Dan antifašističke borbe je praznik koji se u Hrvatskoj uopće ne slavi, ali se praznuje, štoviše veoma je omiljen, ponajprije zbog toga što pada u idealno doba godine kad iznenada postaje nesnosno vruće, a sezona onih pravih godišnjih odmora još nije zakucala na vrata. Osim toga, najčešće se može zgodno povezati s Danom državnosti tako da se uz malo sreće i umješnosti, posljednja dekada lipnja može pretvoriti u veoma osvježavajuće razdoblje. Što se obilježavanja tiče, tek će poneki državni dužnosnik prigodno položiti vijenac na, nadnaravnim čudom sačuvani spomenik borcima NOB-a, a urednik TV kalendara će preko volje ubaciti prilog o osnivanju Sisačkog partizanskog odreda u šumi Brezovici. I to će uglavnom biti - to.

Ideje i pokreti koji u svom nazivu sadrže prefiks "anti", u pravilu imaju teškoća s motorikom i prilagodbom brzine, iz jednostavnog razloga što su uvijek korak iza onog fatalnog pojma koji slijedi nakon toga "anti". I dok se tako "anti" i ono što je prividno iza "anti", a zapravo je ispred, utrkuju i hvataju jedan drugoga za gušu, vrijeme prolazi, pitanja postaju upitna, a odgovorima manjka odgovornosti.

Stoga se nije naodmet zapitati - što li je i gdje li je antifašizam danas? Je li nam uopće potreban, je li sam po sebi razumljiv kao civilizacijska vrijednost ili je protjeran i ostao zarobljen među brezama?

Naravno, na svaki spomen antifašizma nametnut će nam se neizbježno pitanje postojanja njegovog antipoda, dakle - što ćemo s fašizmom? Neki će samo odmahnuti rukom i reći da on danas ne postoji, neki će ga primjerice locirati u Sjevernoj Koreji, a drugi će žučljivo upirati prstom prema Washingtonu. Uistinu, svijet je danas umnogome drugačiji nego što je bio u dvadesetim i tridesetim godinama prošlog stoljeća, od tada se fašizam transformirao u mnoštvo "izama", ali ako samo ovlaš povučemo paralelu između tih i naših vremena, čini se da i nije bez razloga graknuti na vrijeme.

Ekstremne ideologije nemaju šanse u razdobljima mira i društvenog razvoja, one svoje plodno tlo nalaze ponajviše u krizama, pogotovo dugotrajnima kao što je ova sadašnja. Je li prikladno usporediti slom burze 1929. godine u Americi i posljedice svjetske gospodarske krize sa usponom nacista u Njemačkoj? Na žalost - jest.

Radikalne situacije zahtijevaju radikalne mjere. A fašisti, nacisti i njima slični, odlično se snalaze u takvim okolnostima. Oni zapanjujućom lakoćom pronalaze krivce. To su uvijek neki koji "nisu kao mi", neki otpadnici ljudskog roda koji stalno nešto ruju i rade protiv nas "normalnih". Uvijek se iz špila suludih razloga izvuče nekakva ugroženost kao razlog za akciju. I koliko god novi vlastodršci lako pronalazili "krivce", neuk i neobrazovan narod još lakše prihvaća takve argumente. Pokaži mi gospodaru, tko je kriv za moje nevolje! A taaaaaj, majku li mu njegovu!? Uvijek mi je bio sumnjiv!
Samo je pitanje vremena kad će privatno ludilo u glavi velikog vođe ekspandirati u kolektivnu histeriju.

I sad - što raditi? Kako im se suprotstaviti? Ima li to uopće smisla? Pametniji navodno uvijek popuštaju. Stoga i nije čudno da glupani vladaju svijetom. Agresivci razumiju samo govor nasilja. Ako njegovom napadačkom gardu odlučiš parirati spuštenim rukama, ili recimo stihovima Dobriše Cesarića, strefit ćete po tintari dok još nisi izgovorio - "gle malu voćku poslije...kroše"!

Zanimljivo, uvjerio sam se više puta da je takvim tipovima najbolje odgovoriti na isti način - kontroliranom dozom agresije. Pokazati im zube. Ili barem dentijeru. Pa neka se misli! Ja imam i tricu i četvorku i peticu, a ti?
Samo trenutak njegove zbunjenosti bit će vam dovoljan da uspješno eskivirate napad i pregrupirate snage.