Kad god pogledam najavu za neki hollywoodski spektakl i čim začujem dramatičan glas najavljivača, prigodno zakolutam očima. Pogotovo kad duboko grlo počne nabrajati glavne glumce pa onda ispred imena recimo Dustina Hoffmana, obavezno ubaci ono "Oskarovac". To kao daje dodatnu težinu filmu. Ako u njemu glumi dobitnik Oskara, garant je dobar. U nedostatku rasnih oskarovaca dobro dođu i oni koji su jednom ili više puta bili barem nominirani za tu prestižnu nagradu pa se onda i takve likove titulira kao "oscar nominee". Nomini, nomini, a di smo mi?

Nagrade su ljudima očito jako važne i vole ih isticati. Ne samo u filmu već u brojnim drugim djelatnostima, pa tako imamo primjerice višestruke osvajače Wimbledona, olimpijske pobjednike, svjetske prvake, nobelovce, osvajače zlatne palme, zlatnog globusa, zlatnog lava, zlatnog medvjeda, zlatne piruete, zlatnog krokanta, zlatnog trabanta i kad malo bolje pogledaš, toliko zlata ima oko nas kao da nam je sam kralj Mida na čelu ujedinjenih naroda a ne onaj Banak Lee Mjesec kako li se već ne zove...

Često brkamo postignuća i nagrade i teško uočavamo razliku. U srednjoj školi sam imao živopisnog profesora iz tjelesnoga koji je ocjene dijelio na neobičan način.
Jednom smo trčali sprint na 60 metara, (o bože, da mi je danas ikako istrčati 60 metara) i sa mnom u grupi je bio Joke Puž. Divan momak, odličan učenik, omiljen u razredu, ali eto, imao je da tako kažem - dvi live noge.
U to vrijeme bio sam u prilično dobrom "šejpu" i istrčao sam tu dionicu pa eto da sad ne bucam, recimo za 11 sekundi. Joke Puž dosta je zaostao pa mu je trebalo dobrih 18, možda čak 20 sekundi.

Uglavnom, profa je nakon utrke kazao - Joke, za tebe petica, a tebi (okrene se preme meni) četvorka.
Ali profesore, ostao sam blago rečeno - osupnut, kako to - meni četvorka, Joki petica, a istrča sam duplo brže od njega?
Joke je dao sve od sebe pametnjakoviću, i zato je dobio peticu, a ti, ti si mogao i bolje. Puno bolje. Budi sretan i sa četvorkom.

Možda tada nisam razumio ali danas i te kako shvaćam što nam je profesor htio reći. Uspjeh je relativna stvar. Nismo svi jednakih sposobnosti, a i ne započinjemo životnu utrku sa istih startnih blokova.

Često se štrecnem, pače i zagrcnem kad netko u razgovoru za nekog trećeg kaže - "on je uspio u životu". Ne zbog toga što mislim da ja nisam uspio (ajde ne glumi mi tu sad molim te) već su mi uvijek zanimljivi kriteriji po kojima se ocjenjuje je li netko uspio ili ne. Naravno, kriteriji su u većini slučajeva - materijalni. Stekao je kuću, stan, vikendicu, dvoja kola, troja vrata, spomenicu domovinskog brata, dakle - on je uspio.
Možda bi bilo zgodno kad bi u enciklopedijama ili TV kalendarima umjesto otrcanih izraza u stilu "hrvatski književnik", "američki glazbenik" ili "tunguski izumitelj", uz ime i prezime velikana stajalo na primjer - bio je odan prijatelj, brižan otac i nježan muž...

Hm, možda i to nisu osobine zbog kojih bi netko trebao ući u enciklopedije, ali mi se čini da su ipak važnije nego što je netko nekada otkrio štatigajznam, koliko ima čestica u sedmoj ljuski elektrona ili nešto slično.

Tko je uspio u životu? Možda oni koji imaju spomenike, ljudi po kojima su imenovane ulice, trgovi, ponekad čak i čitavi gradovi? O da, oni su definitivno uspjeli u životu. Ali čekaj malo, da bi uspio dobiti "svoju" ulicu ili trg, moraš biti mrtav, zar ne!? I to određen broj godina kako bi se s povijesne distance ocijenila tvoja uloga. Dakle, ako misliš uspjeti u životu - moraš umrijeti.

Hm, pa i nije mi to baš nešto...
Radije ću biti neuspješan.
Pa dokle doguram...