Marketing
Katapultacija
Vozio sam kroz jutarnju izmaglicu sablasno praznom cestom. Tek bi tu i tamo, tik pored retrovizora prozujao kakav motoroid. Uvijek je tako. S prvim danima proljeća izmile iz rupčaga pa prolijeću okolo ko muve bez glave. Komarci, poskoci i motoristi. Vjesnici proljeća. Vjesnik već odavno ne izlazi iz nebodera. Zaglibio je u stečajnoj masi.
Shvativši da se nakon toliko prijeđenog puta opet nalazim u četrdeset i osmoj, prestravivši se još jednog povijesnog "ne", ubacio sam u rikverc pa pritisnuo papučicu gasa do daske. Klipovi su urlali, bregasta osovina prosvjedovala, svjećice se rasprskavale u vatromet. Jedino je volan slušao treći program hrvatskog radija. Claude Debussy. Preludij.
Na semaforu je gorjelo crno svjetlo. Neobično baš, obično svijetli sivo. Morao sam pričekati neko vrijeme da se upali bijelo.
I upalilo se. Mnogo bijelih svjetala. S druge strane Kaštelanskog zaljeva, zasjala je poljudska ljepotica. Sva u bijelom. Trideset i četiri su joj godine tek. Gnjave je tetke da je sad pravo vrijeme za udaju. Ona odmahuje istočnom tribinom. Tetci sumnjičavo vrte glavom. Ljudi su potpuno poljudili.
Nekad je publika s tribina vikala - treneru, minjaj igrača!
Još jučer se moglo čuti - uprava, minjaj trenera!
Večeras će zavapiti - gazda, smjeni upravu!
Gazdu ionako nema tko smjeniti.
Mnogi su se izmjenili, nitko se nije promjenio.
Na naslovnicama lokalnih novina već danima isto lice. Oko sitnih lisičjih očiju zaokružila se kvrgava glava puna čvoruga. Napali ga čvorci, navodno. Nije se ni pokušao braniti. Njega brani narod. Unatoč svemu, trinaest posto ljudi mu i dalje vjeruje. On je čarobnjak, zna kako se trinaest pretvara u pedeset i jedan. Tko je tu ljud, pitam se glasno. Sve mi je manje toga jasno.
Dvopapkari jašu pustopoljinama. Licemjeri psiktavog glasa drže moralne prodike. Oni sve znaju kako, kamo, odakle i zašto. Bogom su dani. Dok se Ćiril meškolji u grobu, Metod uzaludno pokušava pronaći nove metode djelovanja.
Debussy je odsvirao svoje. Začudo, Freddie još uvijek praši. Another one bites the dust - param-pam-pam-pam. Odjekuje iz zvučnika. Pjevam i ja. Kad Radovan baca daske, param-pam-pam-pam, kad Radovan, kad Radovan, kad Radovan baca daskeeee...
Na semaforu i dalje stoji crno. Nepromjenljivo. Crno kano kara. Karasemaforko pred vratima. Raža je pod pekom. Murina je još u rupi.
Ne mogu više.
Potpisujem katapultaciju.
Post je objavljen 02.05.2013. u 11:55 sati.