. Šifra "rent a life".



Ovako već ujutro, čim otvoriš oči, napraviš inventuru bol(jk)i. Aha, da vidimo što me danas čeka - oštra bol u koljenu, tupa na zatiljku i rupa u sjećanju. Doooobro, preživjet ću. Nešto kasnije, tokom dana, sve sitne boli počnu šetati tijelom pa se jedna spusti u petu, a druga popne na vrh glave. Nakon toga obično odu svojim putem. Do novog jutra. I novih pitanja. Recimo - zašto je dol muško, a bol žensko? No dobro, teška su to pitanja za lake note...



Ovog sam popodneva odlučio zaustaviti ljeto. Otići daleko od svih. Daleko i od samog sebe. Skoro do kraja svijeta. Pronaći sjenu bora pored mora, dokono ležuckati, čitati i uživati.

Između dvije stranice podići pogled i promatrati brodove u prolazu. Mahnuti im i poželjeti dobro more.





A valovi, valovi su tako snažno udarali o škrape kao da su u žestokoj zavadi, a meni se nije mililo glumiti unproforca. Neka to riješe sami. Kapljice su se rasprskavale do vrha mrkinte, zrak se ispunio aerosolom.

Aerosole mio...





Odlučio sam ostati do noći.



Ispratiti sunce i dočekati mjesec.





Bezbolno.

Postoji stablo koje živi i omeđuje otoke i obale Mediterana, tog Uterusa svijeta, prapočetka ljudovanja na ovom planetu. Raste u različitim tlima, pjeskovitim, stijenovitim, tvrdim, teškim, rijetko kad izrazito plodnim, njegovo korijenje upija kiše i rijeke kojih u tim krajevima više nema nego ima, više se zazivlju nego što teku. To stablo zove se maslina. No, koliko god različiti bili uvjeti u kojima masline rastu, granaju se i stasaju, svakom pojedinom stablu život razvigori isto Sunce.
Ulje njegovih plodova ugodnog je okusa, esencija svih mirisa Mediterana skriva se u njegovim kapima, to je ulje koje i najobičnim jelima doda ono "nešto više".



Upravo to "nešto više", najčešće teško objašnjivo i pomalo tajnovito, ali i te kako opipljivo, svakog nam ljeta pokloni Salona Ethnoambient, festival u kojem se iz godine u godinu nanovo oživotvoruje duh tog čudesnog i plemenitog drveta.
Za razliku od glamugroznih manifestacija tipa "Eurosong" u kojem sudionici iz različitih zemalja očajnički žele postati isti, uniformirani i ukalupljeni u nekakav glazbeni izričaj koji će se navodno svima svidjeti, Salona Ethnoambient gaji posve drugačiji pristup.





Ovdje na pozornicu svatko donosi svoju priču, priču koja je iznikla iz njegovog tla, priču koja se priča na poseban način, u skladu s duhom podneblja u kojem je nastala.



I zapravo, fascinantan je način na koji se sve te priče nadahnute tlom, vodom i nebom sjedinu u jednu jedinu - onu čovjekovu.
A čovjekova priča, gdje god on rastao i bio, kamo god odlazio, uvijek je ista - to je priča o traganju za ljubavlju i ljepotom. Od prvog do posljednjeg daha, početak i kraj su nam određeni, što će i kako će biti između - ovisi samo o nama.



Postoji znatna razlika između različitosti i raznolikosti. Različitost ističe ono što ja imam a ti nemaš, različitost obožava usporedbe tko je bolji, ljepši, pametniji. S druge strane, raznolikost postavlja drugačija pitanja - kako nas ono što bi nas trebalo razdvajati, može spajati i obogatiti.

U protivnom bi vjerojatno besmisleno izgledalo pitanje - što može povezati Međimurje, sjevernu Englesku i zapadnu Afriku?
Neki tunel ispod mora koji će koštati milijarde neura? Most možda? Ma neeee...





Povezati je može Dunja Knebl, šarmantna "big mamma" domaće etno scene i njezina "Kolorira", može je povezati violina Jane Harbour i ostalih Spiromana, a posebno pojava Seckou Keite i Adama, dvojice afro-zemljana koji na neobičnim instrumentima izvlače duh crnog kontinenta i podastiru ga pred nama, sretnicima koji kako kaže Jon, žive među insektima, leptirima i koji još uvijek mogu vidjeti Mjesec!





Znajući da me Ethnoambient svakog puta totalno razvali, osjećam da da mi se sada najbolje zaustaviti jer bih o ovome mogao pričati danima.
Stoga, ako želite i sami osjetiti dio te magije budite večeras na Gradini. Tijelom ili duhom - odaberite sami.

Kad malo stanem pa počnem razmišljati, u pravilu ostvarim polovičan uspjeh, s obzirom da stajem besprijekorno, dok mi razmišljanje malčice teže ide. Pogotovo ljeti. Povlačeći konce aktualnih zbivanja, pokušavam povezati uzročno-posljedične veze onoga što mi se događa u posljednje vrijeme pa se jutrom najčešće probudim zapleten u nerazmrsivom klupku. Ustajem oklupčen pa bauljam hodnicima i kotrljam se između sobe i veceja udarajući u zidove ko hokejaški pak u mantinele i dok se skroz ne odmrsim, prođe mi pola dana. Ponekad i više. No s vremena na vrijeme, ipak uspijem stići do zaključka.

Zaključak - zvuči poput imena neke kasabe zagubljene u balkanskim gudurama. Red kuća na osojnoj strani bukove gore, napušteni rudnik u blizini pećine u kojoj su nekad davno pronađeni ostaci sabljastog goveda i dva zaseoka s druge strane doline kojom krivuda riječica Zaključkica. Idila..
I tako, doplovivši pred vrata zaključka, pomislih kako sam se u nekom od prošlih života zasigurno bavio muzikom, s obzirom da sam u ovome potpuno prosvirao.

Najprije sam posumnjao da sam bio pijan(ist), ali kako to razdoblje teško mogu sa sigurnošću smjestiti u određeni vremenski period, veća je mogućnost da sam se družio sa čembalom. Možda čak i s kitarom. Uglavnom, bio je aktualan neki od instrumenata za čije je sviranje potreban odličan rad prstiju. Osobito prsta sudbine...



Ne mogu točno objasniti je li to blagoslov ili mana, ali priznat ću vam u povjerenju - nešto se čudnovato događa s mojim prstima. U globalu, to su okej prsti, ima ih točno koliko treba, po pet na svakoj ruci, ni više ni manje, i uglavnom se nalaze na za to predviđenim mjestima. Osjet opipa je na zavidnom nivou. Istina, prsti mi jesu malo kvrgavi i ne mogu se podičiti s osobitom spretnošću, ali tješim se mišlju da nitko nije savršen.
S mojim prstima je sve u redu dok je sve u redu. Tada sve štima, sve funkcionira. Ali ponekad ti se u tom savršenom redu može dogoditi da za jednog običnog ljetnog popodneva nonšalantno zalupiš vratima od auta dok usput razmišljaš o sasvim stotoj stvari i onda se odjednom nađeš presječen strašnom boli i dok ti do mozga stiže spoznaja da je tvoj vlastiti mali prst ostao spljošten uz gumi-keder, nokat je već izletio iz svog prirodnog ležišta kao poklopac ekspres-lonca. Zlo i okapoan!

Dok gejzir krvi šiklja svuda naokolo, beštimaš na samog sebe i vičeš - kako uspijevaš biti tako glup!? Heeeej, zar je to bio problem, trebalo je samo zatvoriti vrata od auta, jednostavno, na isti način kako si to učinio barem milijun puta do sad. Ali ne, tebi je očito bilo dosadno pa si odlučio malo pričepit prste jel...

No dobro, kao što svi znamo, ponekad čak na tečnom svahiliju izgovaramo - šit hepens. Nokat će otpasti, novi će izrasti, rana zacijeliti. Mali prst će shvatiti što mu se dogodilo. Nadam se - i preboljeti. Problem je jedino u tome što svakog puta kad se iznenada porežem po prstima, osjetim strahovitu bol i ne prođe minut-dva, a ja se skljokam u nesvijest! Ozbiljno vam govorim. Oduzmu mi se i ruke i noge. Nemam pojma zašto mi se to događa, o kakvoj se hardverskoj greški radi, ali to mi se događa zanimljivo - samo s prstima na ruci. Inače me možeš davit, gnječit, čepit, radit od mene tartar-biftek, sve to može, samo mi prste ne diraj!

Ono što je dobro u čitavoj priči jest to da sad već unaprijed znam što će mi se dogoditi. Zato pozovem pomoć i smireno kažem - Ovako, ja ću sad past u nesvist, neće trajat dugo, nemojte se još i vi sad uzbuđivat zbog toga, samo budite u blizini, eto mene odmah natrag. Dok me slučajni prolaznici gledaju u čudu, sumnjajući da ja to njih kao ono - e, obično se tako i dogodi.

Ovoga mi se puta učinilo da ću možda čak izbjeći predviđeni scenarij, nakon što sam od prsta napravio palačinku sjedio sam mirno i već htio naručiti sladoled od punča i vanilije kad eto ti u nekom trenutku Angele Merkel, dvoje tapira, tri stonoge i Bate Živojinovića! Tapiri divljaju, Angela i Bata ih pokušavaju smiriti, a ove tri stonoge samo gamižu i ništa ih nije briga!

Bata uhvatio jednog tapira za vrat, a Angela ga drži za stražnje noge i ovaj se sad otima i prkosi, a za to vrijeme onaj se drugi uspravio i pjeva "o sole mio". Stonoge i dalje gamižu. Taman sam htio priskočiti u pomoć kad su se lica oko mene potpuno promijenila. Gledaju me u čudu i prskaju vodom. Polako dolazim k sebi. Ne vidim više ni Angelu ni Batu. Čak ni tapire. Jedino one dvije stonoge i dalje gamižu ispod stola!

Uglavnom, ovoga sam puta pošteno dobio po prstima. Već danima hodam s ponosno podignutim malim prstom i uredno odgovaram na pitanje - a šta ti se dogodilo? Obećao sam sebi da moram biti koncentriraniji. Izvještio sam se da mogu samo s jednom rukom previti prst na drugoj. Odlično to meni ide. Eto. baš sam maloprije skinuo stari i stavio novi zavoj. Iznenadio sam se kako sam to brzo uspio napraviti. Ipak, neposredno nakon previjanja, pratio me neki čudan osjećaj. Čak sam pomislio da sam potpuno izliječen. Nakon nekog vremena, bacio sam pogled. Kažiprst je bio uredno bandažiran. I to je bilo dobro. Što je bilo loše? Hm, pa kako da kažem... ovaj... loše je bilo samo to što je kažiprst bio potpuno zdrav. Previo sam pogrešan prst! Ajde de, barem sam pogodio pravu ruku!

Čuo sam da riba ribi voli grickati rep, ali nisam da brod brodu može smazati kormilo i propelu. Pratio me jedan Veliki, lukavo zaplovio mojom brazdom, a ja mu se sav ponosan, nisam htio skloniti. Kao što hoćeš - ovo je moje more! Velikoga očito nije impresioniralo moje prdecanje, prišao mi je, razjapio pramčana vrata i... progutao me!

Kad zaljeti onako silno, jako kao ovih dana, kad su podneva vrela, a večeri zamirišu po kukumarima i pomidorima, osjetim davnu čežnju pa nastojeći udovoljiti djetetu u sebi poželim otploviti nekamo daleko, makar smiješno daleko, utvarati da se petmetarska barka nekim snoviđenjem može pretvoriti u veliki brod, a Splitski kanal u najmanje Atlantski ocean.



Rekoše mi jednom - ma daj, dosadan si više s tim morem, što se stalno hvališ, kao da si ga upravo ti stvorio, prisvajaš ga bezobrazno i nedolično!
Našavši se na brisanom prostoru, zaustavio sam dah, ali sam morao odslušati još - uostalom, ti ionako ideš bez veze na to more!
Kako bez veze?
Pa jednostavno - ne loviš ribu, ne prevoziš teret, čak ni putnike, zašto ići na more tek toliko da se plovi...
Dok sam pogledom grogiranog boksača tražio nevidljivog trenera u kutu nadajući se kako će svakog trenutku ubaciti ručnik u ring i tako prekinuti makljažu, uspio sam, gotovo nesvjesno uzvratiti kontra-udarom.
Pa naravno da na more idem bez veze! Uostalom, kako bi uopće mogao otploviti vezan? A što je najbolje, upravo taj trenutak kad ostaneš "bez veze", kad se brod oslobodi spona s kopnom krije u sebi neku posebnu magiju, jer pred tobom nije cesta i utvrđen put već prije svega - osjećaj slobode.



I dok ostavljaš puntu Cumbrijana po lijevom boku, postane ti pomalo smiješno pratiti pogledom čitavu flotilu u tvojoj brazdi, sve neke sjajne uglacane jahte upravljane rukama sedmodnevnih kapetana.



Osjećam se poput zeca na kojeg je netko pustio čopor lovačkih pasa, a on im bježi, zavarava ih i odmiče jer nitko ne poznaje ovu šumu bolje od njega, nitko ne zna za sve sve tajne prolaze i skrovišta.
Nekoliko sati kasnije, spuštam sidro u skrivenoj uvali pučinskog otoka. Dočekuju me kliktaji domaćih galebova, u početku uznemireni i nervozni da bi nešto kasnije postajali sve tiši i prisniji...





Tijelo uronjeno u vodu prividno izgubi onoliko od svoje težine koliko teži istisnuta voda - reče jednom Arhimed iz Sirakuze.



Tijelo uronjeno u more, izgubi stvarno od svoje težine, i to najmanje onoliko koliko teže istisnute more, a često i malo više - reče brod iz boce.



Nemojte me tjerati da dokazujem ovu teoriju - mislim, mogu ako treba, ali mi se trenutno neda tehnicirati s dvostrukim integralima.
Tko zna, možda bi se i pronašle matematičke formule koje bi mogle opisati onaj trenutak kad se sa dalekog otoka iza kojeg ničega više nema, a nema ni njega, a nema ni tebe, prepuštaš moru da te obgrli, zaranjaš ispod površine, krećeš se lako, otvaraš oči i promatraš valove kako tuku u stijene.



Nešto kasnije, dok još mokar i bos nevješto hodaš po uzavrelom kamenju osjetiš kako ti se sol upija u sve pore tijela, a ovo ludo sunce nad Jadranskim morem grije i žeže kao da nikada odžežati neće...

Trebao sam jutros prebacit neki, ajmo reć - glomazni otpad sa mjesta A na mjesto B, na udaljenost ne veću od tri kilometra, ali tramakavat subotom ujutro u srcu sezone od Čiova preko prekrcanog grada do Kopilice makar i najobičniji takujin, u pravilu predstavlja jebadu bez granica, a najskoli kad moraš pribacivat nešto krupnije.
Srećom, preko prikinoga prike došao sam do dobre prilike, uskočio mi je u pomoć jedan tip kojeg eto do danas nisam znao osobno, ali sam ga poznavao onako iz viđenja. Visok, krakat, kosat, brkat, orlovskog nosa, ne mo'š ga ne primjetit sve i da hoćeš, doselio se u naš mali grad prije desetak godina negdje iz Bosne, čini mi se "od" Mrkonjić grada i brate moj, čovik stvarno zna svašta radit, ako ti treba nešto zavarit, popravit, zavidat, tapecirat, samo nazovi Pajdu i ne beri brigu.



Pajdo je i ponosni vlasnik jednog Citroen Jumpera, kombija kojega je prije par godina rashodovala Hitna pomoć i pitaj boga kojim je kanalima dospio u Pajdine ruke, ali kuc vamo, kuc tamo, izravnaj blatobran, zamijeni gume, popravi anlaser, kupi novi akumulator, dodaj malo duše - kombi i dan danas vozi ko veliki.

Sve mi je to Pajdo ispričao dok smo se kobeljali u krkljancu preko čiovskoga mosta. Na svu sreću, klima je u Jumperu funkcionirala besprijekorno, a u zvučnicima se skrilo neko mršavo meketavo djevojče koje je non-stop trubilo nešto kao opušteno čekam te sama ovu noć, isto mjesto, ista budala- kad ćeš doć?

Prepoznavši moj smeteni izraz lica, Pajdo je kulerski otpuhao dim duvana iz nosnica i potom zaustio- Rozgica je carica! Najbolja je, naj-bo-lja! Nisam ništa rekao, samo sam se blesavo nasmiješio.
Preletjeli smo ležećega policajca kod Suda bez vidljivih posljedica, a već do maloga mosta, Pajdo se srdačno pozdravio s najmanje osamdeset i troje slučajnih prolaznika.
Kako smo svo to vrijeme milili u koloni brzinom artritične gusjenice, Pajdo je stalno otvarao prozor i s mnogima od njih razmjenio preko nekoliko ugodnih riječi. Promatrajući ga iz profila, onako kljukastog nosa i brčina dostojnih najboljih alkarskih momaka, činilo mi se da mu nedostaju samo štit i koplje da bi se mogao "prodati" kao lik iz nekog povijesnog spektakla.
Rečenice su mu bile kratke i odriješite, a sposobnost "bizmisa" zapanjujuća. On je ovako za volanom, u samo petsto metara kolone ugovorio više poslova nego što ću ja do kraja ovog desetljeća.

U nekom sam ga trenutku upitao - Pajdo, koje si godište?
-Šešesto!
Jebate, to je moje godište...
- Samo mi nemoj reć da si rođen u treći misec.
- Nisam, nego u devetom.
- Datum?
- Danas ti je... ček da vidim... šest sedmoga...
- Ma ne danas, nego koji je tvoj datum rođenja?
- A toooo, dvaest devetoga šešeste!

Protrnuo sam, dvadesetog devetog je rođen ovaj Pajdo, točno pola godina iza mene, skroz na suprotnoj strani hororskopa.
On je sve što nisam ja. Ja sam sve što nije on.

Kad upoznaš nekog sličnog sebi, obično ti bude drago, pa ozarenih lica tražite još i još sličnosti, ali brate - upoznati svoju vlastitu suprotnost, pomalo je zastrašujuće. Pogledaj ovog tipa, pa on je u svemu, al' baš u svemu totalno drugačiji od mene, čovječe, ovaj Pajdo je moj kontra-ego!

A prika, kao da je pročitao moje misli i u jednom trenutku izvali.
- Tiis taki, ja uaki ebga!
- Molim?
- Reka san tiis taki, ja uaki!
- Ahaaaa!
- Ebga!
- E da, obavezno!



Nešto kasnije, stalno mi je u glavi odzvanjalo to Pajdino - Tiis taki, ja uaki ebga!
Pa onda još jednom - Tiis taki, ja uaki ebga!
Bilo je neke perverzne melodije i ritma u načinu kako je to Pajdo izgovorio. Zamisli, pa ovo je hip-hop, ajmo još jednom - Tiis taki, ja uaki ebga! Bam-bam-bam! Daj bas, daj dram! Tiis taki, ja uaki ebga! Altroke za spli'ski festival!

I sasvim nesvjesno, a možda i ne, čovjek koji vjerojatno nema više od osam razreda osnovne škole, ali ima puno životne mudrosti, izrekao je najbolju definiciju tolerancije i uvažavanja različitosti među ljudima, svi profesori i akademici ovoga svijeta ne bi uspjeli smislit bolju.
Tiis taki, ja uaki i mirna Bosna!
Ebga!

Ljeta su mi nekad bolje pristajala.Dovoljan je bio tek jedan pogled da bi osjećaj bio pravi, a veličina, boja i kroj - ma tko je mario za njih. Navuci ljeto na sebe i eto ti razloga za osmijeh. Kako bilo da bilo, uvijek je dobro bilo.



A danas, kad se s prvim jutrima srpnja budiš s dekicom preko glave, jer su noći friške i nikakve, odjednom osjetiš čežnju za ljetima iz djetinjstva, onim plavim ljetima koja su sa svjedodžbom i pohvalnicom nastavničkog vijeća zadnjeg dana lipnja donosila bezgraničan osjećaj slobode. Dugo toplo ljeto bilo je pred nama i disali smo ga kao da nikada prestati neće...
Danas mi preostaje samo da lagano pizdim i ronzam, kakvo je to ljeto kad se vani još ni smračilo nije, a ti već bunovno i sneno bauljaš prema krevetu jer te sutra očekuje još jedan kao radni dan? Kakvo je to ljeto bez dokonih razgovora u dvoru ispred kuće nakon pohanih tikvica i ugodno hladnog bijelog vina koje klizi niz nepce i izaziva putene misli?



Tek tu i tamo uspiješ ukrasti dašak onog ljeta iz djetinjstva kad otpustiš cime svoje barke i zaploviš prema punti Čiova, a osjećaj uzbuđenja raste kako joj se približavaš jer već dobro znaš kako će se iza punte otvoriti pogled na široko more i čitavu nisku škojića, grebena i hridi.



I spustit ćeš ubrzo svoje sidro pored jedne od tih perli što je sasvim nezasluženo Pijavicom prozvaše. Vjerovat ću da je to zbog jedne davne šijunade koja je prošla blizu njezinih obala, a ne neke krvožedne beštije koja bi izranjala iz dubina i sisala mornarima krv. Pedantni znanstvenici opisat će je kao nenaseljeni otočić u Drveničkom kanalu površine 0,011 kilometara kvadratnih i 0,61 kilometara dužine obalne crte. Obalne crte? O da mi je znati kako izračunavaju tu obalnu crtu kad je dodir kopna i mora najčešće tako nejasan, ovisan o mjesecu i zvijezdama, osekama i plimama, tu je svaka škrapa otok za sebe, raspucana, izoštrena, izmorena morem...



A naša Pijavica bi se zapravo trebala nazivati - Kapulica, s obzirom na to koliko lukovičastog bilja raste na njezinim "poljima". Zapadni dio - Kapulica mala, spojena je niskom prevlakom s Kapulicom velom i uzimajući u obzir globalno zaglupljenje i opći porast razine more, u skoroj budućnosti to više neće biti jedan otok već - dva.





Pa eto molim lijepo, neka ostane zabilježeno kako su od jedne Pijavice nastale dvije Kapulice.

Što sam ovog puta radio na Kapul.., pardon - Pijavici, neću vam otkiti, neka to ostane slatka, pardon - ukiseljena tajna. Kapara mi mojih!
I tako, od jutra do kasnog popodneva na pustom otoku pod krnjavim suncem, dok leđa i ramena još nije potpuno zahvatila rakova obratnica, s kopna naišli nekakvi smotani oblaci, u Zagori spustili kaplju-dvije kiše, a nama požurili pokloniti frišku tramuntanu.



Da je bilo raširiti jedra, osjećaj bi bio nesumnjivo ljepši, makar morali bordižavat u orcu, a ovako smo u tapa-tapa ritmu lake konjice s prvim mrakom doplovili do sigurne luke.

Te večeri se navodno nešto slavilo, vatrometiralo, jelo i pilo, a meni se već u deset i po obilno snilo. Ljeta su mi nekad bolje pristajala. Definitivno.