Kad se domaći ljudi sretnu na ulici i počnu međusobno pozdravljati i odzdravljati, tek će rijetki koristiti opće i uobičajene izraze poput dobro jutro, dobar dan ili dobra večer. Ne samo to što su teško izgovorljivi i nekako sterilni, već zahtjevaju od pozdravljača i dodatan napor, s obzirom da nije uvijek jednostavno odrediti u kojem se dobu dana nalazimo. Stoga je najbolje odigrati na sigurno i pozdraviti sa "zdravi bili". Osobama koje nam se naročito sviđaju još ćemo dometnuti i "veseli". Tu nemo'š falit. Ukoliko se dignemo na livu nogu i nismo baš od neke naročite volje za pozdravljanjem, onako grintavima i spremnima na ujidanje, čak i najobičnije "ee", može nam se priznat kao valjani pozdrav, osobito ako pri tom značajno kimnemo glavom. Gornjom dakako.

Ipak, kad zapuše jugo ili opali zvizdan, samo će rijetki pomišljati na zdravlje i veselje pa je u takvim prilikama najprikladnije pozdraviti sa "pomalo", ili recimo "nemojte se umorit". To "pomalo", izgovara se na poseban način, tako da se ovo prvo "o" malo oduži, a "a" istakne u "pooomaaalo" i mogu vam reć da je to zapravo jedan jako intiman i brižan pozdrav kojim iskazujemo svekoliku brigu za onoga koga pozdravljamo, a ujedno i njegujemo međugeneracijsku solidarnost.

Znajući za sve to, predstavnici europske asocijacije sporih gradova ( a i tim Europljanima svakakve zvizdarije padaju na pamet) uputili su poziv nekolicini naših gradova neka se priključe organizaciji “Cittaslow international” koja okuplja i povezuje gradove diljem starog kontinenta u kojima se (navodno) živi usporeno i lagodno. Jednostavno rečeno, ljudi su zaključili da od posvemašnje jurnjave i užurbanosti nigdje ne uspjevaju stići, da ultimativni zakoni današnjice poput famozne dinamike i fleksibilnosti pretvaraju ljude u nepomične mumije, a ozbiljno se šuška kako su uočene značajne promjene u konstituciji ljudi, naime, noge im postaju sve tanje i kržljavije, dok su guzice i glave primjetno veće!? Grozno!

Simbol organizacije koja okuplja spore gradove je narančasti puž.



Ajde, puž je okej, ali zašto baš narančasti? Hm, možda zbog toga što narančasta sjedinjuje žutu i crvenu, dvije izuzetno snažne boje, ali s druge strane, narančasta opet nije tako agresivna pa je u konačnici prihvatljiva manje-više svima, a ne samo njima.

Ali meni sad vrag ne da mira pa pokušavam vizualizirati kako se zapravo živi u tim sporim gradovima. Je li to nešto slično kao u Trnoružici samo što se ovi ipak malko pomiču? Ili recimo kao u vrijeme dial-upa!? Potpališ kompjuter neka se zagrije, klikneš na slovo e, odeš se obrijati i istuširati, skokneš do pekare kupiti krafne, svratiš do susjede Ružice na kavu, i nakon dugih razgovora ugodnih vratiš se doma, otreseš se, baciš pogled na ekran, a ona se šugava stranica još nije popunila do kraja!
Ipak, izgleda da kriteriji za upis u društvo sporih gradova uopće nisu tako jednostavni.



U sporim gradovima osobito se vodi računa o očuvanju tipičnog kulturnog krajolika i karakterističnih gradskih struktura, a stare gradske jezgre saniraju se jednako pažljivo kao što se planiraju nove građevinske površine. Gostoljubivost, otvorenost prema strancima, partnerstvo s drugim gradovima te visoka kvaliteta prehrane – sve su to ciljevi sporih gradova. Potiče se njegovanje tradicionalnih priredbi, očuvanje kulturnih ustanova kao i regionalnih obrta i trgovine. Čo'eče pa nije sve ovo ni tako sporo!
Ako želite osvojiti medalju s narančastim pužem, morat ćete silne snage uložiti u onaj famozni održivi razvoj, štoviše vaše pogledi i razmišljanja moraju biti usmjereni prema vremenima ne sutra, ne prekosutra, nego čak i iza budućnosti!



Hm, čitam to čitam, odmahujem glavom i pokušavam u ovu priču uvesti Trogir, Sinj i Omiš, naše gradove-kandidate za birano društvo. Pogled iza budućnosti? Hm, kako da ne, naši pogledi su zapeli i zapleli se još u svibnju četrdeset i pete i nikako da se odmaknu od tog fatalnog mjeseca. Održivi razvoj? Tu smo već bolji, održavamo se na površini već godinama, sam svevišnji zna kako nam to uspjeva. Ekologija? E tu smo najbolji, svu smo industriju uništili u interesu čistog i zdravog okoliša. Reciklažna dvorišta - ma super to nama ide, istresemo svoje smeće preko plota u susjedovo dvorište i sve smo probleme riješili!
Naš jedini problem je u tome što smo toliko spori da nikako ne uspjevamo uhvatiti priključak sa sporim gradovima Europe. I što sad? Trebalo bi ubrzati korake za dostići potrebnu sporost? M'da, ne pada nam na pamet!



Zapravo mi smo već ostvarili njihov ideal. I moramo obrnuti čitavu priču. Nemamo se mi što njima priključivati, neka se oni priključe nama. Pa da vidimo tko može sporije? Punom parom natrag u pećinu! Neka nas ufate ako su maheri!

Dođu ponekad neke zime beskrajne, dođu i nikako da prođu, zime kad se minute razvuku u sate, sati u dane, a dani u vječnost. Čak ni taj osjećaj hladnoće ne mora bit presudan, možda više zbog mraka i tmurnih oblaka, osjećaš kako lutaš, vrludaš i bižiš, ali noge nikako ne uspjevaš izvuć iz blata, di god da kreneš, tjeskoba te dostiže i ovija se oko vrata...



Dođu dani kad te grop u prsima stišće ka morša, kad se osvrćeš, preispituješ, dani kad sve stane i ništa ti ne ide, dani kad samom sebi postaješ i tužitelj i advokat i sudac. Možda zbog srama ili nekog glupog ponosa, ne želiš da itko vidi tvoje rane, proživljavaš i ono lipo i ono grubo duboko u sebi, zatvaraš se pred čitavim svitom.



Pogledaš se u ogledalo, pripadneš se, pariš ka da te plima izbacila na kraj...



A onda, gotovo niotkud, tako ti se barem učini u početku, ali tek kasnije shvatiš da sve to ima svoje zašto i kako, u nekom popodnevu, na nekom mistu na kraju svita, pored mora, dobiješ na dar iskreni osmijeh i topli zagrljaj, stisak ruke i pravu rič u savršeno pogođenom trenutku. Ništa ti ne više ne triba. Imaš sve.

Onaj osjećaj kad znaš da je napokon sve silo na svoje misto...

Načelnik jednoga maloga mista u Dalmaciji, puno je napredan čovik. Njegove misli i ideje toliko su isprid našeg vrimena da ga svi mi ostali koji smo zaostali jedva jedvice moremo pratit. Dok mi lipšemo pod teretom svakodnevice, on neumorno trenira, rekreira se, trče okolo, sve za dobrobit mista, a kroz to vrime mu kroz možjane vrije stotinu novih ideja. Ponekad ga je teško razumit jer posjeduje osebujan vokabular, prepun maštovitih asonanci, aliteracija i prenesenih značenja, pogotovo kad usko surađuje sa tijelima državne uprave i lokalne samouprave. Sposoban je u istoj rečenici spojiti tjelesne izlučevine, reproduktivne organe, kućne ljubimce i porodična stabla. Čudo jedno!

Osim toga, on je čovik otvoren za suradnju i komunikaciju i rado će prihvatit svaki prijedlog koji bi moga unapredit život u malome mistu. Eto, prije par godina, neki turisti koji su došli na litovanje, pomalo su mu bojažljivo prišli i prišapnili kako im je lipo, ali da bi moglo bit još puno puno lišpje kad bi se u mistu izgradila još koja plaža.



Visprenome načelniku nije tribalo dugo za shvatit kako furešti aludiraju na obalni pojas oko punte između dvi vale, Raduče vele i Raduče male, na kojoj je izgrađeno nekoliko prilično luksuznih hotela koji su istina, za vrime rata bili devastirani, ali sva srića da su se našli neki plemeniti Mađari koji su ponudili pomoć, izvadili lovu iz svojih takujina i obnovili hotele. Hm, hm, čekajte da se malo nakašljem... Osta je još samo jedan problem, a to je plaža isprid hotela načičkana opasnim škrapama i oštrim stinama tako da je za malo jačih maeštrala znalo bit veliki problema kako uopće uć i izać iz mora.



Ne čekajući ni pet ni šest, načelnik je pokrenija svu građevinsku operativu, bagere, pikamere, dampere i miksere, samlija sve škrape u papar i uskoro je cilu puntu zaokružila prekrasna pješčana plaža! Benti miša, opet mi se nešto kašlje, ovo mi je stoposto uletilo ništo u grkljan...

Prvih dana nakon kolosalnog posla javilo se nekoliko, nazovi ekološko svjesnih papana koji su grintali kako je počinjen ekocid, ali s druge strane, ekonomski kriteriji su im izbili sve adute iz ruku. Za pravo reć, i nisu imali neke posebno jake karte, konja baštoni, fanta špadi i duju kupa...

Umisto sto-dvista ljudi koliko se prije moglo zbit između onih škrapa, napravljena je plaža koja može primit i priko pet iljada kupača. Zamislite koliko tu ima mogućnosti zarade, počevši od iznajmljivanja ležaljki i suncobrana, priko ugostiteljskih sadržaja, koliko će se popit pive, koliko će se kečapa razlit po picetama, koliko će se kuglica sladoleda potaracat, kapat će lova na sve strane, ma ke kapat, teć će potocima! Altroke Rimini! A bome i Bimini!

Dobro, shvatili ste već - ovo je zajebancija! Ma zapravo, bilo bi dobro da je zajebancija, ali na žalost i nije, jer se ovo sve zaista i dogodilo. Štoviše, dugo sam želio vjerovati kako se radi samo o nekoj vrsti performansa osebujnog načelnika. Upravo pod njegovom dirigentskom palicom, prije nešto više od dvije godine, napravljena je suluda intervencija i užasna devastacija čitavog obalnog pojasa oko poluotoka.

O tome se nešto malo pisalo u medijima, ljudi su se zgražali, mali Beskrupuloni iz Primoštena mahao je nekakvim papirima i dozvolama, ali kako je vrijeme odmicalo, a nove i nove afere punile novinske stupce, na ovaj slučaj se polako i zaboravilo. Kako bi se reklo narodski - izija vuk tovara! Imamo plažu, a to je najvažnije!
I sad, zaista ne znam kakvim epitetima počastiti ljude kojima je sve to palo na pamet, a pogotovo one koji su navodno izdali dozvole za takav barbarski čin, ali čisto sumnjam da su imali na umu kako će priroda, prije ili kasnije uzvratiti udarac.

Stijene koje su se na tom mjestu nalazile stotinama tisuća godina i između kojih su se na prirodan način oblikovale plažice jdnostavno su samljevene i doslovce pretvorene u prah.
I što se sad događa? More snagom svojih valova povlači to umjetno stvoreno žalo natrag u dubine, a lumeni iz Primoštena svakog dana kamionima donose nove i nove kubike materijala.
Postoji li išta ljepše nego vidjeti bagere na plažama? Kao u dječjim igrama, samo što su, čudna mi čuda, ovi bageri ponešto snažniji od onih dječjih, plastičnih. Živimo u iščašenim vremenima, Nekada je Arsen pjevao o kući pored mora, a sad imamo materijala za nove, čak i neslućene kombinacije. Bager pored mora - to bi mogao biti hit za Eurosong! Možda ćemo imati više uspjeha od "klape s mora".



Naravno, more će vrlo brzo "pojesti" sav ovaj materijal koji se sada nasipa, ostavljajuću u čudu one pametnjakoviće koji misle da se priroda može silovati i prekrojiti po svojoj mjeri.
Da ne spominjem kako je ovom divljačkom akcijom uništen sav biljni i životinjski svijet koji je obitavao na tom prostoru, ali pretpostavljam da račiči i jadranski bračići i tako nisu u vrhu prioriteta, pogotovo spram moguće zarade koja će se možebitno ostvariti na primoštenskoj Copacabani.

Netko je za ovo sve trebao zaglaviti u zatvoru ili makar platiti debelu novčanu kaznu, ali eto koliko vidim, Stipe Petrina je i na ovim izborima ostvario uvjerljivu pobjedu. Ljudi mu vjeruju.
Uostalom, tko sam ja da ih budim? Oni ionako znaju najbolje...

U prvom srednje imali smo profu iz fizike koji je svim učenicima predstavlja strah i trepet. Dobro ajde, možda pretjerujem, bija je više trepet nego strah, ali u svakom slučaju, Radenko Maras je tih godina važija za jednog od najautoritativnijih (uf, jedva sam napisa ovu rič) profesora u školi. Zdepast i nabijen, kvadrataste glave spuštene među širokim ramenima, više je sličija na boksača velter kategorije nego li na profesora fizike.

Kad bi on drža predavanje, nisi smija reć ni zuc, a kamo li se okrićat oko sebe ili nedajbože gledat kroz ponistru. Zna je kod svakog učenika pripoznat momenat kad bi mu pala koncentracija i misli odlutale ko zna di. Ni pet ni šest, čoknija bi te kredom u ćivericu i zaurla: O čemu smo sada pričali? O čemu smo sada pričali? Dok bi ti uspija izgovorit B-b-b-oyle-Mariottov zakon, već bi ti zalipija asa iz zalaganja.

U to vrime, takvi se postupci nastavnika nisu smatrali zlostavljanjem nego sastavnim dijelom pedagoško-odgojnog procesa.
Jednom nam je drža predavanje o impulsu sile i količini gibanja. Čoviče, pojam impulsa sile smo još i mogli nekako razumit, to kao ono kad nekom daš frnjok, valjda je to impuls sile, ali jebate šta bi to tribala bit količina gibanja? Količina je mjera za nešto opipljivo, cukar, sol, brašno, fažol, kukumare, ali kako ćeš doć na pazar i reć - dajte mi tri kila gibanja?
Da vam buden iskren ni do dan-danas nisam uspija skontat šta je tribala značit ta količina gibanja, ali imam opravdanje - nisam kriv ja nego profesor!

Naime, šta se dogodilo? Vjerojatno je čovik na malome odmoru prije našeg sata skoknija da prostite, do konduta, učinija već šta je triba učinit, ali za nevolju, nije dobro povuka patent na gaćama prema gori. Hm, ma ne da nije dobro povuka, nego ga nije nikako povuka! Naravno, nama berekinima u razredu tribalo je otprilike tri nanosekunde vrimena da to primjetimo.

Odma su učionicom počeli kružit značajni pogledi sa blagom dozom čuđenja koje je težilo zaprepaštenju, naravski da to niko nije smija izgovorit naglas, ali se sa usana moglo pročitat "otkopčana mu je butiga", "otkopčana mu je butiga"!
Dok se autoritet strogog profesora topija pred našim očima ka kugla straćatele na plus pedeset, mi smo teškom mukom pokušali glumit ozbiljnost. Sve bi bilo dobro dok bi zabili nos u bilježnicu ili u pod, ali čim bi se pogledali međusobno, počeli bi piševi!

Shvatija je i on da se nešto čudno događa i svako malo bi nervozno pita "čemu smijeh", "čemu smijeh"? Ma šta čemu smijeh, kako ćeš najstrožem profi u školi reć da mu je otvorena butiga, da nije zakopča patent i da mu iz gaća bljeskaju bile mudante!?
U nekom trenutku prozva je prgavu Meri i diga je na noge. Razredom je zavlada tajac. Meri su mnogi smatrali tukom, ali nepravedno, recimo da u to vrime nije znala iskazat svoje potencijale. Uz sve to, prgava Meri je zapravo bila teška trtašica mada je stalno glumila neustrašivu mangu.

Da čujem - uporan je bija profesor - šta je toliko smiješno?
Druže... (eh da, tada su i profe bili drugovi), ja... ja... ne znan...
E kad ne znaš, sad ću ti zatefterit jednoga... Čekajteeeeeee, zavapila je prgava Meri!
Dakle, čemu smijeh?
Druže, ovi, kako da van rečen, ajmemajkoisuseidivice, otvorena van je butiga!
Mooolim, kakva butiga, o čemu to govoriš?

Pa ta... na gaćama - Meri značajno uputi pogled prema intimnim zonama profe Marasa ka da je s njime oduvik „na ti“.
Maras je isti čas razjapija ustima ka šampjero, pa zaglumija semafor, najprije je pozelenija, nakon tri sekunde požutija, da bi se na kraju zaškarpunija toliko da smo se pripali da će mu oči iskočit. Pobrkali mu se svi nogući impulsi sile i količine gibanja.

Ti jedna… bezobraznice, kako te nije sram – okomija se profa na bidnu Meri, a njoj samo šta suze nisu počele klizit.
Ma pogledaj molim te gdje ona gleda!
Ali druže…
Dosta, da te više nisam čuo!

I tako je prgava Meri ni kriva ni dužna platila laštru za sve naše grije, i moram priznat da me i danas grize savjest zbog toga.
U svakom slučaju, odavno već nisam čuja za taj izraz da je nekome „otvorena butiga“, ko zna, može bit da su danas botuni na gaćama čvršći, patenti kvalitetniji pa se to rijeđe događa.
Ali dobro se sićan, makar sam ima samo četiri-pet, kako bi me mater uvik upozoravala „zakopčaj butigu“. Današnja dica nemaju takvih problema, postole su im na čičak, gaće na kurdilu, tako da se ne moraju opterećivat našim traumama, oće li nam u odlučnom trenutku ono „sramote“ provirit iz gaća.

Mada nisam posve siguran je li to dobro ili nije, primjećujem kako me u posljednje vrijeme sve više privlače stare stvari. Gradovi, brodovi, mostovi i štošta toga staroga još. Hm, netko će reći - pa razumljivo je da te privlače vršnjaci. M'da. Ipak mi se čini da ovaj izraz "stari" i nije najprikladnije odabran, možda bi bolje bilo reći - dugovječni. Tako, to mi se više sviđa.

Zapravo, zadovoljan sam što promatrajući svijet oko sebe polako učim i to bez prisile i obaveze polaganja ispita, zapažam sve više i počinjem ga čitati kao otvorenu knjigu. I to ne onu običnu, s kioska, u mekom uvezu već pravu enciklopediju. Pa nije se zaludu ona "naša" enciklopedija nazivala upravo tako - Svijet oko nas. Potrebno je samo otvoriti oči, naćuliti uši, pustiti kožu neka upija, probuditi zakržljala osjetila.



S vremenom naučiš prepoznavati kako ona gomila kamenja na vrhu brežuljka ne stoji tu bezveze, već da se vjerojatno radi o nekoj gradini koju je možda i pojelo vrijeme, ali i danas označava mjesto s kojeg se pruža lijep pogled. U blizini uvijek vrluda i nekakav put, često podzidan i usječen u stijene, put kojima su nekada prolazili ljudi, ne odviše različiti od nas.

Općenito, zamantani širokim mogućnostima koje nam pruža naš suvremeni život skloni smo razmišljati kako ljudi koji su živjeli u dalekoj prošlosti nisu toliko putovali kao mi. Božemoj, a kako su i mogli, nisu imali jeftine letove po 99 eura, nisu imali nagibne vlakove i Costa Concordie, čak ni rezervacije internetom nisu bile baš uobičajena stvar.

Možda zvuči čudno, ali mislim da su bili daleko slobodniji nego mi, nije ih ograničavalo radno vrijeme ni radno mjesto, nisu morali čekati godišnje odmore ili spajati praznike da bi nekamo otputovali. Da ne spominjem velike seobe naroda! Sve to shvaćamo prilično zdravo za gotovo, ali možete li zamisliti situaciju da evo već sutra ujutro krene svih nas četiri i nešto sića milijuna na putovanje do štatigajaznam - Mozambika. I tamo se fino naselimo... Dobro, vjerojatno bi Mozambičani u početku malo i grintali, ali kad bi postali svjesni kakvu su zapravo sreću imali što smo im upravo mi došli, sve bi krenulo dobrim smjerom...

Dobrim smjerom smo krenuli i ovog jutra, bez namjere da naša seoba bude odviše epska i dramatična, ali sa željom da upoznamo Asseriu, stari grad nedaleko od Benkovca kojeg su osnovali Liburni, davnih stoljeća prije Krista.



Dok su vjetrenjače pokretane burom plesale sambu, polja se zelenila, a pufnasti oblaci milili nebom, zalomili smo ćošu iza šibenskog mosta (starog, naravno) pa vodičkim zaleđem preko Gaćeleza, Čiste male i velike sve do Vukšića gdje smo opalili prečicu do ceste koja od Knina preko Kistanja vodi prema Benkovcu.
Ugledavši putokaz prema Podgrađu i Lisičiću silno smo se obradovali, ali ne zadugo jer čim smo prešli stravično nepregledan prijelaz preko željezničke pruge, puteljak se bezobrazno suzio i ubrzo pretvorio u ništa!
Okej, malo pretjerujem, ali nakon što smo se malčice prodžombali makadamom i skoro zaglavili u vinogradima, skužili smo da smo trebali biti malčice strpljiviji, jer se samo kilometar dalje od našeg mjesta odvaja znatno pristojnije skretanje.
Mah, ko je to pogodija iz prve!



Slično kako i nedaleka Bribirska glavica, Aserija se nalazi na brežuljku za kojeg, gledajući iz podnožja nikad ne bi rekao da je nešto posebno istaknut, ali čim se popneš gore, mnoge stvari postaju jasnije. Otvaraju se široki pogledi prema svim stranama svijeta, sve do mora i zadarskih otoka, a pogotovo kad je vrijeme tako neobično kao danas pa se preko Velebita naslonila čitava planina cappuccina!





Kao što već rekoh, najstariji tragovi Asserie sežu do Liburna, ilirskog plemena koje je nastanjivalo područja između rijeke Krke na jugu i Raše na sjeveru. Nakon dolaska Rimljana, Asseria doživljava novu fazu razvoja i u tom je razdoblju izrasla u pravi grad opasan bedemima dugim čak dva i po kilometra. I tako sve do stoljeća sedmog kad su po vječnom modelu "došli divlji pa pot'rali pitome" u ove krajeve navrli ljuti Avari i upssss - Slaveni. Znajući za našu poslovičnu uljudbenost, nije se teško složiti s konstatacijom da su braća Avari bili nešto nestašniji pa su tako iz čistog nehata sorili sve gradove na koje su naišli, a mi smo tu zatekli više kao slučajni prolaznici...



Punih trinaest stoljeća, Asseria je tonula u zaborav, odnosili su njezino tkivo na sve strane, a tek je u najnovije doba ponovno poraslo zanimanje za ovo iznimno mjesto i to ponajviše zahvaljujući zadarskim arheolozima. Brojni su pronađeni artefakti pohranjeni u benkovačkom muzeju, vidio sam ih mnogo i u muzeju antičkog stakla u Zadru, a kakva li se sve još čuda kriju unutar zaboravljenog grada - tek ćemo saznati.



Pored baraka koje koriste arheolozi, uz nekoliko kamenih klupica i stolića na kojima se možete okrijepiti prije ili poslije obilaska kako vam drago, nalazi se nekoliko cipusa, neobičnih liburnskih spomenika.



Valjkastog su oblika i pomalo nalik na češere borova. Okej, nekima će najprije u oči, khm, upasti njihove falusoidne obline, ali dobro...
Prošavši kroz zapadna vrata grada našli smo se na prostranoj livadi prepunoj mirisnog cvijeća, a zapravo smo koračali unutar nekadašnjeg grada, osamsto metara dugog i gotovo dvjesto metara širokog, većeg od moga Trogira.



Aserija je nastala na potpuno logičnom mjestu, na samom dodiru krševite Bukovice i plodnih Ravnih kotara. Blizu izvora pitke vode i nalazišta kamena izvanredne kvalitete koji se lako "bere" i odvaja od zemlje u praktično već gotovim blokovima. Potrebno ih je još samo malo isklesati kako bi idealno sjeli jedan do drugoga.



Na mjestu nekadašnjeg rimskog foruma i upravo od njegovih kamenih ulomaka, u kasnijim je stoljećima podignuta crkvica Svetog Duha, a uokolo nje i danas se nalazi groblje.



Neobična crkvica, asimetričnog krova, gotovo da oslikava presjek više od dva milenija života na ovom području. Svaki kamen ugrađen u nju, mogao bi biti poseban spomenik.





Uronjeni u tišinu, obišli smo čitavo područje nekoliko puta. Pokušali osjetiti energiju drevnoga grada. Dok stojiš na istome mjestu kao i njegovi davni stanovnici, počnu te prožimati neobični osjećaji. I stotine pitanja. Kako su izgledali, što su oblačili, kakva su jela spravljali , koje su svetkovine slavili?



Vidjet ćemo što će nam donijeti vrijeme, ali ne mogu se oteti dojmu da je Aserija zaista serija A, naš as iz rukava i da će nakon trinaest stoljeća sna ovuda ipak projahati neki kraljević i poljupcem probuditi usnulu djevu bajnu.

Prije nekoliko dana upriličeno je javno sučeljavanje sedmorice kandidata za dubrovačkog gradonačelnika. Sedmero vrlih gospara iznijelo je za tih sat-dva, otprilike sedamdstosedamdeset i sedam različitih ideja i prijedloga i gotovo se ni u čemu nisu međusobno složili osim odgovora na jedno, na prvi pogled veoma jednostavno pitanje - jesu li Dubrovčani Dalmatinci?
Zanimljivo, sva sedmorica sla(v)nih gotovo su uglas rekli -NE! Dubrovčani nisu Dalmatinci!
Dubrovčani nisu Dalmatinci? Mooolim? Hjuston, vi hev a problem!



Dobro, računam na to da ljudi najbolje znaju kako se osjećaju i konačno tko sam ja da im namećem drugačije mišljenje? Mišljenje još i možeš nekako nametnuti, ali osjećaje zasigurno ne. Ako se oni ne osjećaju Dalmatincima, a šta ću im ja? Mogu prihvatiti čak i to da ova unisona izjava ima čisto pragmatične osnove, s obzirom da se u skoroj budućnosti očekuje svojevrsno "prekrajanje" Hrvatske iz sadašnje redikulozne podjele na županije (znamo iz čije je to kužine izašlo) pa se manji regionalni centri boje da će izgubiti dio svojih ovlasti. Kao, ako se osnuje regija Dalmacija, sva vlast će se skoncentrirati u Splitu, a što ćemo onda mi?

Ne bi me čudilo da isto pitanje danas-sutra postave kandidatima za gradonačelnika Zadra ili Šibenika. Hoće li i oni reći da nisu Dalmatinci? Jer božemoj, samo splitska glup..., pardon županija ima u svom imenu dodatak "Dalmatinska". Prema tome, dragi moji Šibenčani, Dubrovčani, Zadrani, baj baj...



Astigospe, a di sam onda ja? Dida mi je rođen u Vinjercu, baba na Silbi, ćaća u Blatu na Korčuli, a to po ovim pripametnim podjelama ništa više neće bit Dalmacija???

Čudni smo mi ljudi. Siguran sam da u svima nama čuči neki mali škiljavi katastarski birokrat koji sve i da hoće ne može skriti svoju, gotovo fetišističku opsjednutost međama i granicama. Dovle je moje i gotovo! Općenito, vlasništvo nad zemljom je smiješna kategorija. Kako netko tako prolazan kao čovjek može biti vlasnik nečega što je vječno? Jeli itko pitao zemlju za mišljenje? Pristaje li ona biti nečije vlasništvo?

Ide mi na nerve i naša isključivost. Ili si ovo ili ono. Ako si Dubrovčanin, onda nisi Dalmatinac, ako si Dalmatinac, onda nisi Hrvat, ako si Hrvat onda nisi šta, čovik?
Prema tome, apelirat ću javno, evo ako triba, štrajkat ću i glađu (barem dok me niko ne vidi), ali oću da se čuje jasno i glasno - ne crtajte mi granice Dalmacije!
Nije ni Arhimed trpija da mu oni blentavi vojnici izmrče krugove pa ne želim ni ja!
Od svih granica, priznajem samo one prirodne, granice između kopna i mora, priznajem rijeke, priznajem planine, ali ono šta čovik iscrta na komadu karte - može s time guzicu obrisat!
Kad se sitin, koliko je ljudi prerano skončalo svoj život samo zbog tih crta koje nikad niko živ vidija nije - uvati me muka.

Dalmacija... to je za mene najlipša rič koja postoji na ovome svitu, Dalmacija je rič koja može značit i mater i ćaću, i babu i dida, i sina i ćer, Dalmacija je more, zemlja i nebo, Dalmacija je sve!



Ali Dalmacija nikad ne bi bila to šta je, da nije - različita.
I zato donekle mogu razumit one koji govore da Dubrovčani nisu Dalmatinci jer su oni oduvik bili kao onako - malo različiti. Pa neka su različiti, falabogu da jesu! Kad ćemo različitosti počet prihvaćat kao bogatstvo, a ne kao problem?

Šta to zajedničko veže vlaja iz Ogorja i bodula iz Svirča na Hvaru? Različito izgledaju, različito razmišljaju, različito govore. Međusobno se i ne razumidu. Ne moram čak ni ić toliko daleko. Eto moji najbliži susidi, Segećani i Okručani, ma nema dva kilometra zračne linije između ta dva mista, a govor im je totalno različit!
Čak i one teorije koje kažu da je Dalmacija tamo dokle raste maslina uzet ću s dobrom dozom rezerve. Masline rastu i Tunisu i u Kaliforniji. Onda ti vrli stručnjaci maknu maslinu pa uzmu smokvu ka granicu. Ajte u smokve! Ako neće smokvu, uzet će bilo šta, blitvu, špinjaču, šipak, galeba, tovara! Dokle god ima tovara, tu je Dalmacija. Bente robijo, iskoristit će sve biljne i životinjske vrste samo da bi označili granice. Jebale vas granice!



Dalmacija nema granice. Ako je Hrvatska do Zemuna, Srbija do Karlobaga, Bosna do Stockholma, Rusija do Pekinga, onda je Dalmacija do Sunca! Dalmaciju moš nać di god oš! Ima više Dalmacije na Zrinjevcu nego na Sirobuji, ima je više u San Pedru nego na Čiovu, ima je više kod Renate u Gothenborgu nego u dućanu Lidla ovde, dvista metri od moje kuće.
Bit Dalmatinac, osjećat se Dalmatincem, to je tek posebna priča. Nema veze sa etnicitetom, nema veze sa elektricitetom, nema veze s mistom rođenja, nema veze s mistom odrastanja, nema veze s ničim. Bit Dalmatinac - nije ništa drugo nego stanje duha!

A taj duh je toliko munjen, toliko lud, toliko fluidan da ga niko ne može uvatit ni za glavu ni za rep. Dalmatinac reagira impulzivno na sve živo, na prvi balun, najčešće iracionalno, odlikuje ga potpuno pomanjkanje zdravog razuma. Šta je najblesavije, on je uvik u pravu kad reagira osjećajima, ali čim počne mislit - ajme ti je i njemu i svima oko njega!

Dalmatinac će grintat i na Bosanca i na Hercegovca i na Purgera, da su vakvi i da su nakvi, ali mu ne triba ničija pomoć za izbetonirat sve škrape isprid svoje vikendice. Još najboje da izvrne nogu kad se gre banjat ono dva puta godišnje! Izgradit bokunić kuće bespravno - uvik! Nakeljit garažu od bloketa nasrid puta kojeg koriste i susidi - ma nema problema! Obožavanje Keruma, Rozge, tripica i utakmica, neću njanci spominjat. Ne pačaj se u osinje gnjezdo!

Zato me i ne čudi da ovi političarčići koji se kandidiraju za gradonačelnika Dubrovnika ne žele bit Dalmatinci. Da vam pravo i rečem - baš me briga šta oni žele, a šta ne žele. Ili kako bi se po dalmatinski reklo - jebe mi se!

Svibanjsko jutro bubnilo je na vrata verande pijano i nespretno, vrativši iz noćnog provoda u društvu iznenadnog pljuska i umišljene šinjorine grmljavine. Znajući da to bukačko društvo neće još dugo izdržat na nogama, pustija sam ih kuću neka se odmore i naspavaju, a ja čil i vedar (mo'š mislit) krenija u susret još jednom radnom danu.
Na poslu sam već duže vrimena sam, kako se to danas već službeno kaže - zbog smanjenog obima posla, dio zaposlenika poslan je na če(š)kanje. Neko Češka, ostali Slovačka. Situacija je čudna, oni koji češkaju kivni su na one koji rade, a ovi koji rade grintaju jer rade i za jedne i za druge i za treće. No dobro. Bit će bolje.

Provodit svakodnevno osam uri u kancelariji sam ka ćuk, za divno čudo, meni uopće nije problem. Više je prednosti nego mana. Radio je isključen do daljnjega, nisam blesav slušat vijesti i reklame, kreiram zvučnu pozadinu po svojoj volji, pošteđen sam olinjalih tračeva iz grada i glupanije, marendajem kad zaista ogladnim, popijem kafu kad mi se zaista pije, a ni komunikacije mi ne fali jer mi svako toliko vrimena neko bane na vrata.

Eto baš jutros, čim je kiša stala, arija se napunila ozonom, otvorija sam ponistre neka mi malo prolića proleti između radnih stolova i razbaca kartušinu po podu. Nije prošlo ni pet minuti, a zanamisto proljetnog lahora, sasvim mi neočekivano u kancelariju uletija jedan bumbar. I to kus bumbara, neki masni, veliki, krilati, moga bi čovik od njega pristojan tingulet napravit. Ma zapravo, pari mi se da ovo i nije pravi bumbar, ali da sad ne kompliciram bezveze, neka bude bumbar i gotovo!

Inšoma, taman sam bija uronija u kompliciranu struktura pramčanoga pika, puste mi formule prolazidu možjanima, a ovi mi se uzzuja, uzvrtija ka prdac u gaćama, vižitaje ormare, škafetine, nikako se ne može umirit i skrasit na jednome mistu. Onda se u nika doba zaleti prema ponistrama pa udre glavom u staklo, ali ga to ništa ne može pokolebat, još se žešće zajuni i nasrće ka Boško Buha na bunkere. Već mu je cilo čelo nabotilo od toliko udaraca u staklo, a meni ga je bilo žal pa sam mu širom rastvorija sve moguće i nemoguće prolaze samo neka šta prije pođe ća!

Aha, kako da ne! Bumbar Boško, već u nokdaunu, smušen i izluđen, nikako ne može razlučit šta je staklo, a šta je otvorena ponistra. Cili se inšempja. I ja sam se vas iznervira pa mu govorin – budalo jedna, kako ne vidiš di ti je izlaz?

Onda sam uzeja niku žutu fasciklu, ne da ga ispeštam, nego da ga lipo usmjerim na pravi put. Računam, prislonit ću fasciklu na staklo pa ću ga mic po mic dovest do pravoga mista.
Šipak! Čim bi primjetija da mu se približavam, uključija bi turbo pogon i zazvrndulja skroz na drugu stranu. Ne bi ga gospe uvatila. Sad mi je skroz diga živac. Glupane dabili glupane, jel vidiš da ti oću pomoć, šta si se pripa fascikle, neš ti nje, vidiš li šta piše na naslovnici – Popis dodatnog materijala za zavarivanje – novogradnja br. 315. Kako ti to može naškodit, ima deset godin da smo taj brod isporučili.
Ma kakvi! Nedotupito i gotovo! Časkon se malo primiri u kantunu pa za minut-dva evo ti ga opet. Bzzzz bzzzz pa tup tup u staklo. Odlučija sam da uopće više neću obraćat pažnju na njega. A šta ću mu ja, kad mu se ne da dokazat!

Umorija se i on. Sija je na prag, samo šta zaplaka nije. Srce mu se uzlupalo. Disa je na škrge. Ponudija sam mu šugaman neka obriše znoj. Reka je – fala, ne triba.

Zapravo, gledajući Boška Bumbara, shvatija sam šta je to efekt staklenika. Ne u onom ekološkom, nego više vako – filozofskom smislu. Cili život gledaš veliki šareni svit pred sobom, sve ti izgleda tako jasno i pristupačno pa poželiš nesputano poletit u visine i daljine. I taman se podigneš, raširiš krila i pohrliš ususret tom velikome svitu, a onda te neka nevidljiva prepreka zaustavi i baci na tle. Šta je sad? Nemaš pojma šta ti se događa, oči vide jedno i šalju signal mozgu da je sve u redu, ma u isto vrime, čelom lupaš li ga lupaš u nešto nevidljivo, ali i te kako opipljivo.



Nakon nekog vrimena nisi više siguran ni u šta. Ne uspjevaš razlikovat kad pred sobom imaš zid od stakla, a kad otvoren put za slobodan let. Počneš se bojat prepreka tamo di ih zapravo i nema jer ti tvoje vlastito tilo pamti sve udarce koje je primilo.

A onda sam se sitija. Isključija sam sva svitla, udunija letriku, zamračija prostoriju. Sve se primirilo, zavladala je tama. Izvana je dopiralo sunce, tice su pivale, dan je bija pun svjetlosti i topline. Bumbar Boško me u nekom trenutku pogleda pa se diga, poletija i pronaša prolaz iz prve! Poletija je vanka, u veliki, slobodni svit. Bija sam sritan zbog njega.

Do velikih otkrića može se doći samo na dva načina - slučajnom namjerom ili namjernom slučajnošću. Dopuštam mogućnost da postoji i treći način, ali sorry, još ga nisam otkrio.
U temelju svakog otkrića uvijek leži neka dobra ideja, no put do njezinog oživotvorenja, najčešće nije posve jednostavan. Počesto ostane zabetonirana u mračnim podrumima poput lopate kojom je nekad neki vrli dužnosnik po n-ti put svečano otvorio početak radova. Takvi me prizori redovito razgale i dovedu do samog ruba ganuća kad ih vidim onako dotjerane u skupim odijelima, prigušene kravatama koje lepetaju vjetrom nošene, kako se svojski trse odati dojam trudbenika dok polažu kamen temeljac. M'da, lopata im pristaje ko žabi pregača...

No dobro, velike čunke i tako nisu tema ove priče, ali začudo kamen - jest. I to ne bilo koji kamen nego upravo onaj kojega je potrebno prepoznati i samo malčice pomaknuti jer on zapravo predstavlja ključ kojim se mogu otvoriti vrata sasvim novog svijeta.
Zanimljiva priča vodi nas stotinjak godina unatrag, u razdoblje neposredno pred prvi svjetski rat kad su se graditelji željezničke pruge našli pred zaista teškim zadatkom, dovijajući se kako izvijugati trasu kroz vrleti jugoistočnog Velebita. Prštalo je stijenje i kamenje na sve strane, bilo je potrebno probiti preko nekoliko tunela i usjeka kako bi se Lika tračnicama povezala s Dalmacijom.



Kad je brkati miner Ajko, rodom negdje od Doboja il' Zavidovića, očevici se i danas još spore oko toga, onako zdušno, iz pete povikao mineeeeeeee, malo tko je mogao slutiti, kako će se, nakon što se raziđu prašina i dim, pred njihovim očima ukazati tajanstvena pećina prepuna špiljskih ukrasa. Srećom, zatekao se tu inženjer Nikola Turkalj koji je u pravom trenutku povikao – stani! I ušao u legendu! Eh da, nije u to vrijeme bilo lampadina i čeonki, ali unatoč tome, pronašli su čitav sustav od tri međusobno povezane pećine.

Pretpostavljam da je bilo izvjesnih prijepora oko „krštenja“ samih pećina. Kako to već obično biva, svatko je vukao na svoju stranu. S obzirom da su se nalazile u masivu Crnopca, netko je predložio da se nazovu upravo tako – Crnopačke. No, djelatnici tadašnjeg zavoda za jezikoslovlje nisu bili presretni ovakvom kombinacijom slogova pa su rekli – eto neka budu Cerovačke. To zvuči bolje u marketinškom smislu.

Molim vas da ovo sve ne uzimate zdravo za gotovo, pojedine detaljiće ove priče sam upravo sada izmislio, ali malo mi nelogično zvuči objašnjenje da su pećine nazvane po obližnjoj željezničkoj postaji koja nosi ime – Cerovac. Pa dobro, što je prije bilo, kokoš ili jaje, kako je mogla biti izgrađena željeznička postaja, ako još nije bilo ni skretnica ni pragova ni šina? Čak ni zaposlenika HaŽea?

No dobro, ovu ćemo povijesnu zbunjozu načas ostaviti sa strane, nadam se da je i čitateljima unatoč malom padu koncentracija postalo jasno kako smo ovih dana doskitarali do Cerovačkih pećina. Zapravo ih i nije bilo teško pronaći s obzirom da smo već od Labina Dalmatinskog preko Drniša i Knina sve do Gračaca pratili željezničku prugu koja nam se čas približavala, čas udaljavala, nekoliko puta bezobrazno presjekla put, ovila se oko ceste poput bršljana. Kad god autom prelazim preko željezničke pruge ponesem neophodnu dozu prpe sa sobom i redovito pomislim – što ako se baš u ovom trenutku dok se tombuljam tu preko tračnica, počnu spuštati rampe? Nemo'š naprid nemo'š nazad, dićeš kućeš?

Mada, to nam i nije bio neki problem. Najveći problem nam je bila Dijana, bolje reći njezine savijače koje je ispekla tog jutra neposredno prije polaska. Mislim, čin kao čin je hvale vrijedan, ali tople savijače su tako opako mirisale iz portapaka da su nas duboko uznemiravale čitavim putem.
Stoga smo planirali stati negdje u Kninu, popiti kavu i požnjopati drske provokatorice kako bi mirni i siti nastavili put. Nismo računali na to da je zbog radova čitav grad raskopan, ograđen skelama i okićen putokazima koji bi zbunili i one najvisprenije. Srećom, našao se tu jedan ljubazni taksist pa smo se uz njegovu pomoć zaobilaznim puteljcima nekako iskobeljali iz grada.

O da, zaboravio sam to reći, ponijeli smo toliko hrane kao da ćemo u pećinama boraviti sve do završetka nuklearnog rata. Što je sigurno – sigurno je. Kod Otrića, ispod Poštaka, blizu onih vjetrenjača, dočekala nas je sipka kišica koja je povijala tek zazelenjele grane. Ponadali smo se kako ipak neće trajati toliko dugo da nam poremeti planove.

Ipak, zahvaljujući daždu, razmjenili smo riječ-dvije i s malenim daždevanjakom.



I tako, dok su brisači nekoliko puta otplesali cha-cha-cha po vjetrobranskom staklu, mi smo već stigli do našeg odredišta. Četiri kilometra pred Gračacem, u mjestu zvanom Grab, odvaja se cestica kojom nakon par minuta već stižemo pred, službenim jezikom kazano - Geomorfološki rezervat Cerovačke špilje.

Simpatična hostesa isprepadala nas je na mah. Kaže, do ulaza u pećinu imamo petnaestak minuta hoda kroz šumu, pokisnut ćemo garant, ali to još nije sve! Nakon toga nas očekuje višesatna hodnja po mračnim dubinama u kojima je temperatura stalna i iznosi samo osam stupnjeva! Neću imenom spominjati pojedince koji su se nakon ovih riječi dobrodošlice pokolebali i već zauzeli stav za visoki start unatrag. Srećom, ženski dio ekipe pokazao se znatno odlučnijim i dok se naš tankoćutni drugić odlučio odmoriti i malo doći k sebi, mi smo već zaprašili uzbrdo.



Visoke grane drveća dobro su nas zaštitile pa smo unatoč dosadnjikavoj kišici, pred ulaz u Cerovačke špilje stigli u manje-više suhom pakiranju.
S obzirom da nam je vodič bio gladan, a i drugića smo ostavili dolje samoga, odabrali smo kraću turu za razgledavanje. Možda smo i mi pomalo ustuknuli pred upozorenjima, ali pokazalo se kako doista nismo imali razloga. Istina, na samom početku bilo je potrebno premostiti taj temperaturni skok, ali brzo smo se prilagodili. Pećine su uvijek pune tajnovitosti i pobuđuju u nama neke začudne osjećaje. Gledajući zadivljeno sve te pećinske ukrase koji se oblikuju stotinama tisuća godina, postaneš svjestan koliko je tvoja prisutnost u tom svijetu sićušna i prolazna.





Osluškujući u polumraku kapanje vode koja se uporno i neprestano odvaja od stropova i strpljivo gradi nove stalagmite, na trenutak zastaneš kao da se poželiš stopiti i postati neodvojiv dio savršenih skulptura.

Na mnogim mjestima sam poželio ostati malo duže i upiti to posebno ozračje kako bi doživljaj bio potpun. Na moju žalost, mlađahni vodič zaista je bio jako gladan pa nas je onako diskretno požurivao. Mislim, bio je korektan, sve je on to nama fino objasnio ali ipak sam stekao dojam kako je ostao distanciran. Jednostavno, bajkovito okruženje i šturi znanstveni podaci nekako mi nisu sjeli zajedno. Nedostajala mi je nekakva priča, legenda, pa makar bila i izmišljena, prenesena onako s koljena na koljeno ili čak preko koljena, svejedno...





Znajući da se ovaj dio Velebita, posebno masiv Crnopca odlikuje svim mogućim kraškim oblicima, možda sam očekivao čak i pinkicu više. Štoviše, uvjeren sam da su Cerovačke pećine u obimu koji nam je danas poznat, tek maleni dio čitavog labirinta koji se krije u utrobi planine. Tko zna iza kojeg se kamena krije novi prolaz koji nas može odvesti tko zna gdje.



No kao što na početku već rekoh, bit će potrebna neka nova slučajna namjera ili namjerna slučajnost. Dobro, ne zazivam opet nekog Ajku koji će povikati mineeeeee, ali tko zna, možda čak netko od nas slučajnih namjernika instinktivno osjeti koji se to dio stijene treba pomaknuti tek neznatno lijevo ili desno kako bi nam nam otkrio dio svijeta za kojeg u ovom trenutku možemo samo slutiti da postoji.

Vozio sam kroz jutarnju izmaglicu sablasno praznom cestom. Tek bi tu i tamo, tik pored retrovizora prozujao kakav motoroid. Uvijek je tako. S prvim danima proljeća izmile iz rupčaga pa prolijeću okolo ko muve bez glave. Komarci, poskoci i motoristi. Vjesnici proljeća. Vjesnik već odavno ne izlazi iz nebodera. Zaglibio je u stečajnoj masi.

Shvativši da se nakon toliko prijeđenog puta opet nalazim u četrdeset i osmoj, prestravivši se još jednog povijesnog "ne", ubacio sam u rikverc pa pritisnuo papučicu gasa do daske. Klipovi su urlali, bregasta osovina prosvjedovala, svjećice se rasprskavale u vatromet. Jedino je volan slušao treći program hrvatskog radija. Claude Debussy. Preludij.

Na semaforu je gorjelo crno svjetlo. Neobično baš, obično svijetli sivo. Morao sam pričekati neko vrijeme da se upali bijelo.

I upalilo se. Mnogo bijelih svjetala. S druge strane Kaštelanskog zaljeva, zasjala je poljudska ljepotica. Sva u bijelom. Trideset i četiri su joj godine tek. Gnjave je tetke da je sad pravo vrijeme za udaju. Ona odmahuje istočnom tribinom. Tetci sumnjičavo vrte glavom. Ljudi su potpuno poljudili.



Nekad je publika s tribina vikala - treneru, minjaj igrača!
Još jučer se moglo čuti - uprava, minjaj trenera!
Večeras će zavapiti - gazda, smjeni upravu!
Gazdu ionako nema tko smjeniti.
Mnogi su se izmjenili, nitko se nije promjenio.



Na naslovnicama lokalnih novina već danima isto lice. Oko sitnih lisičjih očiju zaokružila se kvrgava glava puna čvoruga. Napali ga čvorci, navodno. Nije se ni pokušao braniti. Njega brani narod. Unatoč svemu, trinaest posto ljudi mu i dalje vjeruje. On je čarobnjak, zna kako se trinaest pretvara u pedeset i jedan. Tko je tu ljud, pitam se glasno. Sve mi je manje toga jasno.

Dvopapkari jašu pustopoljinama. Licemjeri psiktavog glasa drže moralne prodike. Oni sve znaju kako, kamo, odakle i zašto. Bogom su dani. Dok se Ćiril meškolji u grobu, Metod uzaludno pokušava pronaći nove metode djelovanja.

Debussy je odsvirao svoje. Začudo, Freddie još uvijek praši. Another one bites the dust - param-pam-pam-pam. Odjekuje iz zvučnika. Pjevam i ja. Kad Radovan baca daske, param-pam-pam-pam, kad Radovan, kad Radovan, kad Radovan baca daskeeee...

Na semaforu i dalje stoji crno. Nepromjenljivo. Crno kano kara. Karasemaforko pred vratima. Raža je pod pekom. Murina je još u rupi.

Ne mogu više.
Potpisujem katapultaciju.