Ne tako davno pjevalo se o dugim, toplim ljetima, razdoblje između završetka jedne i početka druge školske godine mjerilo se kilometar-satom, svaki ljetni dan imao je svoju boju, okus i miris. Premda nas učene face uvjeravaju da se svijet vrti isto kao i prije, ja im nimalo ne vjerujem, štoviše, posljednjih godina primjećujem izvjesne, da prostite - disproporcije i uvjeren sam kako velikom scenom već dominira pojava koja ako se ne zauzda, može imati pogubne posljedice po čitavo čovječanstvo, a zove se - globalno ubrzanje. To jednostavno nije normalno, ljeta nam sve brže prolaze, zuje pored nas poput bolida formule 1, planeta se mahnito okreće, a mi obični bezemljaci nemamo vještinu cirkuskih artista koji umiju hodati po loptama a da se ne prevrnu.



Iskreno, najviše me brine neobičan osjećaj što ga ćutim na vlastitoj koži, možda je bolje reći - unutar vlastite kože, koji me zavarava da mi je duh isti kao prije, dječački ludast, razigran, neodgovoran, raspojasan ali kad se malo bolje zagledam u ambalažu, hoću reć - u moje tijelo, uviđam da tu nešto ne štima. Ovo je moje tijelo? Nema šanse!
Još uvijek imaš u sebi onaj osjećaj - mogu ja to! Igrati na male branke bos, na plus četrdeset - mogu ja to! Prebacit deset mašura zemlje na drugi kraj vrta - mogu ja to! Žnjopnuti bržolu više, iskapiti ohoho tekućine i ostati budan do zore - mogu ja to!

Ma možeš, naravno da možeš, ali ne spominješ kako ti nakon takvih avantura treba najmanje deset dana oporavka.
Tražim novo tijelo za useljenje. Šifra "rent a life".



Ovako već ujutro, čim otvoriš oči, napraviš inventuru bol(jk)i. Aha, da vidimo što me danas čeka - oštra bol u koljenu, tupa na zatiljku i rupa u sjećanju. Doooobro, preživjet ću. Nešto kasnije, tokom dana, sve sitne boli počnu šetati tijelom pa se jedna spusti u petu, a druga popne na vrh glave. Nakon toga obično odu svojim putem. Do novog jutra. I novih pitanja. Recimo - zašto je dol muško, a bol žensko? No dobro, teška su to pitanja za lake note...



Ovog sam popodneva odlučio zaustaviti ljeto. Otići daleko od svih. Daleko i od samog sebe. Skoro do kraja svijeta. Pronaći sjenu bora pored mora, dokono ležuckati, čitati i uživati.

Između dvije stranice podići pogled i promatrati brodove u prolazu. Mahnuti im i poželjeti dobro more.





A valovi, valovi su tako snažno udarali o škrape kao da su u žestokoj zavadi, a meni se nije mililo glumiti unproforca. Neka to riješe sami. Kapljice su se rasprskavale do vrha mrkinte, zrak se ispunio aerosolom.

Aerosole mio...





Odlučio sam ostati do noći.



Ispratiti sunce i dočekati mjesec.





Bezbolno.