Razotkrivanje

29.08.2013.


Ispričavam se učiteljice, očito sam sjedio na ušima kad ste me prozvali, mogu li danas ispraviti ocjenu? Mogu? E super, ajde vi pitajte, a ja ću odgovarati.

1. Otkud želja da pišete blog?

Otkud želja da pišem blog? Nemam pojma otkuda je došla želja. Možda "Prometovim" autobusom broj 37 iz pravca Kaštel Kambelovca. Nije me izvijestila kuda se skitala prije no što je došla do mene. Želja je ženskog roda, a ja dame za prošlost ne pitam. Bolje je tako. Miran ja, mirne one.
Zapravo, počeo sam pisati samo zbog toga što loše govorim. Mucam, štucam, frfljam i ne znam izgovoriti rrrrrr.
Stoga je posve razumljivo zašto u društvu nikad nisam uspjevao doći do riječi. Pogotovo u Dalmaciji gdje su svi glasni, naprasiti i pametni. I uz to pretjerano mašu rukama. Prije bih uspio doći do Kamčatke nego li do riječi. Teško sam patio zbog toga. Čak sam neko vrijeme bio na rubu. Hoću reći - na ivici. Srećom, tu se zatekla i Marica. Ona mi je savjetovala - umjesto da govoriš, jednostavno-piši. I od tada eto - pišem!

2. Omiljena knjiga.

Omiljena knjiga mi je Družba Pere Kvržice. Zaintrigirao me naslov. Kakva je to družba? Kakve su to kvržice? I zašto se kvržice moraju prati? Možda je to inicijacijski obred za primanje u tajnu družbu kvrgavih glava? Kvrga, kvrga, kvržica. Ispočetka sam pokušavao oprati kvržice običnim deterdžentom. Nisam bio osobito zadovoljan rezultatima. Onda mi je iza visoke stalaže u jednom trgovačkom centru iskočio neki tip u žarko crnoj majici i upitao - a da probate s Perwollom? Zahvaljujući novoj revolucionarnoj formuli, razvijenoj u najsuvremenijim laboratorijima, vaše kvržice će nestati kao rukom odnešene. Probao sam. Neću više.

3. Omiljeni film.

Kad se brčkam u moru, pa izađem na obalu, pa se sunčam i blejim u zgodne tete. Kroz desetak minuta mi se preko kože navuče tanki film od sunca, algi, joda i soli. E taj film baš volem!

4. Najljepši trenutak u životu. Kad ste bili toliko sretni da Vam je sve bilo lijepo?

Dan vjenčanja Kate Middleton i princa Williama. Kate u prekrasnoj vjenčanici, sestra joj Pippa u suzama, a Hamlet u Mrduši donjoj.
Obožavam vjenčanja. Ispeš'li ona kraljevska. Da sam ja kralj, ženio bih se najmanje tri puta tjedno. Neka se narod veseli. Svi bi bili pozvani na gozbu. Ukinuo bih poreze, trošarine i vodoprivrednu naknadu. Živio bih samo od darova koje bi mi poklanjali moji podanici. Sve bi djevojke u kraljevstvu proglasio princezama. Svima po zaslugama, a meni po potrebi. Jel pošteno?

5. Najteži trenutak u životu. Kad ste bili toliko nesretni da vam je sve izgledalo beznadežno?

Kad su na HTV-u odlučili ukinuti show Marka Tolje. To me tako duboko protreslo da sam dobio akutni karijes na gornjem desnom kutnjaku. Kasnije smo taj problem morali riješavati ultrazvukom. Inače, Marko je super dečko. Nitko nije umio cijukati tako strasno i senzitivno. Možda još jedino baba Jaka iz Trnbusa u najboljim danima. A oni ga ukinuli...

6. Šta ste spremni uraditi bez ikakvog interesa? Šta je to što vas čini sretnim?

Što sam spreman uraditi bez ikakvog interesa? Pa sve što radim u životu, radim bez ikakvog interesa. Totalno sam nezainteresiran za bilo što. Sve obavljam mlitavo, preko kurca, kao da me nije briga. I nije. Okej, ali ako baš inzistirate, posadio bih stablo. Ne samo jedno. Posadio bih puuuuuno stabala.
Volim saditi stabla i poslije gledati kako rastu. Stabla stvaraju hlad i proizvode kisik. U davnim vremenima, nije bilo toliko kisika kao danas. To su bila tužna vremena. Ali u to vrijeme, ljudi su više cijenili kisik. I vodik. I praseodim. Danas ljudi više ništa ne cijene. A cijene lete u nebo.

7. Opišite sebe u tri riječi. Koje su osobine vašeg karaktera dominantne?

Da opišem sebe u samo tri riječi? Visok, plav i zgodan! Jedini je problem u tome što nitko oko mene to ne primjećuje. Očito su kratkovidni. A možda su i ljubomorni. O da, sigurno su ljubomorni.

8. Da li postoji osoba na čijem biste mjestu voljeli da budete makar neko vrijeme?

Ovo je trik pitanje. Osnovni zakon fizike kaže da niti jedno tijelo ne može u isto vrijeme biti na dva različita mjesta. Isto tako, ne mogu se na istom mjestu zateći dvije osobe. Mogu se eventualno nalaziti jedna pored druge, ali da su baš na istom - hm...
Ipak, ponekad ali samo ponekad, volio bih biti - Milka Babović.

9. Imate li uzor, nekog na kog se ugledate? Ako imate – zašto ste baš tu osobu izabrali?

Nemam Uzor. Nitko više nema Uzora. Uzor je bilo poduzeće u Splitu koje je proizvodilo odjeću. Onda je jednog jutra Uzor nestao. Nitko nije znao kamo je otišao. Neki su se papani kleli da su ga vidjeli u Stečaju. Stečaj je navodno nekakva selendra koja se nalazi blizu Glavine donje. A prvo bliže mjesto zove se - Likvidacija. Čudno baš!

10. Da li ste zadovoljni poslom koji radite? Ako jeste – zašto; ako niste – koji biste drugi izabrali?

Tko može biti zadovoljan nečim što ne postoji? Posao u Hrvatskoj je imaginarna kategorija. No, ako stvari spustimo u realni svijet, mogli bismo reći da je posao mjesto na kojem se obavlja rad. A definicija kaže da je rad djelovanje sile na nekom putu. Dakle, kakav god put izabrali, nema rada bez sile!
Budimo realni, posao je tlaka. Pogotovo onaj kojega mi obavljamo. Drugima je uvijek bolje. Ako u svome poslu i nismo naročito uspješni, to nas ne spriječava da budemo eksperti za poslove koje obavlja netko drugi. Bravari najbolje znaju kako se operira pankreas, liječnici su stručnjaci za pučinski ribolov, a ribari su prirodno nadareni za zvanje kustosa u modernoj galeriji.
Čovjek bi trebao raditi samo ono što ne mora. Tek onda može biti istinski sretan.

11. Gde biste voljeli da živite? Zašto?

Tamo gdje i sada, a to znači - u oblacima. Adresa - Cirostratus b.b.
Život u oblacima ima brojnih prednosti. Uvijek ste u pokretu, u jednom ste trenu visoko iznad planine, a već u drugom stremite dolinama. Kišama se spuštate na tlo, a za povratak na nebo nisu vam potrebni ni liftovi niti svemirski brodovi. Jednostavno - isparite!

*****

Neka slijedeći odgovaraju Kacijola, As kupa, Fanat špadi i Drobilica!

Let 535

25.08.2013.

Noć je sparna i ultraljubičasta. Ljeto je u punoj snazi, a sunce već negdje iznad Brazila. U selu davež. Kasni ćuk il' netopir, netko slavi strasni pir...
Prozor moje sobe širom je otvoren. Škure su razmaknute, koltrine sumprešane (kao da jesu).
Vrelina ljetnog popodneva razlila se neovlašteno po svim kantunima, škafetinima i ormarima, drska je, ponaša se poput nezvanog gosta. Naivno se nadam da će sama otići. Čekam.
San nikako ne dolazi na oči.
Gledam u otvoreni prozor kao u televizor.
Možda mi nisu sve zvijezde na broju, ali program je zanimljiviji nego na pravoj televiziji.
A nema ni reklama.

Dišem na škrge. One tri napolitanke nakon večere mi nisu bile potrebne. Eh da, to je tako kad si ovisan o keksu. Moram hitno provesti dekeksikaciju organizma...



U jednom trenutku se na "televiziji" pojavila svijetla točkica koja je žmirkajući krenula pravocrtno preko ekrana. Što li je ovo, il' je zvijezda padalica, il je komet barbe Halleya!?
Hm, da je zvijezda padalica, već bi posrnula, da je komet barbe Halleya, već bi 2061. godina bila ...
Nit' je zvijezda padalica, nit' je komet barba Halleya, to je avion age Hasanage. Ili već nekog drugog age. Air-age.

Moram priznati da je bilo zanimljivo iz kreveta pratiti taj jedva primjetni trag na nebu, Otkud je krenuo, kamo leti, možda iz Rima za Moskvu, tko će ga znati...

Eto vidiš, u toj treperavoj točkici na noćnom nebu nalazi se barem dvjesto ljudi. Svatko sa svojim nadanjima, strahovima, ljubavima... Putuju mojim prozorom, a ne poznajem nikoga od njih, ni pilota, ni stjujardese, ni putnike. Malo je vjerojatno da ću ikada u životu sresti, a kamo li upoznati. Ali sam siguran da nitko od njih i ne sluti kako ih negdje dolje, desetak tisuća metara niže, upravo u ovom trenutku prate oči nekog nepoznatog tipa koji ne može zaspati pa razmišllja o glupostima.

Tik prije no što će svijetla točkica dodirnuti desni rub okvira prozora, iznenadni udar vjetra klapne škurama. Zavjesa je pala. The show iz over.

Govorite li morski

19.08.2013.


More priča morske priče. Tako je oduvijek bilo, more kazuje, a ljudi zapisuju. Barem ono što uspiju zapamtiti. A to najčešće i nije tako mnogo. Jednom sam zapisao priču koju mi je ispričalo more, a potom je zaboravio i ostavio samu. U toj sam priči spominjao spilju pod morem u kojem je glavni junak pronašao prsten s kojim je htio zaprositi svoju dragu. Upravo spilja iz priče, koja se zove Garbina, stvarna je i nalazi se na južnoj obali Drvenika Veloga. Okej, priznajem da je u mojoj priči malo uljepšana ali i ovako, usječena između stijena koja se u neobično pravilnom raporedu spuštaju prema moru, zapne za oko svima koji ovuda brode.



Rijetki se zaustave, nema se tu šta posebnoga vidjeti. Možda bi bilo zgodno popeti se na ove stijene pa skočiti... Bolje ne... Možeš skočiti samo tri puta. Prvi, zadnji i nikad više...



Ipak, danas sam odlučio spustiti sidro upravo ispred Garbine. Beskrajno sretan zbog maestrala koji je tek u drugoj polovici kolovoza odlučio zapuhati kako valja, nisam se ni obazirao na jaki kurenat koji je nosio more kao nabujalu rijeku. Valjalo je otpustiti sidro nešto duže, pustiti neka se zakači za dno, a onda konop nekoliko puta "uosmičiti" oko bitve.
Oko bitve sam rekao, ne oko blitve, molim lijepo!
Taaa-ko, sad je dobro.





Garbina, dakle...

Garbina je nekada, možda čak i ne tako davno, zaista bila prava spilja, a onda su valovi jednog razornog juga, možda čak i garbina, prodrli u unutrašnjost, odlomili strop koji se kako mu i samo ime kaže - stropoštao na dno. Tako da je Garbina danas zapravo uvala, oštro odsječenih obala. Postoji li neki tajni prolaz koji prodire još dublje? O da, kad bi vam rekao, to više ne bi bila tajna.



No, bez obzira na tajne, prolaz zasigurno postoji. Na granici mora i kopna, jednoj od rijetkih granica koje poštujem, tankoj liniji na kojoj završava jedan, a počinje drugi svijet, sve je moguće.
Zašto je u svim pričama blago uvijek u škrinjama, škrinje su uvijek u špiljama, a špilje uvijek na otocima? Slučajno? Hm, ne znam baš...



Pustio sam Garbini da me opkoli, da me osvoji polako i namjerno, s predumišljajem. Crnkasti račiči su uspaničeno bježali u svoje zaklone, očito im nisam izgledao sav svoj. O znaju i račići kad ustreba stisnuti svojim klještima, pravo onako muški.

Premda je vani more bilo prilično uzburkano, bolje reći uzmaeštraljeno, unutar Garbine, gotovo da je vladala bonaca.



Uspentrao sam se uz jednu stijenu, pa još jednu pa još... odlučio sam doći do samog vrha litice.



Uto se iza punte pojavio neki brodić, ma zapravo i nije samo brodić, bio je to lijep motornjak starinskog štiha dužine kojih četrdeset stopa. Gledao me barba s broda i čudio kud se ja to verem, pa oduzeo gas, zastao, svirnuo i mahnuo - kao, jel ti treba pomoć?





Ma neeee, tražim blago - viknem ja njemu na hrvatskom, a on meni spremno izrecitira pola Božanstvene komedije na talijanskom.
Mislio sam da će otići, ali sad se i on očito zaintereresirao za Garbinu, odlazio, pa se vraćao, kružio, gledao kako se može s tom brodusinom ući unutra.

E moj špagetaru, mislio sam u sebi, znam ja da bi ti vamo, ali znam da i ti znaš da se ne može baš tako jednostavno doplivat pa zaronit pa malo ostat bez daha pa se malo i zapuvat... Zato ti je bolje ostani tamo di jesi, da ne bi posli bilo ajuuuto, ajuuuuto.
Mae, samo nije more juto, nego slano!

I tako, ja na hrvatskom, on na talijanskom, lipo smo se sporazumili. A zapravo, nije to ni čudno, obojica smo pričali na - morskome...



Turizam na samostanski način

15.08.2013.


Sedamdesetih godina prošlog stoljeća (uh kako to daleko zvuči) kad je socijalistička aristokracija financijski ojačala i kad se oglasio buuuum izgradnje vikendica u do tada antačabl uvalama, najljepše pozicije su se, sasvim razumljivo, zauzele u prvom redu do mora. To je bilo nešto slično kao kad su kauboji osvajali divlji zapad. Tko je imao bržeg i snažnijeg konja, imao je veće šanse zauzeti što veći i ljepši prostor za sebe. Naši neimari nisu morali imati konje, ali su s povoljnim kreditima uspjeli puno toga lijepoga dohvatiti. Konji ili krediti, izgleda da je u svim vremenima najvažnije imati neku stvar na k...

No dobro, vratimo se vikendicama. Premda su se mnoge od njih, izgledom i veličinom, u to vrijeme smatrale pravim vilama, u desetljećima koja su nadošla, za vrijeme sedam građevinskih ofenziva kad su umjesto tenkova i topova, na svoje došli buldožeri, damperi i mikseri, ove "pionirske" kućice u prvom redu do mora, kao da su se smanjile, kao da su se zasramile i ušle "u se" kao vuneni džemperi nakon pranja na neadekvatnim temperaturama.

Današnja monstr-zdanja u šestom, sedmom, čak i dvadesetom redu od mora, svojom veličinom kao da prijete da će jednog dana otklizati i potaracati sve ispod sebe.
Tako će sve negdašnje vikendice a današnje apartmanizirane kašete završiti u moru, a prepostavljam kako će nadobudni arheolozi u tamo nekom trideset i sedmom stoljeću začuđeno mantati glavama lijevo-desno, ne mogavši se načuditi kakva su to barbarska plemena nastanjivala ove prostore koncem dvadesetog i početkom dvadeset i prvog stoljeća.

Srećom, u svom tom graditeljskom kaosu ipak se i danas mogu pronaći oaze ljepote, trajne graditeljske vrijednosti koje su svoj test kroz stoljeća položila s odličnim uspjehom. Čak i najokorjeli vikendaši priznat će da su najljepše pozicije na Jadranu daleko prije njih zauzeli - fratri. I ne samo fratri, već i benediktinci, dominikanci, redovnici i svećenici kojima su povijesne okolnosti i očito božja providnost omogućile da svoja utočišta pronađu na nezamislivo lijepim mjestima. Sjetite se samo Visovca na Krki ili svete Marije na mljetskim jezerima. Čak i ako nismo sami kročili na ta čudesna mjesta, dovoljna je fotografija viđena na nekom plakatu ili razglednici da nam se ti prizori trajno urežu u sjećanje.

Jedna od takvih bisernih perli, čak i u doslovnom smislu je otočić Košljun u blizini Punta na otoku Krku. Kako od zrnca pijeska u školjki bisernici nastane biser, tako i od od jednog kamička unutar Puntarske drage nastade otočić koji je istina, već jednog davnog proljeća zapeo za oko nekom agilnom poduzetniku iz starog Rima, ali su mu puni smisao i današnji izgled dali franjevci koji su se ovdje nastanili 1447 godine.
(Vid'me, patetičan sam ko pisac turističkih brošura...)

Na rivi u Puntu lako ćete naći neki od brodića koji vas mogu prebaciti do otprilike pola nautičke milje udaljenog škojića. Odabrao sam onog koji je od prve "sjeo" u neki moj estetski okvir. Kapetan je ljubazno ponudio da će nas povesti i vratiti za tričavih osamdeset kuna.

U prvi mah mi se učinilo puno, osamdeset kuna za nas troje tamo-amo, hm, osamdeset kuna a neš ti daljine, eno moš se kamenon itnit, a da preplivamo ili..., razne su se kombinacije rojile u mojoj glavi, ali na kraju se pokazalo da je sumnjičavost bila izlišna. S valovima friške burice u pola krme, brodica je lagano otklizila prema Košljunu, a kako smo se približavali otočiću tako su prizori postajali sve ljepši. Maslinik s južne strane treperio je na vjetru srebrnastim sjajem, a bijelina samostanskih zidina skladno se uklopila u moru tamnozelene crnike.



Međutim, najugodnije mi je iznenađenje bio trenutak na samom kraju vožnje (čuj mene vožnje - plovidbe valjda!?) kad mi je barba uručio uredno isprintan fiskalni račun. Vidi vidi, pa ovdje ljudi poštuju zakon!?
Još je rekao - evo sad je deset, sat vremena vam je dovoljno da vidite sve što treba pa se vidimo ponovo u jedanaest, može? A što ne bi moglo, mahnuli smo ljubaznom barbi s fiskalnom kasom i poručili da ne mora žuriti.





Košljun nas je dočekao diskretno i obazrivo pa smo se u skladu s općim ozračjem i mi nekao šćućurili i postali ponizni. Prostori predviđeni za posjetitelje otvoreni su stalno, a natpisi na nekoliko jezika objašnjavaju sve bitne činjenice tako da vodič zapravo i nije potreban.



U prostorijama u kojima su smještene posebno vrijedne umjetnine nije dozvoljeno fotografiranje, ali božemoj, svi mi foto-manijaci počesto propustimo doživjeti nešto lijepo samo zbog toga što bjesomučno kliketamo misleći kako ćemo upravo tog časka napraviti fotografiju vrijednu milijun divljenja.





U nekom se trenutku pred nama pojavio jedan fratar, visok, mršav, gotovo asketskog izgleda ali ugodnog glasa, zatim nam otvorio vrata dvorane koja su do tada bila zaključana i sve potanko objasnio. Vjerojatno je isti tekst izgovorio već na tisuće puta, zasigurno ga zna napamet, ali je svakom od nas poklonio posebnu pažnju tako da si imao osjećaj kao da je neku posebnu tajnu sačuvao samo za tebe.
Slušao sam ga pažljivo, ali priznajem da me ponajviše faciniralo kako usred vrelog ljetnog dana može s takvom lakoćom nositi svoj habit dok se mi nehajno odjeveni obični smrtnici u šlapama preznojavamo, pušemo i stenjemo na plus četrdeset.





Nešto kasnije, prošetao sam oko čitavog otočića, tiho, polagano, zaštićen krošnjama hrasta crnike, pokušao osjetiti duh mjesta sa očito sretnim svemirskim koordinatama. Ipak, jedan dio Košljuna, strogo je odvojen za redovnike, oni su ipak ovdje domaćini, uostalom nije primjereno zabadati nos u baš svaki kutak.



Vrijeme na Košljunu proteklo je neobično brzo, već smo se ponadali kako će barba s brodićem malo zakasniti na dogovoreni randevu, ali on je bio neumoljivo točan. Eno ga već na mulu, domahuje nam, a mi se opraštamo s ovim čudesnim mjestom.

Moram priznati da me se dojmio taj s(p)retni spoj turističke lepršavosti i samostanske samozatajnosti. Poželio sam ostati ovdje.

Trenutno se nalazim u takvoj životnoj fazi da bi mi nekoliko mjeseci boravka u samostanu stvarno dobro došlo. Eh, kad bi samo postojao samostan za ovakve "specifično religiozne" tipove kao što sam ja.
Ali, baš se nešto mislim - zašto se ne bi mogao uvesti poseban oblik boravka u samostanima za svakog tko to poželi? Kako ove velike pjevačke i glumačke zvijezde mogu kad im dosadi glamugrozni život otići na par mjeseci negdje na Tibet, obrijati glavu, danima nerazumljivo mumljati sebi u bradu i onda nakon nekog vremena kao slučajno primiti novinarku i reportera narančastog glasila, prosuti nekoliko copy-paste mudrosti i uputiti u objektiv foto-aparata značajan pogled- vid'me kako sam produhovljen!

Ako može Tibet sa svojim planinama, zašto i naš Jadran s bezbrojnim otočićima ne bi postao meka samostanskog turizma?

Samostanski turizam bi, kako mu i samo ime kaže uključivao samo-stan. Bez iti jedne zvjezdice, bez televizije, satelita, signala za mobitel a nekmoli vajerlesa! Nego kume moj - imaš svoj krevet, (bez jastuka) ormar, lavandin i to je to. Moliš se svom bogu kako znaš i umiješ. Liježeš s kokošama, ustaješ s pijevcima. Za vodu i hranu se snalaziš sam. Imaš u knjižnici brdo knjiga i možeš čitati koliko te volja. Možeš i pisati ako želiš. Knjiga žalbe je kod svetog Petra. Jel dogovoreno? Dogovoreno! Vidimo se za šest mjeseci.



U Portu Svetog Ante

09.08.2013.



Pored naše kuće na Otoku prolazi put koji vodi prema jugu. Već se nakon stotinjak koraka račva - desni krak će krenuti prema groblju, a lijevi kroz gustu šumu crnike do dva kilometra udaljene luke Svetog Ante ili jednostavnije rečeno - Porta.





Porat Svetog Ante prostrani je zaljev koji je još od davnina pružao zaklon i sigurno sidrište mornarima koji bi iz Dalmacije plovili prema Kvarneru. I obratno naravno.





Promatrajući zaljev na pomorskim kartama ili okom galeba, Porat se doima poput goleme mačje glave, s tim da su njegove dvije uvale zapravo uši nekog, očito prepredenog mačora. No dobro, na stranu s animalističkim usporedbama, naša Luka ili Porat kako god hoćete, nekada i danas na isti način, štite brodove i pomorce od ovdašnje kraljice vjetrova - bure.

Kad se ta divljakuša stušti s Velebita, ne pita tko je spreman a tko nije, samo prošiša preko mora Adrianskog i stiša se tek na pijescima Apenina...
Mada je Porat izložen južnim vjetrovima, štite ga tri Grebena, tri nenastanjena otoka koji su se poput obitelji golemih kitova okamenili između Silbe, Ista, Škarde i Premude pa smiruju valove s otvorenog mora.
Čim neka uvala u svome imenu sadrži luku, lučicu ili porat, mali, veliki, skriveni, bilo kakav, možete biti sigurni da je u njoj dobro spustiti sidro, ali da ćete se na tom sidrištu nauživati kupanja i brčkanja - hm, to baš i ne. Dno je ponajčešće obraslo travom, a obala škrapasta i nepristupačna.



Za uživanciju u morskim radostima, uvala mora biti "divlja" i pomalo neukroćena,najčešće okrenuta prema pučini i izložena valovima. A luke, luke ipak služe nečem drugom. No, ponekad se dogodi da se na jednom mjestu spoji i jedno i drugo pa mi upravo zato nikada nije bilo teško čak ni po najvećoj žegi, odklipsati tih kilometara-dva do Porta. Stogodišnji borovi na njegovim obalama razgranali su se preko granice mora i kopna pa je i za najvećih vrućina ovdje ugodno boraviti. Pogotovo kad cvrčak zacvrči i svojom pjesmom kao da želi reći - heeeej, ljeto je, opustite se ljudi, što ste uvijek tako mrgodni!





Stare kolone od kamena, još uvijek čvrste i uspravne, ali nagrižene od soli i vremena stoje kao spomenici. Priznat ću vam, ali nemojte nikome reći, ponekad ih zagrlim, obujmim ih rukama pa ćuteći vrelinu kamena oprženog ljetnim suncem u trenu odletim u neka davna vremena kad su ove iste kolone "grlile" cime starih jedrenjaka.



Naravno, teško je vjerovati da je sveti Antun Padovanski, glavom, bradom i s trinaest gracija u pratnji ikada pristao u ovoj uvali, ali crkvica podignuta njemu u čast, stoji na ovom mjestu već stotinama godina. Postoji nešto posebno u tim malim crkvama podignutim pored mora, u pravilu tako skladnim i skromnih dimenzija, nešto iskonsko, ljudsko i božansko u isti mah.



I ne treba ti mnogo, ne treba ti ništa posebno, nego jednostavno doći na ovakvo mjesto, prepustiti se moru i šumu mestrala u krošnjama borova i uživati u osjećaju da - dišeš, da zaista dišeš punim plućima.





Sve je po starom

05.08.2013.

Na našemu otoku je sve po starom. Isto ka i lani. Isto ka i preklani. Isto ka i dogodine. Ma isto je dobro. Sićaš se kako bi nan ćaća zna reć - da je boje ne bi vajalo. I još puno toga bi zna reć uz to. Nismo ga obadavali. Ne obadaješ nikoga kad si mlad. A isto bi bilo bolje da je bokunić bolje. Kad će ako neće sad.



U mistu svako svoju politiku vodi. U zadnje vrime najveći su škandali oko traktora. Zabranili su jin da se vozikaju po mistu kako kome padne na pamet. Nego samo uru prije i pola ure posli nego šta ariva brod. Uostalon, tako je oduvik i pisalo u pravilniku. Ma ga se isto ritko ko drža. Sve do nikidan kad je policjoto Nino zaustavija Stipu Matulića i odrapija mu trista kuna kazne. Stipe se bunija da zašto se samo njega kažnjava a druge se pušća pa je usput još zaradija prijavu za kršenje javnoga reda i mira. Nino se nije da zbunit. Do te večeri kaznija je i Mlađu Baškarina i onoga Latifa Bosanca. Sutradan još njih pet. Čule su se beštimje na sve strane. Počelo se u mistu i naveliko špijavat jedni druge. Inšoma dela šoma, već dva- tri dana posli toga više više nisi moga čut njanci jednoga traktora da se prdeca po mistu.
I tako ti sad pola mista fali policjota i opravdava ga, a druga polovica ga proklinje. Isto je lipo kad je tišina.



Pogotovo ujutro kad se spustim do Mula, nigdi nikoga nima, samo slušan more kako diše.





U zadnje vrime, slabo ti idem na more. Ka da me malo štufalo. Može se još tu i tamo dignit poneki arbunić, koji put napunit i sić, ali koji je to gušt sidit za praznim stolom pa da je i najbolja spiza na njemu...

Ovi šta iznajmljuju sobe žale se da nima turisti. Kako nima kad se svaki dan iz katamarana iskrca barenko petsto svita? Di idu? Di se raspršu? Niko ne zna.





Samo znan da svaki drugi koji dojde vodi pasa. Ima više pasi na otoku nego galebi.
Mirjana je ovo lito došla bez muža. Kaže da joj čovik ima puno posla i da će možda doć samo na par dana u devetome misecu. Pitala je za tebe. Puno te pozdravlja.





Teta Marija i dalje svaku večer ide na groblje. Već je dvanajst godin prošlo otkad je Željko partija, a ona još uvik, svako popodne-pridvečer, onako kad kala sunce i mine vrućina, krene put svetoga Marka. I ona stalno pita za tebe. Kaže da je vrime da se vratiš doma. Nije ni Amerika ka šta je bila...



Ko bi reka da je već sedam godina prošlo otkad si zadnji put bija. Ponekad mi se učini da se ništa nije prominilo i da vrime na otoku stoji, a kad se malo oziren oko sebe, sve je manje lica koja pripoznajem. Puno je svita, ma je malo ljudi...





A otok, otok će uvik bit ovod. S nama ili bez nas, njemu je i tako svejedno.





I tako brate moj, ovde ti je sve po starom. Da je boje, ne bi vajalo.
Kako bi reka ćaća...



Šotovento

02.08.2013.

Zahvaljujući uviđavnom poslodavcu koji mi je ovog ljeta omogućio čak pet dana godišnjeg odmora, pače, priuštio mi fantastičan osjećaj koji mi je prostrujao tijelom netom nakon što sam provukao karticu za evidentiranje radnog vremena, nisam više želio čekati ni časka već sam strpao nekoliko neophodnih krpica u ruksak i zaprašio prema sjeveru, sve u sklopu projekta "Kako biti anti-turist u jeku turističke sezone?"
Hm, nešto kasnije mi je pao na pamet možda čak i bolji moto - učiti se mora. Možemo ga uzeti dvojako, čak i trojako, u smislu "Učiti se mora" ili "učiti Se mora", ali meni ipak najljepše zvuči "učiti se Mora". Kako učiti naše More i druga Mora i sve ono što nas uz More veže - pa jednostavno, najbolje je krenuti na put!



Put me ovoga puta odveo na naš najveći otok - Krk. Tako su nas barem nekada učili u školi. Mislim, to da je Krk najveći. Onda je prije par godina pravu pometnju unio podatak da je najveći zapravo - Cres!? Što ćemo sad? Koji je najveći, čiji je najveći - tipična muška dilema! Da se kojim slučajem nazivaju Creska i Krčka, vjerojatno bi se sporile oko nečeg ili nekog drugog. No dobro, izgleda da je pomutnja nastala kod mjerenja jezera kojih ima na oba otoka. Kao, ulazi li jezero u površinu ili ne, bla bla, uglavnom na kraju se izgleda došlo do solomonskog rješenja pa se proglasilo da su oba otoka površinom - jednaka. Isto il' jednako, men' svejedno.

Znam samo da je mene otok Krk svojim oblikom oduvijek podsjećao na kolač kojeg je nekada u Trogiru pekao slastičar Jagnjić. Na znam kako se taj kolač službeno nazivao, ali mi smo ga jednostavno zvali - trokut. Bio je to obilat komad prhkog tijesta koji je u sredini krio super fini fil od badema i još nekih tajnih sastojaka. Petnaestak minuta velikog odmora najčešće je bilo dovoljno da se upoznaju sve slasti magičnog trokuta. Ponešen uspomenama iz školskih dana, nisam ni primjetio kako sam lako prolebdio iznad velikog mosta i nakon ohoho godina opet kročio tlom slatkog kolača.

Vozeći se cestom pored Omišlja, primjetio sam reklamu na kojoj je pisalo - Šotovento-trgovina građevinskim materijalom. U prvi mah mi je bilo nelogično - kakav je to naziv za trgovinu u kojoj kupujete cement, blokete, žice, klanfe, mistrije i sva ostala čuda za zidanje? Znajući da je "šotovento" iliti "ispod vjetra" izraz koji se najčešće koristi u jedrenju i kazuje na kojoj se strani jedrilice nalazite, pomislio sam da je vlasnik firme možda bivši jedriličar.



Nešto kasnije, za stolom u debeloj hladovini, sve mi je objasnila moja domaćica Martina. Šotovento na otoku Krku predstavlja onaj dio otoka koji nije izložen uticaju bure. Premda postoje izvjesna sporenja od koje do koje punte točno seže Šotovento, izraz mi je zazvučao skroz simpatično i tipično onako otočki otkačeno.

A krstario sam ovih dana i Šoto i Šopraventom, od Malinske i Vantačića (na engleskom - One-touch-ić) preko Dobrinja do Vrbnika pa opet natrag do grada Krka i još malo okolo i toliko mi je bilo lijepo da sam poželio ostati ovdje barem još tri kapitalistička godišnja odmora.



Kao što rekoh, nastojao sam upoznavati otok na antituristički način pa sam odabirao lokalitete za koje sam bio siguran da ću tamo prije zateći divlju svinju ili krčkog medu nego li homo turisticusa. Tako sam primjerice tražio crkvicu svetog Krševana duboko u hrastovoj šumi i nakon kilometar-dva makadama stigao do neke rampe koja se kočoperila posred puta pa dalje nastavio pješice.




E sad, nisam siguran jesu li automobili ovih starosjedilaca iz EUA sposobni za letove preko zapreka ili s lakoćom pronalaze prečice i zaobilaznice, ali s tim makadom je svako toliko prolazilo nekakvo prometalo s redovito začuđenim licima koja su govorila isto - zašto ovaj tip hoda kroz šumu?

No dobro, sveti Krševan mi se ipak obradovao i još mi došapnuo - ovi koje si vidio i tako se samo skotrljavaju do obližnje uvale. Ma nije ljudima ni za zamjeriti, da meni netko da samo pet dana mora godišnje, bio bih totalno lud i trajno kontinentaliziran.



Krk je otok bogat ne samo u materijalnom smislu već još više u onom iskonskom, duhovnom. Još od drevnih glagoljaša koji su ovim prostorima donosili pismenost i nova saznanja pa sve do današnjih dana, kad se na istim mjestima, ponekad simpatično, ponekad i ne, sudaraju životi redovnika u samostanima sa gologuzim kupačima.



U Glavotoku, jednoj od punti krčkog tokuta posložilo se sve - savršena ravnoteža mora, kopna i neba, tijela, duha i onog nečeg posebnog, teško objašnjivog.



A teško je objasniti i osjećaje koji vas prožimaju dok šećete Vrbnikom, mjestašcem na suprotnom kraju otoka.





Dok se penjete strmim ulicama koje vode od luke do kuća na brijegu, misli vas odvode u neka davna vremena. Uske uličice nadsvođene voltima, skriveni prolazi u sjeni vrelog ljetnog dana te nakon svega čaša ugodno hladne žlahtine, vina plemenite loze koja raste samo tu i nigdje drugdje na svijetu.





A svijet, ovaj naš, površan, ubrzan i svakodnevan, nestaje u samo jednom trenu kad se nađete na Košljunu, otočiću zagrljenom Puntarskom dragom na kojem već stoljećima žive, rade i grade braća franjevci.





Od Punta prema Staroj Baški dočekuju nas opet sasvim drugačiji prizori, krajolici kojima dominira kamen izbrušen vjetrom i soli, rijetko bilje i biserna žala u skrivenim valama.





U takvom okruženje vrijeme leti, dani se vezuju jedan za drugog, noći kao da više i ne postoje, a jedan otok Jadranskog mora, najveći ili ne, sasvim nebitno za ovu priču, stavlja u tvoje srce sponu koji će ga u nekom trenutku sigurno vratiti na njegove obale.



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>