Govorite li morski

19.08.2013.


More priča morske priče. Tako je oduvijek bilo, more kazuje, a ljudi zapisuju. Barem ono što uspiju zapamtiti. A to najčešće i nije tako mnogo. Jednom sam zapisao priču koju mi je ispričalo more, a potom je zaboravio i ostavio samu. U toj sam priči spominjao spilju pod morem u kojem je glavni junak pronašao prsten s kojim je htio zaprositi svoju dragu. Upravo spilja iz priče, koja se zove Garbina, stvarna je i nalazi se na južnoj obali Drvenika Veloga. Okej, priznajem da je u mojoj priči malo uljepšana ali i ovako, usječena između stijena koja se u neobično pravilnom raporedu spuštaju prema moru, zapne za oko svima koji ovuda brode.



Rijetki se zaustave, nema se tu šta posebnoga vidjeti. Možda bi bilo zgodno popeti se na ove stijene pa skočiti... Bolje ne... Možeš skočiti samo tri puta. Prvi, zadnji i nikad više...



Ipak, danas sam odlučio spustiti sidro upravo ispred Garbine. Beskrajno sretan zbog maestrala koji je tek u drugoj polovici kolovoza odlučio zapuhati kako valja, nisam se ni obazirao na jaki kurenat koji je nosio more kao nabujalu rijeku. Valjalo je otpustiti sidro nešto duže, pustiti neka se zakači za dno, a onda konop nekoliko puta "uosmičiti" oko bitve.
Oko bitve sam rekao, ne oko blitve, molim lijepo!
Taaa-ko, sad je dobro.





Garbina, dakle...

Garbina je nekada, možda čak i ne tako davno, zaista bila prava spilja, a onda su valovi jednog razornog juga, možda čak i garbina, prodrli u unutrašnjost, odlomili strop koji se kako mu i samo ime kaže - stropoštao na dno. Tako da je Garbina danas zapravo uvala, oštro odsječenih obala. Postoji li neki tajni prolaz koji prodire još dublje? O da, kad bi vam rekao, to više ne bi bila tajna.



No, bez obzira na tajne, prolaz zasigurno postoji. Na granici mora i kopna, jednoj od rijetkih granica koje poštujem, tankoj liniji na kojoj završava jedan, a počinje drugi svijet, sve je moguće.
Zašto je u svim pričama blago uvijek u škrinjama, škrinje su uvijek u špiljama, a špilje uvijek na otocima? Slučajno? Hm, ne znam baš...



Pustio sam Garbini da me opkoli, da me osvoji polako i namjerno, s predumišljajem. Crnkasti račiči su uspaničeno bježali u svoje zaklone, očito im nisam izgledao sav svoj. O znaju i račići kad ustreba stisnuti svojim klještima, pravo onako muški.

Premda je vani more bilo prilično uzburkano, bolje reći uzmaeštraljeno, unutar Garbine, gotovo da je vladala bonaca.



Uspentrao sam se uz jednu stijenu, pa još jednu pa još... odlučio sam doći do samog vrha litice.



Uto se iza punte pojavio neki brodić, ma zapravo i nije samo brodić, bio je to lijep motornjak starinskog štiha dužine kojih četrdeset stopa. Gledao me barba s broda i čudio kud se ja to verem, pa oduzeo gas, zastao, svirnuo i mahnuo - kao, jel ti treba pomoć?





Ma neeee, tražim blago - viknem ja njemu na hrvatskom, a on meni spremno izrecitira pola Božanstvene komedije na talijanskom.
Mislio sam da će otići, ali sad se i on očito zaintereresirao za Garbinu, odlazio, pa se vraćao, kružio, gledao kako se može s tom brodusinom ući unutra.

E moj špagetaru, mislio sam u sebi, znam ja da bi ti vamo, ali znam da i ti znaš da se ne može baš tako jednostavno doplivat pa zaronit pa malo ostat bez daha pa se malo i zapuvat... Zato ti je bolje ostani tamo di jesi, da ne bi posli bilo ajuuuto, ajuuuuto.
Mae, samo nije more juto, nego slano!

I tako, ja na hrvatskom, on na talijanskom, lipo smo se sporazumili. A zapravo, nije to ni čudno, obojica smo pričali na - morskome...



<< Arhiva >>