Kad malo stanem pa počnem razmišljati, u pravilu ostvarim polovičan uspjeh, s obzirom da stajem besprijekorno, dok mi razmišljanje malčice teže ide. Pogotovo ljeti. Povlačeći konce aktualnih zbivanja, pokušavam povezati uzročno-posljedične veze onoga što mi se događa u posljednje vrijeme pa se jutrom najčešće probudim zapleten u nerazmrsivom klupku. Ustajem oklupčen pa bauljam hodnicima i kotrljam se između sobe i veceja udarajući u zidove ko hokejaški pak u mantinele i dok se skroz ne odmrsim, prođe mi pola dana. Ponekad i više. No s vremena na vrijeme, ipak uspijem stići do zaključka.

Zaključak - zvuči poput imena neke kasabe zagubljene u balkanskim gudurama. Red kuća na osojnoj strani bukove gore, napušteni rudnik u blizini pećine u kojoj su nekad davno pronađeni ostaci sabljastog goveda i dva zaseoka s druge strane doline kojom krivuda riječica Zaključkica. Idila..
I tako, doplovivši pred vrata zaključka, pomislih kako sam se u nekom od prošlih života zasigurno bavio muzikom, s obzirom da sam u ovome potpuno prosvirao.

Najprije sam posumnjao da sam bio pijan(ist), ali kako to razdoblje teško mogu sa sigurnošću smjestiti u određeni vremenski period, veća je mogućnost da sam se družio sa čembalom. Možda čak i s kitarom. Uglavnom, bio je aktualan neki od instrumenata za čije je sviranje potreban odličan rad prstiju. Osobito prsta sudbine...



Ne mogu točno objasniti je li to blagoslov ili mana, ali priznat ću vam u povjerenju - nešto se čudnovato događa s mojim prstima. U globalu, to su okej prsti, ima ih točno koliko treba, po pet na svakoj ruci, ni više ni manje, i uglavnom se nalaze na za to predviđenim mjestima. Osjet opipa je na zavidnom nivou. Istina, prsti mi jesu malo kvrgavi i ne mogu se podičiti s osobitom spretnošću, ali tješim se mišlju da nitko nije savršen.
S mojim prstima je sve u redu dok je sve u redu. Tada sve štima, sve funkcionira. Ali ponekad ti se u tom savršenom redu može dogoditi da za jednog običnog ljetnog popodneva nonšalantno zalupiš vratima od auta dok usput razmišljaš o sasvim stotoj stvari i onda se odjednom nađeš presječen strašnom boli i dok ti do mozga stiže spoznaja da je tvoj vlastiti mali prst ostao spljošten uz gumi-keder, nokat je već izletio iz svog prirodnog ležišta kao poklopac ekspres-lonca. Zlo i okapoan!

Dok gejzir krvi šiklja svuda naokolo, beštimaš na samog sebe i vičeš - kako uspijevaš biti tako glup!? Heeeej, zar je to bio problem, trebalo je samo zatvoriti vrata od auta, jednostavno, na isti način kako si to učinio barem milijun puta do sad. Ali ne, tebi je očito bilo dosadno pa si odlučio malo pričepit prste jel...

No dobro, kao što svi znamo, ponekad čak na tečnom svahiliju izgovaramo - šit hepens. Nokat će otpasti, novi će izrasti, rana zacijeliti. Mali prst će shvatiti što mu se dogodilo. Nadam se - i preboljeti. Problem je jedino u tome što svakog puta kad se iznenada porežem po prstima, osjetim strahovitu bol i ne prođe minut-dva, a ja se skljokam u nesvijest! Ozbiljno vam govorim. Oduzmu mi se i ruke i noge. Nemam pojma zašto mi se to događa, o kakvoj se hardverskoj greški radi, ali to mi se događa zanimljivo - samo s prstima na ruci. Inače me možeš davit, gnječit, čepit, radit od mene tartar-biftek, sve to može, samo mi prste ne diraj!

Ono što je dobro u čitavoj priči jest to da sad već unaprijed znam što će mi se dogoditi. Zato pozovem pomoć i smireno kažem - Ovako, ja ću sad past u nesvist, neće trajat dugo, nemojte se još i vi sad uzbuđivat zbog toga, samo budite u blizini, eto mene odmah natrag. Dok me slučajni prolaznici gledaju u čudu, sumnjajući da ja to njih kao ono - e, obično se tako i dogodi.

Ovoga mi se puta učinilo da ću možda čak izbjeći predviđeni scenarij, nakon što sam od prsta napravio palačinku sjedio sam mirno i već htio naručiti sladoled od punča i vanilije kad eto ti u nekom trenutku Angele Merkel, dvoje tapira, tri stonoge i Bate Živojinovića! Tapiri divljaju, Angela i Bata ih pokušavaju smiriti, a ove tri stonoge samo gamižu i ništa ih nije briga!

Bata uhvatio jednog tapira za vrat, a Angela ga drži za stražnje noge i ovaj se sad otima i prkosi, a za to vrijeme onaj se drugi uspravio i pjeva "o sole mio". Stonoge i dalje gamižu. Taman sam htio priskočiti u pomoć kad su se lica oko mene potpuno promijenila. Gledaju me u čudu i prskaju vodom. Polako dolazim k sebi. Ne vidim više ni Angelu ni Batu. Čak ni tapire. Jedino one dvije stonoge i dalje gamižu ispod stola!

Uglavnom, ovoga sam puta pošteno dobio po prstima. Već danima hodam s ponosno podignutim malim prstom i uredno odgovaram na pitanje - a šta ti se dogodilo? Obećao sam sebi da moram biti koncentriraniji. Izvještio sam se da mogu samo s jednom rukom previti prst na drugoj. Odlično to meni ide. Eto. baš sam maloprije skinuo stari i stavio novi zavoj. Iznenadio sam se kako sam to brzo uspio napraviti. Ipak, neposredno nakon previjanja, pratio me neki čudan osjećaj. Čak sam pomislio da sam potpuno izliječen. Nakon nekog vremena, bacio sam pogled. Kažiprst je bio uredno bandažiran. I to je bilo dobro. Što je bilo loše? Hm, pa kako da kažem... ovaj... loše je bilo samo to što je kažiprst bio potpuno zdrav. Previo sam pogrešan prst! Ajde de, barem sam pogodio pravu ruku!