Marketing
Asseria
Mada nisam posve siguran je li to dobro ili nije, primjećujem kako me u posljednje vrijeme sve više privlače stare stvari. Gradovi, brodovi, mostovi i štošta toga staroga još. Hm, netko će reći - pa razumljivo je da te privlače vršnjaci. M'da. Ipak mi se čini da ovaj izraz "stari" i nije najprikladnije odabran, možda bi bolje bilo reći - dugovječni. Tako, to mi se više sviđa.
Zapravo, zadovoljan sam što promatrajući svijet oko sebe polako učim i to bez prisile i obaveze polaganja ispita, zapažam sve više i počinjem ga čitati kao otvorenu knjigu. I to ne onu običnu, s kioska, u mekom uvezu već pravu enciklopediju. Pa nije se zaludu ona "naša" enciklopedija nazivala upravo tako - Svijet oko nas. Potrebno je samo otvoriti oči, naćuliti uši, pustiti kožu neka upija, probuditi zakržljala osjetila.
S vremenom naučiš prepoznavati kako ona gomila kamenja na vrhu brežuljka ne stoji tu bezveze, već da se vjerojatno radi o nekoj gradini koju je možda i pojelo vrijeme, ali i danas označava mjesto s kojeg se pruža lijep pogled. U blizini uvijek vrluda i nekakav put, često podzidan i usječen u stijene, put kojima su nekada prolazili ljudi, ne odviše različiti od nas.
Općenito, zamantani širokim mogućnostima koje nam pruža naš suvremeni život skloni smo razmišljati kako ljudi koji su živjeli u dalekoj prošlosti nisu toliko putovali kao mi. Božemoj, a kako su i mogli, nisu imali jeftine letove po 99 eura, nisu imali nagibne vlakove i Costa Concordie, čak ni rezervacije internetom nisu bile baš uobičajena stvar.
Možda zvuči čudno, ali mislim da su bili daleko slobodniji nego mi, nije ih ograničavalo radno vrijeme ni radno mjesto, nisu morali čekati godišnje odmore ili spajati praznike da bi nekamo otputovali. Da ne spominjem velike seobe naroda! Sve to shvaćamo prilično zdravo za gotovo, ali možete li zamisliti situaciju da evo već sutra ujutro krene svih nas četiri i nešto sića milijuna na putovanje do štatigajaznam - Mozambika. I tamo se fino naselimo... Dobro, vjerojatno bi Mozambičani u početku malo i grintali, ali kad bi postali svjesni kakvu su zapravo sreću imali što smo im upravo mi došli, sve bi krenulo dobrim smjerom...
Dobrim smjerom smo krenuli i ovog jutra, bez namjere da naša seoba bude odviše epska i dramatična, ali sa željom da upoznamo Asseriu, stari grad nedaleko od Benkovca kojeg su osnovali Liburni, davnih stoljeća prije Krista.
Dok su vjetrenjače pokretane burom plesale sambu, polja se zelenila, a pufnasti oblaci milili nebom, zalomili smo ćošu iza šibenskog mosta (starog, naravno) pa vodičkim zaleđem preko Gaćeleza, Čiste male i velike sve do Vukšića gdje smo opalili prečicu do ceste koja od Knina preko Kistanja vodi prema Benkovcu.
Ugledavši putokaz prema Podgrađu i Lisičiću silno smo se obradovali, ali ne zadugo jer čim smo prešli stravično nepregledan prijelaz preko željezničke pruge, puteljak se bezobrazno suzio i ubrzo pretvorio u ništa!
Okej, malo pretjerujem, ali nakon što smo se malčice prodžombali makadamom i skoro zaglavili u vinogradima, skužili smo da smo trebali biti malčice strpljiviji, jer se samo kilometar dalje od našeg mjesta odvaja znatno pristojnije skretanje.
Mah, ko je to pogodija iz prve!
Slično kako i nedaleka Bribirska glavica, Aserija se nalazi na brežuljku za kojeg, gledajući iz podnožja nikad ne bi rekao da je nešto posebno istaknut, ali čim se popneš gore, mnoge stvari postaju jasnije. Otvaraju se široki pogledi prema svim stranama svijeta, sve do mora i zadarskih otoka, a pogotovo kad je vrijeme tako neobično kao danas pa se preko Velebita naslonila čitava planina cappuccina!
Kao što već rekoh, najstariji tragovi Asserie sežu do Liburna, ilirskog plemena koje je nastanjivalo područja između rijeke Krke na jugu i Raše na sjeveru. Nakon dolaska Rimljana, Asseria doživljava novu fazu razvoja i u tom je razdoblju izrasla u pravi grad opasan bedemima dugim čak dva i po kilometra. I tako sve do stoljeća sedmog kad su po vječnom modelu "došli divlji pa pot'rali pitome" u ove krajeve navrli ljuti Avari i upssss - Slaveni. Znajući za našu poslovičnu uljudbenost, nije se teško složiti s konstatacijom da su braća Avari bili nešto nestašniji pa su tako iz čistog nehata sorili sve gradove na koje su naišli, a mi smo tu zatekli više kao slučajni prolaznici...
Punih trinaest stoljeća, Asseria je tonula u zaborav, odnosili su njezino tkivo na sve strane, a tek je u najnovije doba ponovno poraslo zanimanje za ovo iznimno mjesto i to ponajviše zahvaljujući zadarskim arheolozima. Brojni su pronađeni artefakti pohranjeni u benkovačkom muzeju, vidio sam ih mnogo i u muzeju antičkog stakla u Zadru, a kakva li se sve još čuda kriju unutar zaboravljenog grada - tek ćemo saznati.
Pored baraka koje koriste arheolozi, uz nekoliko kamenih klupica i stolića na kojima se možete okrijepiti prije ili poslije obilaska kako vam drago, nalazi se nekoliko cipusa, neobičnih liburnskih spomenika.
Valjkastog su oblika i pomalo nalik na češere borova. Okej, nekima će najprije u oči, khm, upasti njihove falusoidne obline, ali dobro...
Prošavši kroz zapadna vrata grada našli smo se na prostranoj livadi prepunoj mirisnog cvijeća, a zapravo smo koračali unutar nekadašnjeg grada, osamsto metara dugog i gotovo dvjesto metara širokog, većeg od moga Trogira.
Aserija je nastala na potpuno logičnom mjestu, na samom dodiru krševite Bukovice i plodnih Ravnih kotara. Blizu izvora pitke vode i nalazišta kamena izvanredne kvalitete koji se lako "bere" i odvaja od zemlje u praktično već gotovim blokovima. Potrebno ih je još samo malo isklesati kako bi idealno sjeli jedan do drugoga.
Na mjestu nekadašnjeg rimskog foruma i upravo od njegovih kamenih ulomaka, u kasnijim je stoljećima podignuta crkvica Svetog Duha, a uokolo nje i danas se nalazi groblje.
Neobična crkvica, asimetričnog krova, gotovo da oslikava presjek više od dva milenija života na ovom području. Svaki kamen ugrađen u nju, mogao bi biti poseban spomenik.
Uronjeni u tišinu, obišli smo čitavo područje nekoliko puta. Pokušali osjetiti energiju drevnoga grada. Dok stojiš na istome mjestu kao i njegovi davni stanovnici, počnu te prožimati neobični osjećaji. I stotine pitanja. Kako su izgledali, što su oblačili, kakva su jela spravljali , koje su svetkovine slavili?
Vidjet ćemo što će nam donijeti vrijeme, ali ne mogu se oteti dojmu da je Aserija zaista serija A, naš as iz rukava i da će nakon trinaest stoljeća sna ovuda ipak projahati neki kraljević i poljupcem probuditi usnulu djevu bajnu.
Post je objavljen 14.05.2013. u 12:12 sati.