Dođu ponekad neke zime beskrajne, dođu i nikako da prođu, zime kad se minute razvuku u sate, sati u dane, a dani u vječnost. Čak ni taj osjećaj hladnoće ne mora bit presudan, možda više zbog mraka i tmurnih oblaka, osjećaš kako lutaš, vrludaš i bižiš, ali noge nikako ne uspjevaš izvuć iz blata, di god da kreneš, tjeskoba te dostiže i ovija se oko vrata...



Dođu dani kad te grop u prsima stišće ka morša, kad se osvrćeš, preispituješ, dani kad sve stane i ništa ti ne ide, dani kad samom sebi postaješ i tužitelj i advokat i sudac. Možda zbog srama ili nekog glupog ponosa, ne želiš da itko vidi tvoje rane, proživljavaš i ono lipo i ono grubo duboko u sebi, zatvaraš se pred čitavim svitom.



Pogledaš se u ogledalo, pripadneš se, pariš ka da te plima izbacila na kraj...



A onda, gotovo niotkud, tako ti se barem učini u početku, ali tek kasnije shvatiš da sve to ima svoje zašto i kako, u nekom popodnevu, na nekom mistu na kraju svita, pored mora, dobiješ na dar iskreni osmijeh i topli zagrljaj, stisak ruke i pravu rič u savršeno pogođenom trenutku. Ništa ti ne više ne triba. Imaš sve.

Onaj osjećaj kad znaš da je napokon sve silo na svoje misto...