Turizam na samostanski način

15.08.2013.


Sedamdesetih godina prošlog stoljeća (uh kako to daleko zvuči) kad je socijalistička aristokracija financijski ojačala i kad se oglasio buuuum izgradnje vikendica u do tada antačabl uvalama, najljepše pozicije su se, sasvim razumljivo, zauzele u prvom redu do mora. To je bilo nešto slično kao kad su kauboji osvajali divlji zapad. Tko je imao bržeg i snažnijeg konja, imao je veće šanse zauzeti što veći i ljepši prostor za sebe. Naši neimari nisu morali imati konje, ali su s povoljnim kreditima uspjeli puno toga lijepoga dohvatiti. Konji ili krediti, izgleda da je u svim vremenima najvažnije imati neku stvar na k...

No dobro, vratimo se vikendicama. Premda su se mnoge od njih, izgledom i veličinom, u to vrijeme smatrale pravim vilama, u desetljećima koja su nadošla, za vrijeme sedam građevinskih ofenziva kad su umjesto tenkova i topova, na svoje došli buldožeri, damperi i mikseri, ove "pionirske" kućice u prvom redu do mora, kao da su se smanjile, kao da su se zasramile i ušle "u se" kao vuneni džemperi nakon pranja na neadekvatnim temperaturama.

Današnja monstr-zdanja u šestom, sedmom, čak i dvadesetom redu od mora, svojom veličinom kao da prijete da će jednog dana otklizati i potaracati sve ispod sebe.
Tako će sve negdašnje vikendice a današnje apartmanizirane kašete završiti u moru, a prepostavljam kako će nadobudni arheolozi u tamo nekom trideset i sedmom stoljeću začuđeno mantati glavama lijevo-desno, ne mogavši se načuditi kakva su to barbarska plemena nastanjivala ove prostore koncem dvadesetog i početkom dvadeset i prvog stoljeća.

Srećom, u svom tom graditeljskom kaosu ipak se i danas mogu pronaći oaze ljepote, trajne graditeljske vrijednosti koje su svoj test kroz stoljeća položila s odličnim uspjehom. Čak i najokorjeli vikendaši priznat će da su najljepše pozicije na Jadranu daleko prije njih zauzeli - fratri. I ne samo fratri, već i benediktinci, dominikanci, redovnici i svećenici kojima su povijesne okolnosti i očito božja providnost omogućile da svoja utočišta pronađu na nezamislivo lijepim mjestima. Sjetite se samo Visovca na Krki ili svete Marije na mljetskim jezerima. Čak i ako nismo sami kročili na ta čudesna mjesta, dovoljna je fotografija viđena na nekom plakatu ili razglednici da nam se ti prizori trajno urežu u sjećanje.

Jedna od takvih bisernih perli, čak i u doslovnom smislu je otočić Košljun u blizini Punta na otoku Krku. Kako od zrnca pijeska u školjki bisernici nastane biser, tako i od od jednog kamička unutar Puntarske drage nastade otočić koji je istina, već jednog davnog proljeća zapeo za oko nekom agilnom poduzetniku iz starog Rima, ali su mu puni smisao i današnji izgled dali franjevci koji su se ovdje nastanili 1447 godine.
(Vid'me, patetičan sam ko pisac turističkih brošura...)

Na rivi u Puntu lako ćete naći neki od brodića koji vas mogu prebaciti do otprilike pola nautičke milje udaljenog škojića. Odabrao sam onog koji je od prve "sjeo" u neki moj estetski okvir. Kapetan je ljubazno ponudio da će nas povesti i vratiti za tričavih osamdeset kuna.

U prvi mah mi se učinilo puno, osamdeset kuna za nas troje tamo-amo, hm, osamdeset kuna a neš ti daljine, eno moš se kamenon itnit, a da preplivamo ili..., razne su se kombinacije rojile u mojoj glavi, ali na kraju se pokazalo da je sumnjičavost bila izlišna. S valovima friške burice u pola krme, brodica je lagano otklizila prema Košljunu, a kako smo se približavali otočiću tako su prizori postajali sve ljepši. Maslinik s južne strane treperio je na vjetru srebrnastim sjajem, a bijelina samostanskih zidina skladno se uklopila u moru tamnozelene crnike.



Međutim, najugodnije mi je iznenađenje bio trenutak na samom kraju vožnje (čuj mene vožnje - plovidbe valjda!?) kad mi je barba uručio uredno isprintan fiskalni račun. Vidi vidi, pa ovdje ljudi poštuju zakon!?
Još je rekao - evo sad je deset, sat vremena vam je dovoljno da vidite sve što treba pa se vidimo ponovo u jedanaest, može? A što ne bi moglo, mahnuli smo ljubaznom barbi s fiskalnom kasom i poručili da ne mora žuriti.





Košljun nas je dočekao diskretno i obazrivo pa smo se u skladu s općim ozračjem i mi nekao šćućurili i postali ponizni. Prostori predviđeni za posjetitelje otvoreni su stalno, a natpisi na nekoliko jezika objašnjavaju sve bitne činjenice tako da vodič zapravo i nije potreban.



U prostorijama u kojima su smještene posebno vrijedne umjetnine nije dozvoljeno fotografiranje, ali božemoj, svi mi foto-manijaci počesto propustimo doživjeti nešto lijepo samo zbog toga što bjesomučno kliketamo misleći kako ćemo upravo tog časka napraviti fotografiju vrijednu milijun divljenja.





U nekom se trenutku pred nama pojavio jedan fratar, visok, mršav, gotovo asketskog izgleda ali ugodnog glasa, zatim nam otvorio vrata dvorane koja su do tada bila zaključana i sve potanko objasnio. Vjerojatno je isti tekst izgovorio već na tisuće puta, zasigurno ga zna napamet, ali je svakom od nas poklonio posebnu pažnju tako da si imao osjećaj kao da je neku posebnu tajnu sačuvao samo za tebe.
Slušao sam ga pažljivo, ali priznajem da me ponajviše faciniralo kako usred vrelog ljetnog dana može s takvom lakoćom nositi svoj habit dok se mi nehajno odjeveni obični smrtnici u šlapama preznojavamo, pušemo i stenjemo na plus četrdeset.





Nešto kasnije, prošetao sam oko čitavog otočića, tiho, polagano, zaštićen krošnjama hrasta crnike, pokušao osjetiti duh mjesta sa očito sretnim svemirskim koordinatama. Ipak, jedan dio Košljuna, strogo je odvojen za redovnike, oni su ipak ovdje domaćini, uostalom nije primjereno zabadati nos u baš svaki kutak.



Vrijeme na Košljunu proteklo je neobično brzo, već smo se ponadali kako će barba s brodićem malo zakasniti na dogovoreni randevu, ali on je bio neumoljivo točan. Eno ga već na mulu, domahuje nam, a mi se opraštamo s ovim čudesnim mjestom.

Moram priznati da me se dojmio taj s(p)retni spoj turističke lepršavosti i samostanske samozatajnosti. Poželio sam ostati ovdje.

Trenutno se nalazim u takvoj životnoj fazi da bi mi nekoliko mjeseci boravka u samostanu stvarno dobro došlo. Eh, kad bi samo postojao samostan za ovakve "specifično religiozne" tipove kao što sam ja.
Ali, baš se nešto mislim - zašto se ne bi mogao uvesti poseban oblik boravka u samostanima za svakog tko to poželi? Kako ove velike pjevačke i glumačke zvijezde mogu kad im dosadi glamugrozni život otići na par mjeseci negdje na Tibet, obrijati glavu, danima nerazumljivo mumljati sebi u bradu i onda nakon nekog vremena kao slučajno primiti novinarku i reportera narančastog glasila, prosuti nekoliko copy-paste mudrosti i uputiti u objektiv foto-aparata značajan pogled- vid'me kako sam produhovljen!

Ako može Tibet sa svojim planinama, zašto i naš Jadran s bezbrojnim otočićima ne bi postao meka samostanskog turizma?

Samostanski turizam bi, kako mu i samo ime kaže uključivao samo-stan. Bez iti jedne zvjezdice, bez televizije, satelita, signala za mobitel a nekmoli vajerlesa! Nego kume moj - imaš svoj krevet, (bez jastuka) ormar, lavandin i to je to. Moliš se svom bogu kako znaš i umiješ. Liježeš s kokošama, ustaješ s pijevcima. Za vodu i hranu se snalaziš sam. Imaš u knjižnici brdo knjiga i možeš čitati koliko te volja. Možeš i pisati ako želiš. Knjiga žalbe je kod svetog Petra. Jel dogovoreno? Dogovoreno! Vidimo se za šest mjeseci.



<< Arhiva >>