Ukras muškog lica tri slova, okomito...
Ajde pusti brkove, rekla mi je jednom. Zašto - odgovorih, pa eto da vidimo kako ti stoje. Mda, već znam, stajat će mi ko divljoj svinji reket za badminton. Ou kamoon, ajde meni za ljubav.
Dobro.
Kad ćeš?
Evo čim stignem...

Slučajno ili ne, nikad nisam stigao pustiti brk. Uvijek je bilo prečeg posla. No, nikad ne reci nikad.

Odložio sam križaljku s neupisanim ukrasom muškog lica na policu ispod stolića koji najćešče služi da se na njega dignu noge dok se čita, gleda televizija ili tek tako bulji u prazno, na brzinu ubacio u ruksak nekoliko neophodnih sitnica, bocu vode, termosicu čaja i krenuo!

Kamo? Eh sad - nisam siguran je li to zbog pomisli na nju, ali mi učinilo najprikladnijim otići na Vještića goru, dio planine Dinare, južno od Troglava, najvišeg vrha čitavog masiva.

Ako slučano niste znali - postoje dvije vrste planina - one na kojima plešu vile i one nad kojima bauljaju vještice.

A Vještića gora kako joj i samo ime kaže, sva đavlija i neukrotiva.





Premda se u nekim dokumentima spominje i kao Vještić gora, čini mi se da je ovo "Vještića" dinamičnije i prikladnije.
Dovezao sam se puntićem na isto mjesto kao i prije nekolio mjeseci, parkirao ispred planinarskog doma na Vrdovu koji me ovog puta dočekao širom zatvorenih vrata. No dobro, štaš sad...
Ispred doma parkiran je jedan prašnjavi kombi. U njemu neki čovo hrče. Umirovljeni topdžija, stoposto.

Nastojeći ne probuditi usnulog artiljerca, potiho sam navukao gojze, podesio štapove i krenuo prema gore. Putokazi kažu kako do Velikog Troglava ima pet sati hoda, a do planinarskog skloništa dva sata manje.
Hm, pet sati do gore, najmanje četiri natrag, a već je prošlo deset, mislim da će mi falit dana.



Da sreća bude veća, Troglav se sav narogušio i zaogrnuo plaštem tmurnih oblaka.
Krajolik je sav isprešaran puteljcima kojima je teško odrediti svrhu i ulogu. Za vrijeme posljednjeg rata, ovdje su se vodile žestoke borbe i mnogo toga još podsjeća na te dane.



Na karti je jasno naznačeno minski sumnjivo područje pa odlučujem krenuti na sigurniju stranu, pravo u srce Vještića gore.








Gora zaista opravdava svoje ime. Između vrtača i ponora, proviruju rijetka stabla neobičnih oblika. Pogledom me iz visine prate dvije ptice grabljivice. Dolje na tlu, stalno nailazim na raskopanu zemlju. Shvatio sam da se nalazim u popularnom restoranu "Kod debelog vepra" tako da sam križanje planinarske straze s makadamskim putem dočekao s olakšanjem. Tamo me dočekala druga gospodarica i upitno me pogedala - kakav si ti čudan svat!



Cilj mi je bio doći do planinarskog skloništa kojega su prije nekoliko godina podigli vrijedni pripadnici PU Dinaridi. S obzirom da je od Vrdova do Troglava i natrag, zbog dužine puta, teško sve stići u jednom danu, ovo je sklonište poslužilo kao idealno odmorište i zaista oživjelo čitavu planinu.

Nažalost, lani je neka usijana tikvetina, zbog samo njoj znanih razloga zapalila kućicu i tako uništila sav trud. Znam da je bilo govora da će se sklonište obnoviti ali poslije toga ništa više nisam čuo. Ipak, nadao sam se čudu, misleći da se ipak nešto uspjelo obnoviti. Nada nije dugo trajala, Ostaci kućice leže porazbacani i sve djeluje veoma tužno.



Pogledao sam još jednom prema vrhu planine. Trebalo bi mi još najmanje dva sata hoda do gore.



Djeluje primamljivo, ali ovoga puta me Troglav neće vidjeti. Već je kasno, moram se vratiti prije mraka.





Vratio sam se kući olovnh nogu. Barba Guglić kaže da sam prohodao najmanje dvadeset i pet kilometara. Dobro je, zadovoljan sam. Vadim istu križaljki od jutros. Ukras muškog lica, tri slova okomito.
Upisujem - NOS.

Živjeti u vremenima kad skoro sve oko nas postaje površno, potrošno i jednokratno, ruku na srce i nije neki naročiti dobitak, stoga čisto sumnjam da će nepoznat netko u budućnosti proučavajući vremensku lentu rado zabiti žutu pripadaču uz naše doba i pomisliti - e to su bile godine! Srećom, čak i u takvim okolnostima, još se uvijek mogu pronaći fenomeni za koje ruku u vatru možeš staviti da se neće tako lako pokvariti, sve i da ih ostaviš na zraku bez konzervansa, umjetnih boja, zaslađivača i onih silnih E-ova.

Recimo, kad god kupim kartu za koncert Olivera Dragojevića, već unaprijed znam da će to biti vrhunska glazbena poslastica i da ću se tih nekoliko sati moći prepustiti potpunoj uživanciji. Ako zanemarimo par stranputica u stilu "Svirajte noćas za moju dušu" ili "Žuto lišće ljubavi" kao i nesretno verbalno posrnuće kad je uz pojam štrace kanavace vezao ime jedne dame, Oliver je, štono bi se reklo - trajna vrijednost. Na Dragojevića mislim dakako. Ali recimo, ni Mlakar nije za bacit, naprotiv. Poznam još jednog Olivera koji se odlično drži. Ček stani malo, ili se taj zove Tugomir? Ne znam sad, u svakom slučaju, ako kanite dugo trajati, izgleda da je važno zvati se Oliver.

No, jedna stvar me na njegovim koncertima redovito raspizdi. Mislim, sve te prekrasne balade s okusom soli koje te taknu baš u one točke do kojih ne može doprijeti ni sonda za gastroskopiju, tako te fino uljuljkaju i dovedu u stanje blaženstva iz kojeg se i ne želiš buditi. E, ali ko za vraga, koncert nije koncert ako se ne izvede barem jedan set u humpa-cumpa stilu. Realno govoreći, ne samo Oliver, nego i čitava naša estrada boluje od sindroma NDBPDJJ (nema dobre brze pjesme pa da je...)

Mislim, stvarno, možda griješim, ali dajte mi jednu našu pjesmu u brzom ritmu, još po mogućnosti da je vesela, a da nije banalna do boli. Čak i standarde poput "Zamisli život u ritmu muzike za ples" u nekim novijim verzijama drastično usporavaju i dovode u neprepoznatljivu formu.

Zato redovito zakolutam očima kad se Oliver odmakne od klavira, razvida špigete, počne klepetat dlanovima i vikat "ajmo drži ritam", a Dupini iza njega uključe turbo sound na dvista decibela i razvale prve taktove "Morskog vuka". Da ne spominjem valove nježnosti koji me obuzmu kad onaj brko iz benda koji me neodoljivo podsjeća na Buda Bundyja zaskviči kao mutant Tonija Cetinskoga " i da nisi lipaaaaaa...., plavi anđeleeeee". I što je najgore - izgleda da se publici to sviđa, svi oko mene redom poskakuju ka lasice na Kalmetini u doba parenja, plješću i uživaju.
A ja molim svetu Ceciliju da se taj Morski vuk nasuče na greben, potopi u šešuli, ubode na parangal, bilo šta, samo da me više ne maltretira. Mislim stvarno, tako glupe pisme nema nadaleko. Dobro ajde, znam da ima, ali..

I zapravo, sam taj pojam "morskog vuka" mi užasno blesavo zvuči. Odakle je on uopće pao? Poznajem na desetine pravih ljudi od mora, ribara, jedriličara, mornara i kapetana i nikad nisam čuo nikoga od njih da za sebe ili bilo koga drugoga kaže da je "morski vuk". Kakve veze uopće imaju vučine s morem? Hm, možda zato što su morski pas, mačka, prasac, lisica, krava, lav, slon, leopard već bili zauzeti. Više nisu imali životinja na raspolaganju. Neće valjda stavit Morskog tapira za vrlog moreplovka?



Međutim, taj se pojam toliko uvriježio u kolektivnoj svijesti da svaki rmpalija koji unajmi jedrilicu na sedam dana, čim zgrabi kormilo počne puštat bradu i u prvoj luci u kojoj pristane mahnito trči prema pazaru tražeći štand na kojemu se prodaju kapetanske kape sa izvezenim sidrom za tričavih dvadeset devet kuna i devedeset lipa. Ja sam Morski vuk - zakmečat će Laszlo iz Siofoka sretan što je konačno uspio zamijeniti bljutavi Balaton za jadranske vale.



Izgleda da je svemu kriv izvjesni John Griffith Chaney poznatiji kao Jack London koji je u pustolovnom romanu istoimenog naziva, jednog svog lika poslao na debelo more, izdavio ga, umalo ga utopio, da bi ga u posljednjem trenutku spasio kapetan Wolf Larsen koje će se tek kasnije pokazati u pravom svjetlu. Roman je naposljetku doživio nekoliko ekranizacija, a glavni junak jedne knjige postao pojam i eto kako stvari stoje, izgledno je da će famozni "morski vuci" još dugo zavijati nad pučinom, pogotovo u noćima punog mjeseca.
Vuk je vuk, makar bio i podvijenog repa.

Koliko puta uhvatim sebe, ponajčešće u noćima punog mjeseca, da se prevrćući čas na jedan, čas na drugi bok (na leđima ne mogu zaspat da me jebeš op.p.) zapetljavam u svojevrstan sudski proces u predmetu "ja protiv mene".
Obično to počne tako da tužitelj, u ovom slučaju "ja" baca drvlje i kamenje na optuženika "mene" i prekorava ga u stilu, zašto nisi riješio ovo, zašto nisi riješio ono?
A onda se kod tog sirotog "mene" javi grižnja savjesti pa se počne opravdavati najprije vrućinom i turističkom sezonom (kakve li taj veze ima s turističkom sezonom majketi tz tz tz) potom gužvom na poslu, glavoboljom, grloboljom, prstoboljom, bogme mora se priznati, s vremenom je postao ekspert za izmotavanje i pronalaženje izlika zašto se nešto - ne može. Barem u ovom trenutku. Ali..

Imam to u planu, svakako.
Pa kad ćeš?
Evo sad ću.
Kad sad?
Čim ovo prođe.
Čim prođe - što?

I onda odjednom shvatim da to "samo neka ovo prođe", ponavljam čitav svoj život kao mantru, izgovaram nesvjesno razmišljajući na način kako se upravo sada nalazim u nekoj teškoj gabuli i da eto, čim se iskobeljam iz ove situacije, za mene dolaze bolji dani. Sigurno dolaze bolji dani. Eto ih pred vratima. Samo što nisu.

Ne znam o čemu sam razmišljao kad sam navršio svoju prvu godinu života, pretpostavljam nešto u stilu - evo čim prohodam, sve će mi biti lakše i nadohvat ruke. Ala gušta!
Ubrzo zaista prohodaš ali se suočiš i sa istinom da te preteške pelene i posrana guzica beskrajno iritiraju dok se vrteljaš tamo-amo pa se nadaš kako će sve teškoće nestati čim se naučiš sjediti na WC školjki. O da, to je zaista napredak.

Onda te spiče u nekakav vrtić pa godinama kasnije bezvoljno ideš u školu kao na prisilni rad, sanjajući dan kad ćeš konačno položiti maturu, osloboditi se školskih i domaćih radova, iznenadnih ispitivanja i kontrolnih za koje nikad nisi bio spreman. Eto, samo da dobijem tu svjedodžbu, i sve će biti bolje.
I stvarno, skockaš nekako tu maturu, položiš prijemni i umjesto najbezbrižnijeg ljeta u životu, uruče ti poziv za vojsku.



Četiristo dvadeset i devet dana zaredom ne misliš ni o čemu već samo križaš datume na kalendaru, i to ne samo jednom, skupljaš i velike i male ko sličice nogometaša pa ritualno ponavljaš taj pokret misleći da što ih više križaš, brže će ti vrijeme proletjeti. Kako da ne, kazaljke na satu svih četiristodvadeset i devet dana stoje sljepljene ko tupe Duška Lokina, okreću se sporo, bezvoljno i zapravo - nikako.
Ali, samo neka ovo prođe, i sve će biti dobro.

Zatim počneš studirati i nešto raditi usput tek toliko da ti zašuška poneka kinta u džepu, izbjegavaš starce i njihova pitanja u stilu "oće li to" i zanimljivo - najblentavije se osjećaš nedjeljom popodne. Svi tvoji prijatelji nekud odu, ili na izlet ili na utakmicu, a ti zadubljen u knjige pokušavaš spremati ispit naivno se nadajući - samo neka ovo prođe pa ću konačno doć do svoga dinara. Sve ću moć!
I zaista, jednog lijepog dana dođeš i do te tako željene diplome, ali džaba - nema više dinara! Ma što dinara, nema više ni države koja ih je proizvodila i to udarnički, u tri smjene.

Dođe rat. Opet te pošalju u vojsku. Kad god završiš neku školu, pošalju te u vojsku. I boga moliš - samo neka ovo prođe pa da svi zajedno živimo ko ljudi.
Falabogu, prođe i rat, ali dođe neimaština. Ma jebeš neimaštinu, važno se negdi zaposlit, odradit pripravnički i kad to prođe, e kad to prođe - bit će svega!
I bi svega. Kako onda, tako i danas. Padaš i ustaješ. Boriš se. Pokušavaš izgraditi svoj svijet onako kako si ga nekad zamišljao, snatriš bolje dane i začudo, nakon puno truda sve se počinje ostvarivati, ali nekako sramežljivo i uvijek, baš uvijek drugačije od onog kako si sanjao da će biti.



Ipak se nadaš. I ne odustaješ. Makar te uvijek nešto zajebava. Kriza, recesija, kredit, bolest. Samo neka ovo prođe. O da, ovo ponekad i prođe i odmah se drugo navali, ali ono nikako da dođe.
Na koncu shvatiš da živiš život na odgodu. Život s odgođenom budućnošću. Možda počneš živjeti tek kad umreš. Tko zna...
Ali, zašto se uopće mučiti? Pomiri se s time - bolja budućnost ne postoji. To je opsjena. Čak ni prošlost ne postoji.

Postoji samo ovaj trenutak, sadašnji, jedan, jedinstveni i neponovljivi.
I on je savršen.
Samo takav.

Kružim prstom kažiprstom po karti Otoka, uosmičujem sjeverni pa južni dio pa se vratim sve do onog mjesta gdje je najtanji a ujedno i najživlji. Slijedim pogledom njegove punte i uvale, upijam nazive šašave i strane pa me sve podsjeti na neku dječju brojalicu.

Pocukamarak-Južni arat,
Vele stene Carpusine,
tamo Loišće ovdi Sotorišće,
Tratica Papranica
plava ptica Pernastica.
A onda, kao da je iz druge priče pala
Smardeća vela, Smardeća mala...

Zaista, od jadranskih otoka ljepša su samo njihova imena. Dobro ajde, nećemo se sad hvatat za Babinu Guzicu, Kurbu velu ili Piškeru, ali čak i više od samih imena otoka, posebna poetika izvire iz naziva njihovih uvala. Gotovo da bi se svaki otok mogao i na neviđeno opisati samo iščitavajući nautičke karte. Ti nazivi ponekad su jedinstveni i samo svoji, poput Konopjikove, Lovrečine ili Artatorea, ali često se i ponavljaju poput brojnih Tatinja, Pernastica, Dubovica...

Stoga me ovoga puta, više od šale a malo i znatiželje, zaintrigirala - Smardeća! Zašto Smardeća? Kako na mirisnom otoku može postojati vala takvog imena? I to ne samo jedna, ako karta ne laže, uz Smardeća velu, postoji i Smardeća mala! Tu nešto definitivno smrdi.

Još do prije nekoliko mjeseci do Smardećih nije bilo jednostavno doći pješice. Putevi između suhozida su zabušavili i postali neprohodni. Međutim, zahvaljujući poletnoj grupi mladih Silbenjana koji su se dohvatili pile, škara i kosira, na otoku oblika palačinke, danas možemo guštati u pravom planinarenju.



Jer za doći do Smardeće, morate osvojiti najviši vrh otoka, maštovitog imena Varh koji se izdigao čak osamdeset i tri metra više od maločas spomenute Carpusine. Uzgred budi rečeno, nemojte me ovog puta pitati što kako zašto i odakle Carpusina, to je još jedna zagonetna priča ovog otoka.
Dakle, potrebno je samo od mista krenuti prema sjeveru, slijediti putokaze koji će vas malo prije Papranice uputiti blago desno. Nikako ekstremno, rekao sam - blago desno. To je najviše što sebi mogu priuštiti. Putem ćete u bušacima vjerojatno primjetiti poneku zalutalu ovčicu koje su sve odreda veoma plahe kao da su srne a ne obične ovce.
No, što je sigurno sigurno je, čak i ovca dobro zna da čovjek nije biće koje će vas očarati povjerenjem.

Otprilike sat vremena hoda nam je trebalo za osvojiti Varh. Dvoumili se između simultanog napada južnim grebenom ili absajlanja praktično neosvojivim sjeveroistočnim kuloarom i tim podvigom ući u alpinističke almanahe. Ipak, ovoga smo puta imali ludu sreću, u prvom redu zbog toga što su se orkanski vjetrovi umirili točno kad smo bili pred samim ciljem.



Osokoljeni izvanrednim postignućem, nastavili smo hodati prema sjeveru i to zamislite - nizbrdo. Za još otprilike pola sata, konačno nam se otkrila i ona - Vela Smardeća!
Nigdje toliko algi kao u uvali moga djetinjstva - rekao je Pjesnik.
A ja bih, ako smijem dodao - nigdje toliko lažine kao u Veloj Smardećoj.



O da, nekad smo ovu vrstu trave zvali jednostavno - lažina, a danas se sve češće čuje profinjeniji izraz - posidonija. U vremenima kad laži postaju sve veće, još jedna golema laž očito bi bila preveliki teret za naša krhka pleća.
Tko zna koliko već godina, stoljeća, vjerojatno i tisućljeća, more donosi lažinu u ovu valu, s vremenom se stvorio sloj debeo više od metra, ali uvala je tirkizna i pješčana i sve je divno i krasno dok je vrijeme lijepo. Tada nastaju pjesme kao primjerice Galeb i ja, kad Oliver klikće - lipo li je lipo li je, na lažini suvoj ležat...
A kad se sunce malo skrije, nestane sve te čarolije, dok sitna kiša lije, naša sreća postane - Smardeća!



Šalu na stranu, Smardeća nije toliko strašna, štoviše, mekani sloj od suhe lažine je fino podatan i prijemčiv, čak može poslužiti za štatigajaznam, igre bez granica...



S obzirom da se nismo željeli vraćati istim putem natrag, izveli smo konjićev skok do Pernastice, još jedne vale - bisernice koju smo već poznavali od ranije. I u dnu Pernastice nalazimo "tapet" od lažine ali ipak znatno manji nego u Smardećoj.



Zanimljivo, u trenucima dokolice, Pernastica oblikuje male balote od, e sad da me ubiješ ne znam od čega ona to radi, dal od šiške, dal od miške - neam blage...



Razmišljam, kako bi izgledale ove uvale da se nalaze stotinjak milja južnije, garant bi na njezinim obalama, u prvom redu do mora a kasnije i sve više, nikle sklepane straćare i stražarnice od bloketa lokalnog stanovništa kojemu naravno "niko neće zabranit da na svojoj didovini radi šta i kako oće".





Ne znam je li to bio takav dan, ili su se neke druge stvari poklopile, ali usput smo vidjeli mnoštvo različitih životinja koje se nisu pretjerano uzbuđivale ljudskom prisutnošću.
A mogu reći da nismo ni mi, čak ni onda kad smo naletjeli na zmijsko leglo mladih kravosaca kojih u ovom dijelu otoka ima... pa recimo... dosta.



Ne brinite, kravosasi nisu otrovni, čak ne sišu ni kravlje mlijeko, ali znaju narasti do visine košarkaške "petice". To je naša najveća, pardon - najduža zmija i srodnik je udava. Stoga, ako baš nemate ludu želju da nosite kravosasa oko vrata kao ogrlicu - nemojte. Pustite beštiju na miru, pustit će ona i vas, nema frke...

Na koncu kad smo sve zbrojili i oduzeli ispalo je da smo "planinarili" nešto više od deset kilometara, ali nismo bili previše zadovoljni tim izračunom jer nam se učinilo da smo hodali puno više. No to je takav otok, to je Silba, ona uvijek daje - više.

Uvuče se svakog rujna neprimjetno poput lopova, uvijek preko prozora sa sjeverne strane, tamo gdje je nitko ne vidi, opaka sjeta odlazećeg ljeta progmiže kroz kuću, izvrne škafetine s nehajno bačenom odjećom veselih boja i demonstrativno ostavi otvorena vrata ormara s dugim rukavima natopljenim tamnoplavim, smeđim ili sivim tonovima.





A to nikako nije fer, otići tako nenadano, kao da na koncertu publika pjevaču okrene leđa prije posljednje pjesme, one najbolje, one koju je sačuvao za kraj, kako bi pljeskom uspio iskamčiti još jedan bis.
I dok potmula grmljavina odzvanja negdje izdaleka, a svježina prvog refula u zraku najavljuje neveru, kao da me nešto samo ponese do obale, tek toliko da upitam - pa kako si More?



Kako sam? Kako drugi hoće.

Kako drugi hoće?

Pa naravno, kad je iznad vedro preplavi me plava, kad se oblaci navuku nebom sav posivim, a noćima, noćima sam crniji od ugljena. S vjetrom s planine i meni nastane propuh u glavi a kad nakon svega sve utihne, zavlada čudna, neprirodna tišina. Znaš da neće trajati dugo, znaš da će se nešto dogoditi, ali ne znaš što.





Eh da, čuo sam već za tu priču, More svakog puta baci udicu na krivu stranu, namjerno, berekinski, jer i ono dobro zna da nije uvijek tako "kako drugi hoće".

I pomalo bezobrazno, ono nam uvijek pokazuje samo ono što želi da vidimo, otkriva nam tek neznatni dijelić sebe, svoju površinu, a što je površina, zapravo - ništa. Ono istinsko, pravo, pomalo tajnovito, uvijek uroni u dubinu i ljubomorno čuva samo za sebe.

Kad god pogledam najavu za neki hollywoodski spektakl i čim začujem dramatičan glas najavljivača, prigodno zakolutam očima. Pogotovo kad duboko grlo počne nabrajati glavne glumce pa onda ispred imena recimo Dustina Hoffmana, obavezno ubaci ono "Oskarovac". To kao daje dodatnu težinu filmu. Ako u njemu glumi dobitnik Oskara, garant je dobar. U nedostatku rasnih oskarovaca dobro dođu i oni koji su jednom ili više puta bili barem nominirani za tu prestižnu nagradu pa se onda i takve likove titulira kao "oscar nominee". Nomini, nomini, a di smo mi?

Nagrade su ljudima očito jako važne i vole ih isticati. Ne samo u filmu već u brojnim drugim djelatnostima, pa tako imamo primjerice višestruke osvajače Wimbledona, olimpijske pobjednike, svjetske prvake, nobelovce, osvajače zlatne palme, zlatnog globusa, zlatnog lava, zlatnog medvjeda, zlatne piruete, zlatnog krokanta, zlatnog trabanta i kad malo bolje pogledaš, toliko zlata ima oko nas kao da nam je sam kralj Mida na čelu ujedinjenih naroda a ne onaj Banak Lee Mjesec kako li se već ne zove...

Često brkamo postignuća i nagrade i teško uočavamo razliku. U srednjoj školi sam imao živopisnog profesora iz tjelesnoga koji je ocjene dijelio na neobičan način.
Jednom smo trčali sprint na 60 metara, (o bože, da mi je danas ikako istrčati 60 metara) i sa mnom u grupi je bio Joke Puž. Divan momak, odličan učenik, omiljen u razredu, ali eto, imao je da tako kažem - dvi live noge.
U to vrijeme bio sam u prilično dobrom "šejpu" i istrčao sam tu dionicu pa eto da sad ne bucam, recimo za 11 sekundi. Joke Puž dosta je zaostao pa mu je trebalo dobrih 18, možda čak 20 sekundi.

Uglavnom, profa je nakon utrke kazao - Joke, za tebe petica, a tebi (okrene se preme meni) četvorka.
Ali profesore, ostao sam blago rečeno - osupnut, kako to - meni četvorka, Joki petica, a istrča sam duplo brže od njega?
Joke je dao sve od sebe pametnjakoviću, i zato je dobio peticu, a ti, ti si mogao i bolje. Puno bolje. Budi sretan i sa četvorkom.

Možda tada nisam razumio ali danas i te kako shvaćam što nam je profesor htio reći. Uspjeh je relativna stvar. Nismo svi jednakih sposobnosti, a i ne započinjemo životnu utrku sa istih startnih blokova.

Često se štrecnem, pače i zagrcnem kad netko u razgovoru za nekog trećeg kaže - "on je uspio u životu". Ne zbog toga što mislim da ja nisam uspio (ajde ne glumi mi tu sad molim te) već su mi uvijek zanimljivi kriteriji po kojima se ocjenjuje je li netko uspio ili ne. Naravno, kriteriji su u većini slučajeva - materijalni. Stekao je kuću, stan, vikendicu, dvoja kola, troja vrata, spomenicu domovinskog brata, dakle - on je uspio.
Možda bi bilo zgodno kad bi u enciklopedijama ili TV kalendarima umjesto otrcanih izraza u stilu "hrvatski književnik", "američki glazbenik" ili "tunguski izumitelj", uz ime i prezime velikana stajalo na primjer - bio je odan prijatelj, brižan otac i nježan muž...

Hm, možda i to nisu osobine zbog kojih bi netko trebao ući u enciklopedije, ali mi se čini da su ipak važnije nego što je netko nekada otkrio štatigajznam, koliko ima čestica u sedmoj ljuski elektrona ili nešto slično.

Tko je uspio u životu? Možda oni koji imaju spomenike, ljudi po kojima su imenovane ulice, trgovi, ponekad čak i čitavi gradovi? O da, oni su definitivno uspjeli u životu. Ali čekaj malo, da bi uspio dobiti "svoju" ulicu ili trg, moraš biti mrtav, zar ne!? I to određen broj godina kako bi se s povijesne distance ocijenila tvoja uloga. Dakle, ako misliš uspjeti u životu - moraš umrijeti.

Hm, pa i nije mi to baš nešto...
Radije ću biti neuspješan.
Pa dokle doguram...

Dok se u prostranoj prostoriji niskog stropa i odjevenih stolica s mašnama, cupkalo u slavu još jednog novog hrvatskog doma, a bend mahnito nastojao manjak nadahnuća prekriti viškom decibela, provukao sam se po (o)sjećanju kroz kordon minića i takića te skoro na rubu očaja i s neizdrživim pritiskom u grudima uspio izroniti na površinu noći.

Grad je disao teško poput plućnog bolesnika, a ulicom nešto niže pospano su prolazili automobili. Ponoć je odavno ostala iza nas. Nakon seta Seve, Jole i Jele uslijedit će red pečenja pa red pjesme i plesa pa red kolača, i to će biti to. Složenac za mladence, znance, prijatelje i mnogobrojnu rodbinu. Bolje neka umre selo nego običaji.

Vani je tiho. Osvrćem se oko sebe. Kad smo dolazili nekoliko sati ranije nisam ni išao za tim, ali evo tek sad primjećujem da se nalazim na sredini nečega što bi trebao biti recimo - trg, ali prostor između stambenih novogradnji prekriven plaštem od betona zrači svime samo ne dobrodošlicom.

Prigušeno svjetlo s bankomata hitnulo se do lokve koja se uzblatnjavila od kapanja iz klima-uređaja. Između redova parkiranih automobila uskočoperio se objekt nepoznate namjene sav mumificiran plastičnim folijama. Pet koraka dalje, zatvorena su vrata garaže na kojoj piše VULKANIZER-SERVIS AUSPUHA. Zgodne li kombinacije! Pola radnje pumpa, druga polovica ispuhuje. Morat ću ih posjetiti kad budu otvoreni.

Tik do puš-ispuš radionice, podbočila se zidina u bojama K und K monarhije na kojoj dreči natpis - OTKUP ZLATA I SREBRA. Ima ih na svakom koraku, a čujem kako je ta branša navodno u krizi. Očito su izmuzli svo srebro i zlato iz tajnih škafetina. No, ne vjerujem da će propasti. Što je slijedeće? Otkup snova možda?



Uh, pa to izgleda već postoji! Evo ga, čim otvoriš vrata uokvirena bljeskajućim plavim i crvenim žaruljama. Ne, izgleda da unutra nije hitna pomoć, već nešto sasvim drugo - AUTOMAT CLUB. U prvom me trenutku, ne znam zašto, podsjetio na "Otpisane". Ipak, ovo je neko drugo vrijeme, samo uđite, opustite se, rukujte se s jednorukim Jackom i krenite automatikom do sreće. Ona čeka samo na vas...
Ali ni to nije sve! Ukoliko vam ne ide automatski, pokušajte ručno, i to u istom objektu, u kladionici s druge strane ulaza. Ne mogu ni zamisliti što bi se dogodilo kada bi se neki srećković ovdje zaista opinezio s obzirom da se u istom nizu šćućurila još i prodavaonica - pirotehnike! Petarde, prskalice, zezalice, pucaj, praskaj, lomi, uživaj narode!

I gledam tako u gluho doba noći, gledam i ne vjerujem svojim očima, sve te sklepotine od "poslovnih" prostora, objekte u raznim razinama, koji su nabacani zbrda-zdola, koji ne "razgovaraju" jedni s drugima, kao da su međusobno posvađani i pomislih - kakav smo to svijet izgradili oko sebe?
Netko će reći - ma to su samo građevine. Mogu se graditi mogu se rušiti, po potrebi.

Čak i da su "samo" građevine, one su odraz duha ovog našeg vremena, odraz čovjeka koji ih je osmislio, koji ih je izgradio, čovjeka kojemu su na koncu takvi sadržaji očito - potrebni.
Na tom nevelikom prostoru koji nije od davnine, već je izgrađen u zadnjih pet-šest godina, nisam primjetio ni jedno zasađeno stablo, ma niti jedan grmić, čak ni travku. Umjesto njih, "posađeni" su stupići međusobno povezani lancima.
Svuda oko nas niču silne zapreke, prepreke, rampe pred ulazima... I ne samo ovdje, ta pošast uzima maha u većini gradova, pogotovo onim s "turističkim" predznakom.
Sve se ograđuje, sve se pregrađuje, svatko se povlači u svoj tor, želi se jasno i glasno poručiti - Stani! Mi te ovdje ne želimo! Rampa Lanac-Stupić, to postaje stil života, a zapravo mi zvuči kao ime i prezime neke buduće ministrice graditeljstva i prostornog uređenja!

Zašto gradimo svijet pun prepreka i ograničenja? Zato što nas je strah. A zašto nas je strah? Zato jer se ne želimo truditi, jer ne želimo učiti, jer ne želimo ulagati u naše odnose, bilo obiteljske, prijateljske ili ljubavne, ne želimo ljude oko sebe, već materijalne stvari. Maštamo o autima, stanovima, sedmicama na lotu, a nikad nismo pomislili - Bože, daj mi jednog prijatelja!



I dalje je noć. Bend je odsvirao svoje. Pečenje čeka na stolu.