Pored naše kuće na Otoku prolazi put koji vodi prema jugu. Već se nakon stotinjak koraka račva - desni krak će krenuti prema groblju, a lijevi kroz gustu šumu crnike do dva kilometra udaljene luke Svetog Ante ili jednostavnije rečeno - Porta.
Porat Svetog Ante prostrani je zaljev koji je još od davnina pružao zaklon i sigurno sidrište mornarima koji bi iz Dalmacije plovili prema Kvarneru. I obratno naravno.
Promatrajući zaljev na pomorskim kartama ili okom galeba, Porat se doima poput goleme mačje glave, s tim da su njegove dvije uvale zapravo uši nekog, očito prepredenog mačora. No dobro, na stranu s animalističkim usporedbama, naša Luka ili Porat kako god hoćete, nekada i danas na isti način, štite brodove i pomorce od ovdašnje kraljice vjetrova - bure.
Kad se ta divljakuša stušti s Velebita, ne pita tko je spreman a tko nije, samo prošiša preko mora Adrianskog i stiša se tek na pijescima Apenina...
Mada je Porat izložen južnim vjetrovima, štite ga tri Grebena, tri nenastanjena otoka koji su se poput obitelji golemih kitova okamenili između Silbe, Ista, Škarde i Premude pa smiruju valove s otvorenog mora.
Čim neka uvala u svome imenu sadrži luku, lučicu ili porat, mali, veliki, skriveni, bilo kakav, možete biti sigurni da je u njoj dobro spustiti sidro, ali da ćete se na tom sidrištu nauživati kupanja i brčkanja - hm, to baš i ne. Dno je ponajčešće obraslo travom, a obala škrapasta i nepristupačna.
Za uživanciju u morskim radostima, uvala mora biti "divlja" i pomalo neukroćena,najčešće okrenuta prema pučini i izložena valovima. A luke, luke ipak služe nečem drugom. No, ponekad se dogodi da se na jednom mjestu spoji i jedno i drugo pa mi upravo zato nikada nije bilo teško čak ni po najvećoj žegi, odklipsati tih kilometara-dva do Porta. Stogodišnji borovi na njegovim obalama razgranali su se preko granice mora i kopna pa je i za najvećih vrućina ovdje ugodno boraviti. Pogotovo kad cvrčak zacvrči i svojom pjesmom kao da želi reći - heeeej, ljeto je, opustite se ljudi, što ste uvijek tako mrgodni!
Stare kolone od kamena, još uvijek čvrste i uspravne, ali nagrižene od soli i vremena stoje kao spomenici. Priznat ću vam, ali nemojte nikome reći, ponekad ih zagrlim, obujmim ih rukama pa ćuteći vrelinu kamena oprženog ljetnim suncem u trenu odletim u neka davna vremena kad su ove iste kolone "grlile" cime starih jedrenjaka.
Naravno, teško je vjerovati da je sveti Antun Padovanski, glavom, bradom i s trinaest gracija u pratnji ikada pristao u ovoj uvali, ali crkvica podignuta njemu u čast, stoji na ovom mjestu već stotinama godina. Postoji nešto posebno u tim malim crkvama podignutim pored mora, u pravilu tako skladnim i skromnih dimenzija, nešto iskonsko, ljudsko i božansko u isti mah.
I ne treba ti mnogo, ne treba ti ništa posebno, nego jednostavno doći na ovakvo mjesto, prepustiti se moru i šumu mestrala u krošnjama borova i uživati u osjećaju da - dišeš, da zaista dišeš punim plućima.
Post je objavljen 09.08.2013. u 19:41 sati.