Živjeti u vremenima kad skoro sve oko nas postaje površno, potrošno i jednokratno, ruku na srce i nije neki naročiti dobitak, stoga čisto sumnjam da će nepoznat netko u budućnosti proučavajući vremensku lentu rado zabiti žutu pripadaču uz naše doba i pomisliti - e to su bile godine! Srećom, čak i u takvim okolnostima, još se uvijek mogu pronaći fenomeni za koje ruku u vatru možeš staviti da se neće tako lako pokvariti, sve i da ih ostaviš na zraku bez konzervansa, umjetnih boja, zaslađivača i onih silnih E-ova.

Recimo, kad god kupim kartu za koncert Olivera Dragojevića, već unaprijed znam da će to biti vrhunska glazbena poslastica i da ću se tih nekoliko sati moći prepustiti potpunoj uživanciji. Ako zanemarimo par stranputica u stilu "Svirajte noćas za moju dušu" ili "Žuto lišće ljubavi" kao i nesretno verbalno posrnuće kad je uz pojam štrace kanavace vezao ime jedne dame, Oliver je, štono bi se reklo - trajna vrijednost. Na Dragojevića mislim dakako. Ali recimo, ni Mlakar nije za bacit, naprotiv. Poznam još jednog Olivera koji se odlično drži. Ček stani malo, ili se taj zove Tugomir? Ne znam sad, u svakom slučaju, ako kanite dugo trajati, izgleda da je važno zvati se Oliver.

No, jedna stvar me na njegovim koncertima redovito raspizdi. Mislim, sve te prekrasne balade s okusom soli koje te taknu baš u one točke do kojih ne može doprijeti ni sonda za gastroskopiju, tako te fino uljuljkaju i dovedu u stanje blaženstva iz kojeg se i ne želiš buditi. E, ali ko za vraga, koncert nije koncert ako se ne izvede barem jedan set u humpa-cumpa stilu. Realno govoreći, ne samo Oliver, nego i čitava naša estrada boluje od sindroma NDBPDJJ (nema dobre brze pjesme pa da je...)

Mislim, stvarno, možda griješim, ali dajte mi jednu našu pjesmu u brzom ritmu, još po mogućnosti da je vesela, a da nije banalna do boli. Čak i standarde poput "Zamisli život u ritmu muzike za ples" u nekim novijim verzijama drastično usporavaju i dovode u neprepoznatljivu formu.

Zato redovito zakolutam očima kad se Oliver odmakne od klavira, razvida špigete, počne klepetat dlanovima i vikat "ajmo drži ritam", a Dupini iza njega uključe turbo sound na dvista decibela i razvale prve taktove "Morskog vuka". Da ne spominjem valove nježnosti koji me obuzmu kad onaj brko iz benda koji me neodoljivo podsjeća na Buda Bundyja zaskviči kao mutant Tonija Cetinskoga " i da nisi lipaaaaaa...., plavi anđeleeeee". I što je najgore - izgleda da se publici to sviđa, svi oko mene redom poskakuju ka lasice na Kalmetini u doba parenja, plješću i uživaju.
A ja molim svetu Ceciliju da se taj Morski vuk nasuče na greben, potopi u šešuli, ubode na parangal, bilo šta, samo da me više ne maltretira. Mislim stvarno, tako glupe pisme nema nadaleko. Dobro ajde, znam da ima, ali..

I zapravo, sam taj pojam "morskog vuka" mi užasno blesavo zvuči. Odakle je on uopće pao? Poznajem na desetine pravih ljudi od mora, ribara, jedriličara, mornara i kapetana i nikad nisam čuo nikoga od njih da za sebe ili bilo koga drugoga kaže da je "morski vuk". Kakve veze uopće imaju vučine s morem? Hm, možda zato što su morski pas, mačka, prasac, lisica, krava, lav, slon, leopard već bili zauzeti. Više nisu imali životinja na raspolaganju. Neće valjda stavit Morskog tapira za vrlog moreplovka?



Međutim, taj se pojam toliko uvriježio u kolektivnoj svijesti da svaki rmpalija koji unajmi jedrilicu na sedam dana, čim zgrabi kormilo počne puštat bradu i u prvoj luci u kojoj pristane mahnito trči prema pazaru tražeći štand na kojemu se prodaju kapetanske kape sa izvezenim sidrom za tričavih dvadeset devet kuna i devedeset lipa. Ja sam Morski vuk - zakmečat će Laszlo iz Siofoka sretan što je konačno uspio zamijeniti bljutavi Balaton za jadranske vale.



Izgleda da je svemu kriv izvjesni John Griffith Chaney poznatiji kao Jack London koji je u pustolovnom romanu istoimenog naziva, jednog svog lika poslao na debelo more, izdavio ga, umalo ga utopio, da bi ga u posljednjem trenutku spasio kapetan Wolf Larsen koje će se tek kasnije pokazati u pravom svjetlu. Roman je naposljetku doživio nekoliko ekranizacija, a glavni junak jedne knjige postao pojam i eto kako stvari stoje, izgledno je da će famozni "morski vuci" još dugo zavijati nad pučinom, pogotovo u noćima punog mjeseca.
Vuk je vuk, makar bio i podvijenog repa.