Marketing
Vještića gorom
Ukras muškog lica tri slova, okomito...
Ajde pusti brkove, rekla mi je jednom. Zašto - odgovorih, pa eto da vidimo kako ti stoje. Mda, već znam, stajat će mi ko divljoj svinji reket za badminton. Ou kamoon, ajde meni za ljubav.
Dobro.
Kad ćeš?
Evo čim stignem...
Slučajno ili ne, nikad nisam stigao pustiti brk. Uvijek je bilo prečeg posla. No, nikad ne reci nikad.
Odložio sam križaljku s neupisanim ukrasom muškog lica na policu ispod stolića koji najćešče služi da se na njega dignu noge dok se čita, gleda televizija ili tek tako bulji u prazno, na brzinu ubacio u ruksak nekoliko neophodnih sitnica, bocu vode, termosicu čaja i krenuo!
Kamo? Eh sad - nisam siguran je li to zbog pomisli na nju, ali mi učinilo najprikladnijim otići na Vještića goru, dio planine Dinare, južno od Troglava, najvišeg vrha čitavog masiva.
Ako slučano niste znali - postoje dvije vrste planina - one na kojima plešu vile i one nad kojima bauljaju vještice.
A Vještića gora kako joj i samo ime kaže, sva đavlija i neukrotiva.
Premda se u nekim dokumentima spominje i kao Vještić gora, čini mi se da je ovo "Vještića" dinamičnije i prikladnije.
Dovezao sam se puntićem na isto mjesto kao i prije nekolio mjeseci, parkirao ispred planinarskog doma na Vrdovu koji me ovog puta dočekao širom zatvorenih vrata. No dobro, štaš sad...
Ispred doma parkiran je jedan prašnjavi kombi. U njemu neki čovo hrče. Umirovljeni topdžija, stoposto.
Nastojeći ne probuditi usnulog artiljerca, potiho sam navukao gojze, podesio štapove i krenuo prema gore. Putokazi kažu kako do Velikog Troglava ima pet sati hoda, a do planinarskog skloništa dva sata manje.
Hm, pet sati do gore, najmanje četiri natrag, a već je prošlo deset, mislim da će mi falit dana.
Da sreća bude veća, Troglav se sav narogušio i zaogrnuo plaštem tmurnih oblaka.
Krajolik je sav isprešaran puteljcima kojima je teško odrediti svrhu i ulogu. Za vrijeme posljednjeg rata, ovdje su se vodile žestoke borbe i mnogo toga još podsjeća na te dane.
Na karti je jasno naznačeno minski sumnjivo područje pa odlučujem krenuti na sigurniju stranu, pravo u srce Vještića gore.
Gora zaista opravdava svoje ime. Između vrtača i ponora, proviruju rijetka stabla neobičnih oblika. Pogledom me iz visine prate dvije ptice grabljivice. Dolje na tlu, stalno nailazim na raskopanu zemlju. Shvatio sam da se nalazim u popularnom restoranu "Kod debelog vepra" tako da sam križanje planinarske straze s makadamskim putem dočekao s olakšanjem. Tamo me dočekala druga gospodarica i upitno me pogedala - kakav si ti čudan svat!
Cilj mi je bio doći do planinarskog skloništa kojega su prije nekoliko godina podigli vrijedni pripadnici PU Dinaridi. S obzirom da je od Vrdova do Troglava i natrag, zbog dužine puta, teško sve stići u jednom danu, ovo je sklonište poslužilo kao idealno odmorište i zaista oživjelo čitavu planinu.
Nažalost, lani je neka usijana tikvetina, zbog samo njoj znanih razloga zapalila kućicu i tako uništila sav trud. Znam da je bilo govora da će se sklonište obnoviti ali poslije toga ništa više nisam čuo. Ipak, nadao sam se čudu, misleći da se ipak nešto uspjelo obnoviti. Nada nije dugo trajala, Ostaci kućice leže porazbacani i sve djeluje veoma tužno.
Pogledao sam još jednom prema vrhu planine. Trebalo bi mi još najmanje dva sata hoda do gore.
Djeluje primamljivo, ali ovoga puta me Troglav neće vidjeti. Već je kasno, moram se vratiti prije mraka.
Vratio sam se kući olovnh nogu. Barba Guglić kaže da sam prohodao najmanje dvadeset i pet kilometara. Dobro je, zadovoljan sam. Vadim istu križaljki od jutros. Ukras muškog lica, tri slova okomito.
Upisujem - NOS.
Post je objavljen 29.09.2013. u 11:59 sati.