Noć je sparna i ultraljubičasta. Ljeto je u punoj snazi, a sunce već negdje iznad Brazila. U selu davež. Kasni ćuk il' netopir, netko slavi strasni pir...
Prozor moje sobe širom je otvoren. Škure su razmaknute, koltrine sumprešane (kao da jesu).
Vrelina ljetnog popodneva razlila se neovlašteno po svim kantunima, škafetinima i ormarima, drska je, ponaša se poput nezvanog gosta. Naivno se nadam da će sama otići. Čekam.
San nikako ne dolazi na oči.
Gledam u otvoreni prozor kao u televizor.
Možda mi nisu sve zvijezde na broju, ali program je zanimljiviji nego na pravoj televiziji.
A nema ni reklama.
Dišem na škrge. One tri napolitanke nakon večere mi nisu bile potrebne. Eh da, to je tako kad si ovisan o keksu. Moram hitno provesti dekeksikaciju organizma...
U jednom trenutku se na "televiziji" pojavila svijetla točkica koja je žmirkajući krenula pravocrtno preko ekrana. Što li je ovo, il' je zvijezda padalica, il je komet barbe Halleya!?
Hm, da je zvijezda padalica, već bi posrnula, da je komet barbe Halleya, već bi 2061. godina bila ...
Nit' je zvijezda padalica, nit' je komet barba Halleya, to je avion age Hasanage. Ili već nekog drugog age. Air-age.
Moram priznati da je bilo zanimljivo iz kreveta pratiti taj jedva primjetni trag na nebu, Otkud je krenuo, kamo leti, možda iz Rima za Moskvu, tko će ga znati...
Eto vidiš, u toj treperavoj točkici na noćnom nebu nalazi se barem dvjesto ljudi. Svatko sa svojim nadanjima, strahovima, ljubavima... Putuju mojim prozorom, a ne poznajem nikoga od njih, ni pilota, ni stjujardese, ni putnike. Malo je vjerojatno da ću ikada u životu sresti, a kamo li upoznati. Ali sam siguran da nitko od njih i ne sluti kako ih negdje dolje, desetak tisuća metara niže, upravo u ovom trenutku prate oči nekog nepoznatog tipa koji ne može zaspati pa razmišllja o glupostima.
Tik prije no što će svijetla točkica dodirnuti desni rub okvira prozora, iznenadni udar vjetra klapne škurama. Zavjesa je pala. The show iz over.
Post je objavljen 25.08.2013. u 21:30 sati.