Uvuče se svakog rujna neprimjetno poput lopova, uvijek preko prozora sa sjeverne strane, tamo gdje je nitko ne vidi, opaka sjeta odlazećeg ljeta progmiže kroz kuću, izvrne škafetine s nehajno bačenom odjećom veselih boja i demonstrativno ostavi otvorena vrata ormara s dugim rukavima natopljenim tamnoplavim, smeđim ili sivim tonovima.





A to nikako nije fer, otići tako nenadano, kao da na koncertu publika pjevaču okrene leđa prije posljednje pjesme, one najbolje, one koju je sačuvao za kraj, kako bi pljeskom uspio iskamčiti još jedan bis.
I dok potmula grmljavina odzvanja negdje izdaleka, a svježina prvog refula u zraku najavljuje neveru, kao da me nešto samo ponese do obale, tek toliko da upitam - pa kako si More?



Kako sam? Kako drugi hoće.

Kako drugi hoće?

Pa naravno, kad je iznad vedro preplavi me plava, kad se oblaci navuku nebom sav posivim, a noćima, noćima sam crniji od ugljena. S vjetrom s planine i meni nastane propuh u glavi a kad nakon svega sve utihne, zavlada čudna, neprirodna tišina. Znaš da neće trajati dugo, znaš da će se nešto dogoditi, ali ne znaš što.





Eh da, čuo sam već za tu priču, More svakog puta baci udicu na krivu stranu, namjerno, berekinski, jer i ono dobro zna da nije uvijek tako "kako drugi hoće".

I pomalo bezobrazno, ono nam uvijek pokazuje samo ono što želi da vidimo, otkriva nam tek neznatni dijelić sebe, svoju površinu, a što je površina, zapravo - ništa. Ono istinsko, pravo, pomalo tajnovito, uvijek uroni u dubinu i ljubomorno čuva samo za sebe.