Pod ruke mi je došla jedna zdjela, mala, obična, metalna, jednostavnog oblika, sa dva uva, i u jednom trenutku mi se učinilo kako je upravo u toj maloj neuglednoj zdjeli stalo svo moje djetinjstvo.



Još miriše po pudingu od čokolade. Obično bi četvrtkom navečer, više se ne sjećam zbog čega baš tada, ali to sad i nije toliko važno, mama nakuvala pudinga za sve nas, a napraviti dobar puding i nije bilo tako jednostavno s obzirom da ga je trebalo brzo miješati na laganoj vatri kako ne bi slučajno ostale grudice koje nitko nije volio. Istina, nismo voljeli ni okus onog tankog sloja na vrhu koji bi se skorio nakon desetak minuta, ali znajući kakva se slast krije ispod njega, ipak bi se nekako prisilili pojesti i taj dio, makar je bio bljak.

Mama bi razdjelila puding u nekoliko posudica, ali je uvijek bila "tuča" baš za ovom, metalnom, sa dva uva... Blesavo baš, isti je puding bio u njoj kao i ostalim, običnim zdjelicama, ali nama se činilo da je puding iz ove neizmjerno slađi i slasniji spram onim drugih. Tko zna, možda zbog onog posebnoga, zvonkoga zvuka doinggg koji bi nastao kad bi se kućarinom tuknilo po njezinoj površini.

Pričali su tada da je upravo ovu zdjelu donio dida iz rata, ali nikad nisam do kraja povjerovao u tu priču, božemili, od onog rata tada je već bilo prošlo tridesetak godina, kako toliko stara zdjela može ostati sačuvana kao da je nova novcata?

Moj dida bio je oličenje dobrog čovjeka. Okej, siguran sam da svatko od nas ima barem jednoga didu koji je isto tako bio najbolji čovjek na svijetu, šta je zapravo lijepo, ali vjerujte mi, ovaj moj je zaista bio takav.

Miran, blage naravi, vrijedan i pošten, super-dida! Po čitave dane provodio je u polju, radeći među lozama i maslinama, valjalo je podignit dicu, školovat, uputit ih u svit. Nikad nije zabeštima, nikad nije povika na nekoga, jedino bi ponekad, više onako za sebe, promrsija - "oštija", obično kad bi se zaštopala pumpa ili odvalija tapun s hrastove bačve...

Tog dobrog didu, nije bilo lako poistovjetiti s momkom koji je u jesen četrdeset i prve među prvima iz našega grada otišao u partizane, kroz četiri ratne godine prošao sve najteže bitke, daleko od svojih najbližih, daleko od svojih maslina i vinograda. Kad te fašist hoće uništit i zart ti sime, onda ti ne preostaje ništa drugo nego se - borit.

Prošao je sa svojom Drugom Dalmatinskom i Neretvu i Sutjesku, nekoliko puta bio ranjen, ali na sreću - ostao je živ. Vratio se doma, dobio još dva sina, a onda je, one fatalne četrdeset i osme, zbog samo jedne pogrešno izgovorene riječi, zaglavio na Golome otoku.
Špija ga je netko od "njegovih". Netko, kome je moj dida zasmetao...



Ali, prošlo je i to, vratio se stari partizan i sa Gologa, izdržao je sve torture, ali njegova žena, moja baka Anka - nije. Bila su to surova vremena, tražili su od nje da se odrekne svoga muža "kontrarevolucionara". Zbunjena, slomljena i razočarana ne znajući više tko je "naš", a tko "njihov", prerano se ugasila. Svoju baku Anku, znam samo po slikama...

Dida je nastavio sam podizati svoje troje djece, društveno marginaliziran i maknut " u stranu" od svojih bivših drugova, ali nikad nije spomenuo osvetu, nikad ni za koga nije rekao jednu grubu riječ, nikad nije rekao - dico, krivi su ovi, krivi su oni... Znao je on dobro tko mu je smjestio ljetovanje na Golom otoku i upropastio život, ali to ime i prezime nikad nije prešlo preko njegovih usana. Svoju tajnu odnio je sa sobom. Dida bi samo uža reć - bilo pa prošlo...

Ne vjerujem da u njemu nije bilo gorčine i razočaranosti, ali nikad ni svoju djecu ni svoje unuke nije učio da nekoga moraju mrziti zbog onoga što se njemu dogodilo.
Onaj koji čini zlo - najviše šteti samome sebi...

Promišljanja o dobru i zlu, ljubavi i mržnji, neizostavan su dio svakog od nas. Što je dobro, a što je zlo, koliko ima jednog, a koliko drugog, postoji li ravnoteža, postoje li granice između ta dva svijeta, dodiruju li se ili se možda čak i preklapaju, čas na jednu, čas na drugu stranu?
Mislim da nema nikoga koji će za sebe reći - ja sam zločest, ja sam loš čovjek! Svi smo dobri. O da! Gledajući iz vlastite perspektive, uvijek smo skloni braniti svoje interese, vrlo često prelazeći granicu sebičnosti.



Pri tome zaboravljamo da nije dobro kad sebi činimo dobro, istinski vrijedi samo ono dobro koje darujemo drugima i to bez predumišljaja i očekivanja da će nam se isti način biti uzvraćeno. Vjerojatno neće, ali to nije razlog da prestanemo i dalje činiti dobro.
Štoviše, volim vjerovati da postoji neko kozmičko dobro, nešto poput riznice svih dobrota tamo gore visoko na vrhu planine, tajne škrinje od plemenitog drva u kojoj se pohranjuju i čuvaju sve one dobre sitnice i da svaki naš čin, ma koliko malen i beznačajan bio, odlazi tamo gore i gradi neki bolji svijet.

Konačno, može li takvo dobro pobijediti onog cinika u meni koji kaže – okej, budi dobar i čini dobro, neće ti se isplatit za života, ali kad umreš, puuuuuno će ti ljudi doć na sprovod pa će ti isti ljudi nešto kasnije, odlazeći s groblja prigodno uzdahnuti i pričati kako takvog čovika nije bilo nadaleko….
I tako, razmišljajući o dobru i zlu i naravno -ne uspjevajući pronaći odgovore, pomalo sam i zaboravio da još uvijek nesvjesno vrtim onu zdjelicu, iz nekog davnog rata donešenu, zdjelicu u kojoj odavno nije zamirisao puding od čokolade.

I gledam je tako i okrećem, čak sa druge strane otkrivam malo utisnuto slovo B. Više nemam razloga sumnjati da zaista potječe iz drugog svjetskog rata. A pogledaj je, kao da je nova!
Ali… kad malo bolje promislim, partizani vjerojatno nisu imali ovakve „porcije“ za jelo, hm, ako je suditi po čeliku, ovo je njemačka kvaliteta… U jednom sam trenutku protrnuo, shvativši kako se zasigurno radi o zdjeli nekog poginulog njemačkog vojnika. Nekog bezimenog vojnika, rodom iz Berlina, Dortmunda ili možda običnog bavarskog sela s lijepim kućama strmih krovova i balkona okićenih cvijećem… Vojnika kojega je Hitler poslao u balkanske gudure da se bori u slavu njegovog ludila… Tko zna, je li taj vojnik imao svoju obitelj, ženu, djecu, je li itko od njih ostao živ, imaju li potomke… Znam da zvuči ludo, ali volio bih doći do tih ljudi. Ako postoje…

Držeći u svojim rukama običnu malu zdjelu od kvalitetnog njemačkog rostfraja, shvatio sam da ona u sebi kriju veliku tajnu i da ova priča seže puno dublje od mog djetinjstva i pudinga od čokolade…