Marketing
Sporo, sporije, natraške
Kad se domaći ljudi sretnu na ulici i počnu međusobno pozdravljati i odzdravljati, tek će rijetki koristiti opće i uobičajene izraze poput dobro jutro, dobar dan ili dobra večer. Ne samo to što su teško izgovorljivi i nekako sterilni, već zahtjevaju od pozdravljača i dodatan napor, s obzirom da nije uvijek jednostavno odrediti u kojem se dobu dana nalazimo. Stoga je najbolje odigrati na sigurno i pozdraviti sa "zdravi bili". Osobama koje nam se naročito sviđaju još ćemo dometnuti i "veseli". Tu nemo'š falit. Ukoliko se dignemo na livu nogu i nismo baš od neke naročite volje za pozdravljanjem, onako grintavima i spremnima na ujidanje, čak i najobičnije "ee", može nam se priznat kao valjani pozdrav, osobito ako pri tom značajno kimnemo glavom. Gornjom dakako.
Ipak, kad zapuše jugo ili opali zvizdan, samo će rijetki pomišljati na zdravlje i veselje pa je u takvim prilikama najprikladnije pozdraviti sa "pomalo", ili recimo "nemojte se umorit". To "pomalo", izgovara se na poseban način, tako da se ovo prvo "o" malo oduži, a "a" istakne u "pooomaaalo" i mogu vam reć da je to zapravo jedan jako intiman i brižan pozdrav kojim iskazujemo svekoliku brigu za onoga koga pozdravljamo, a ujedno i njegujemo međugeneracijsku solidarnost.
Znajući za sve to, predstavnici europske asocijacije sporih gradova ( a i tim Europljanima svakakve zvizdarije padaju na pamet) uputili su poziv nekolicini naših gradova neka se priključe organizaciji “Cittaslow international” koja okuplja i povezuje gradove diljem starog kontinenta u kojima se (navodno) živi usporeno i lagodno. Jednostavno rečeno, ljudi su zaključili da od posvemašnje jurnjave i užurbanosti nigdje ne uspjevaju stići, da ultimativni zakoni današnjice poput famozne dinamike i fleksibilnosti pretvaraju ljude u nepomične mumije, a ozbiljno se šuška kako su uočene značajne promjene u konstituciji ljudi, naime, noge im postaju sve tanje i kržljavije, dok su guzice i glave primjetno veće!? Grozno!
Simbol organizacije koja okuplja spore gradove je narančasti puž.
Ajde, puž je okej, ali zašto baš narančasti? Hm, možda zbog toga što narančasta sjedinjuje žutu i crvenu, dvije izuzetno snažne boje, ali s druge strane, narančasta opet nije tako agresivna pa je u konačnici prihvatljiva manje-više svima, a ne samo njima.
Ali meni sad vrag ne da mira pa pokušavam vizualizirati kako se zapravo živi u tim sporim gradovima. Je li to nešto slično kao u Trnoružici samo što se ovi ipak malko pomiču? Ili recimo kao u vrijeme dial-upa!? Potpališ kompjuter neka se zagrije, klikneš na slovo e, odeš se obrijati i istuširati, skokneš do pekare kupiti krafne, svratiš do susjede Ružice na kavu, i nakon dugih razgovora ugodnih vratiš se doma, otreseš se, baciš pogled na ekran, a ona se šugava stranica još nije popunila do kraja!
Ipak, izgleda da kriteriji za upis u društvo sporih gradova uopće nisu tako jednostavni.
U sporim gradovima osobito se vodi računa o očuvanju tipičnog kulturnog krajolika i karakterističnih gradskih struktura, a stare gradske jezgre saniraju se jednako pažljivo kao što se planiraju nove građevinske površine. Gostoljubivost, otvorenost prema strancima, partnerstvo s drugim gradovima te visoka kvaliteta prehrane – sve su to ciljevi sporih gradova. Potiče se njegovanje tradicionalnih priredbi, očuvanje kulturnih ustanova kao i regionalnih obrta i trgovine. Čo'eče pa nije sve ovo ni tako sporo!
Ako želite osvojiti medalju s narančastim pužem, morat ćete silne snage uložiti u onaj famozni održivi razvoj, štoviše vaše pogledi i razmišljanja moraju biti usmjereni prema vremenima ne sutra, ne prekosutra, nego čak i iza budućnosti!
Hm, čitam to čitam, odmahujem glavom i pokušavam u ovu priču uvesti Trogir, Sinj i Omiš, naše gradove-kandidate za birano društvo. Pogled iza budućnosti? Hm, kako da ne, naši pogledi su zapeli i zapleli se još u svibnju četrdeset i pete i nikako da se odmaknu od tog fatalnog mjeseca. Održivi razvoj? Tu smo već bolji, održavamo se na površini već godinama, sam svevišnji zna kako nam to uspjeva. Ekologija? E tu smo najbolji, svu smo industriju uništili u interesu čistog i zdravog okoliša. Reciklažna dvorišta - ma super to nama ide, istresemo svoje smeće preko plota u susjedovo dvorište i sve smo probleme riješili!
Naš jedini problem je u tome što smo toliko spori da nikako ne uspjevamo uhvatiti priključak sa sporim gradovima Europe. I što sad? Trebalo bi ubrzati korake za dostići potrebnu sporost? M'da, ne pada nam na pamet!
Zapravo mi smo već ostvarili njihov ideal. I moramo obrnuti čitavu priču. Nemamo se mi što njima priključivati, neka se oni priključe nama. Pa da vidimo tko može sporije? Punom parom natrag u pećinu! Neka nas ufate ako su maheri!
Post je objavljen 28.05.2013. u 14:05 sati.