Kad zaljeti onako silno, jako kao ovih dana, kad su podneva vrela, a večeri zamirišu po kukumarima i pomidorima, osjetim davnu čežnju pa nastojeći udovoljiti djetetu u sebi poželim otploviti nekamo daleko, makar smiješno daleko, utvarati da se petmetarska barka nekim snoviđenjem može pretvoriti u veliki brod, a Splitski kanal u najmanje Atlantski ocean.



Rekoše mi jednom - ma daj, dosadan si više s tim morem, što se stalno hvališ, kao da si ga upravo ti stvorio, prisvajaš ga bezobrazno i nedolično!
Našavši se na brisanom prostoru, zaustavio sam dah, ali sam morao odslušati još - uostalom, ti ionako ideš bez veze na to more!
Kako bez veze?
Pa jednostavno - ne loviš ribu, ne prevoziš teret, čak ni putnike, zašto ići na more tek toliko da se plovi...
Dok sam pogledom grogiranog boksača tražio nevidljivog trenera u kutu nadajući se kako će svakog trenutku ubaciti ručnik u ring i tako prekinuti makljažu, uspio sam, gotovo nesvjesno uzvratiti kontra-udarom.
Pa naravno da na more idem bez veze! Uostalom, kako bi uopće mogao otploviti vezan? A što je najbolje, upravo taj trenutak kad ostaneš "bez veze", kad se brod oslobodi spona s kopnom krije u sebi neku posebnu magiju, jer pred tobom nije cesta i utvrđen put već prije svega - osjećaj slobode.



I dok ostavljaš puntu Cumbrijana po lijevom boku, postane ti pomalo smiješno pratiti pogledom čitavu flotilu u tvojoj brazdi, sve neke sjajne uglacane jahte upravljane rukama sedmodnevnih kapetana.



Osjećam se poput zeca na kojeg je netko pustio čopor lovačkih pasa, a on im bježi, zavarava ih i odmiče jer nitko ne poznaje ovu šumu bolje od njega, nitko ne zna za sve sve tajne prolaze i skrovišta.
Nekoliko sati kasnije, spuštam sidro u skrivenoj uvali pučinskog otoka. Dočekuju me kliktaji domaćih galebova, u početku uznemireni i nervozni da bi nešto kasnije postajali sve tiši i prisniji...





Tijelo uronjeno u vodu prividno izgubi onoliko od svoje težine koliko teži istisnuta voda - reče jednom Arhimed iz Sirakuze.



Tijelo uronjeno u more, izgubi stvarno od svoje težine, i to najmanje onoliko koliko teže istisnute more, a često i malo više - reče brod iz boce.



Nemojte me tjerati da dokazujem ovu teoriju - mislim, mogu ako treba, ali mi se trenutno neda tehnicirati s dvostrukim integralima.
Tko zna, možda bi se i pronašle matematičke formule koje bi mogle opisati onaj trenutak kad se sa dalekog otoka iza kojeg ničega više nema, a nema ni njega, a nema ni tebe, prepuštaš moru da te obgrli, zaranjaš ispod površine, krećeš se lako, otvaraš oči i promatraš valove kako tuku u stijene.



Nešto kasnije, dok još mokar i bos nevješto hodaš po uzavrelom kamenju osjetiš kako ti se sol upija u sve pore tijela, a ovo ludo sunce nad Jadranskim morem grije i žeže kao da nikada odžežati neće...