Marketing
49:51
Stajali smo na sredini mosta iznad riječice čiji nam je tok donosio jedini dašak svježine u vrelo ljetno predvečerje. Okolna polja su se gubila u treperenju usijanog zraka prekrivajući granicu na kojoj prestaje stvarnost a počinje prošlost.
Stajali smo naslonjeni o trošnu ogradu i šutjeli, oboje svjesni da smo sve riječi već izgovorili. Ponavljati se nismo željeli.
Ovakve rijeke u kršu pojave se niotkuda, jedno vrijeme traju i ubrzo nestaju kao da ih nikada nije ni bilo. Što im je tok kraći, to im je voda hladnija. Često nisu ni ucrtane u karte, ponekad tek isprekidanim crticama kakvim se u nacrtima prikazuju nevidljivi bridovi. Ne manje važni, ali ipak - nevidljivi. Barem iz ove naše perspektive.
Tako i ova rijeka, bezimena, nestaje nešto niže od ovog mosta na kojem stojimo, tamo dolje kod onih jablanova uvire u neku mračnost ispod posivjelog kamena.
Nekoliko su puta stručnjaci mudrovali kamo to ponire, ubacivali boju za provjeru toka i promatrali sve vode u krugu od stotinjak kilometara.
Nikada nisu saznali na kojem se mjestu opet pojavljuje. I pojavljuje li se uopće. Možda upravo ovakva hladna traži svoj put duboko prema utrobi zemlje i hladi magmu koja bi se da nema nje, kad-tad pojavila na površini našega svijeta.
Pogledao sam te još jednom bez riječi. Znao sam da i ti znaš da je ovo kraj priče. Preostat će nam tek bilješka o piscu, jedna slika i nekoliko pohvalnih riječi na poleđini knjige. Od samog početka, rastanci su bili jedina naša trajnost. Možda smo ih se s vremenom morali naučiti prihvatiti i prevladati ih kao svi normalni i odrasli ljudi. Ne znam kako to drugima uspijeva, ali mi se na naše rastanke nikada nismo navikli. Svaki slijedeći samo je donosio veću bol.
Promatrao sam te dok si odlazila na drugu stranu i prepun lažnog pouzdanja pomišljao kako ćeš se svakog trena okrenuti i uputiti mi onaj, samo tebi znan pogled.
Jedan dio mene htio se odvojiti i potrčati za tobom, sustići te, čvrsto te zagrliti i poljubiti kao nikada prije. Onaj drugi je rekao - stani budalo! Vi zaljubljeni samo znate srljati. Stani! To će biti samo odgoda neizbježnog.
Nećeš se okrenuti.
Nijednom.
Ona mi ništa nije značila - procijedit ću kroz zube i oboriti pogled nastojeći izbjeći iskrivljeni odraz svog lica na površini rijeke koja otiče nikamo.
Post je objavljen 28.07.2013. u 18:43 sati.