Dok se u prostranoj prostoriji niskog stropa i odjevenih stolica s mašnama, cupkalo u slavu još jednog novog hrvatskog doma, a bend mahnito nastojao manjak nadahnuća prekriti viškom decibela, provukao sam se po (o)sjećanju kroz kordon minića i takića te skoro na rubu očaja i s neizdrživim pritiskom u grudima uspio izroniti na površinu noći.

Grad je disao teško poput plućnog bolesnika, a ulicom nešto niže pospano su prolazili automobili. Ponoć je odavno ostala iza nas. Nakon seta Seve, Jole i Jele uslijedit će red pečenja pa red pjesme i plesa pa red kolača, i to će biti to. Složenac za mladence, znance, prijatelje i mnogobrojnu rodbinu. Bolje neka umre selo nego običaji.

Vani je tiho. Osvrćem se oko sebe. Kad smo dolazili nekoliko sati ranije nisam ni išao za tim, ali evo tek sad primjećujem da se nalazim na sredini nečega što bi trebao biti recimo - trg, ali prostor između stambenih novogradnji prekriven plaštem od betona zrači svime samo ne dobrodošlicom.

Prigušeno svjetlo s bankomata hitnulo se do lokve koja se uzblatnjavila od kapanja iz klima-uređaja. Između redova parkiranih automobila uskočoperio se objekt nepoznate namjene sav mumificiran plastičnim folijama. Pet koraka dalje, zatvorena su vrata garaže na kojoj piše VULKANIZER-SERVIS AUSPUHA. Zgodne li kombinacije! Pola radnje pumpa, druga polovica ispuhuje. Morat ću ih posjetiti kad budu otvoreni.

Tik do puš-ispuš radionice, podbočila se zidina u bojama K und K monarhije na kojoj dreči natpis - OTKUP ZLATA I SREBRA. Ima ih na svakom koraku, a čujem kako je ta branša navodno u krizi. Očito su izmuzli svo srebro i zlato iz tajnih škafetina. No, ne vjerujem da će propasti. Što je slijedeće? Otkup snova možda?



Uh, pa to izgleda već postoji! Evo ga, čim otvoriš vrata uokvirena bljeskajućim plavim i crvenim žaruljama. Ne, izgleda da unutra nije hitna pomoć, već nešto sasvim drugo - AUTOMAT CLUB. U prvom me trenutku, ne znam zašto, podsjetio na "Otpisane". Ipak, ovo je neko drugo vrijeme, samo uđite, opustite se, rukujte se s jednorukim Jackom i krenite automatikom do sreće. Ona čeka samo na vas...
Ali ni to nije sve! Ukoliko vam ne ide automatski, pokušajte ručno, i to u istom objektu, u kladionici s druge strane ulaza. Ne mogu ni zamisliti što bi se dogodilo kada bi se neki srećković ovdje zaista opinezio s obzirom da se u istom nizu šćućurila još i prodavaonica - pirotehnike! Petarde, prskalice, zezalice, pucaj, praskaj, lomi, uživaj narode!

I gledam tako u gluho doba noći, gledam i ne vjerujem svojim očima, sve te sklepotine od "poslovnih" prostora, objekte u raznim razinama, koji su nabacani zbrda-zdola, koji ne "razgovaraju" jedni s drugima, kao da su međusobno posvađani i pomislih - kakav smo to svijet izgradili oko sebe?
Netko će reći - ma to su samo građevine. Mogu se graditi mogu se rušiti, po potrebi.

Čak i da su "samo" građevine, one su odraz duha ovog našeg vremena, odraz čovjeka koji ih je osmislio, koji ih je izgradio, čovjeka kojemu su na koncu takvi sadržaji očito - potrebni.
Na tom nevelikom prostoru koji nije od davnine, već je izgrađen u zadnjih pet-šest godina, nisam primjetio ni jedno zasađeno stablo, ma niti jedan grmić, čak ni travku. Umjesto njih, "posađeni" su stupići međusobno povezani lancima.
Svuda oko nas niču silne zapreke, prepreke, rampe pred ulazima... I ne samo ovdje, ta pošast uzima maha u većini gradova, pogotovo onim s "turističkim" predznakom.
Sve se ograđuje, sve se pregrađuje, svatko se povlači u svoj tor, želi se jasno i glasno poručiti - Stani! Mi te ovdje ne želimo! Rampa Lanac-Stupić, to postaje stil života, a zapravo mi zvuči kao ime i prezime neke buduće ministrice graditeljstva i prostornog uređenja!

Zašto gradimo svijet pun prepreka i ograničenja? Zato što nas je strah. A zašto nas je strah? Zato jer se ne želimo truditi, jer ne želimo učiti, jer ne želimo ulagati u naše odnose, bilo obiteljske, prijateljske ili ljubavne, ne želimo ljude oko sebe, već materijalne stvari. Maštamo o autima, stanovima, sedmicama na lotu, a nikad nismo pomislili - Bože, daj mi jednog prijatelja!



I dalje je noć. Bend je odsvirao svoje. Pečenje čeka na stolu.