Ne sjećam se da su trešnje ikada tako slabo rodile kao ove godine. Na mnogim stablima nije se zarumenila ni jedna jedina. Čak i one rijetke koje su nekim čudom dozrele, nemaju u sebi onu slast, nemaju punoću okusa kasnog proljeća, brate, kao da rastu u Laponiji, a ne u Dalmaciji.



Još kad nakon ovih silnih kiša plodovi nabubre i popucaju ko rasušene tikve, postane ti jasno kako će ove godine na svoje doći samo grajaši, ćosovi, a bogme i vrane navrh grane. Ove kiše zapravo i ne znaju padati onako ljudski kako spada, skroz su divlje, ukošene, ukišene, ponekad čak i vodoravne. Da ti pamet stane.

Tek pokatkad između pljuskova, zabljesne sunce, preplavi se nebo modrinom, ali sve to traje tako kratko, tek toliko dok otkoračaš onih trista šezdeset i pet koraka od čiovskog mosta do Kule Kamerlengo.





Jedino na otocima kiše padati znaju. Što je otok manji, to su kiše ljepše, pogotovo u kasna ljeta kad ružmarini požmare, a ono malo zemlje crvenice žeđa između vrelih stina i vapi za svakom kapi.
Obično dolaze zajedno s neverama sa zapada i potmulom grmljavinom koja kao da se pomalja niotkuda. Maestral utihne već rano poslijepodne, zrakom zavlada teška omara i dok se valovi mrtvog mora još potpuno ne smire, negdje se na horizontu "od Italije" pojavi tamna crta koja nam se približava sve brže i sa sobom donosi lebić, zlokobni i žestoki vjetar kojeg ponegdje zovu i garbin.

More se u trenu uskovitla, zapjeni, proključa iz dubina, izgleda kao da se nikada više smiriti neće. Kroz stoljeća življenja na jadranskim otocima, naš se čovjek naučio saživjeti i s burom i jugom, izgradio i prilagodio svoje luke prema tim vjetrovima, ali se u isto vrijeme ponajviše bojao upravo - garbinade. Tako to obično biva, ne samo s gradovima i lukama, nema zatvorenog kruga sigurnosti, jednu stranu uvijek moraš ostaviti nezaštićenu i ranjivu.



Naposljetku, tmasti oblaci tek ovlaš okrznu otok i odjure na istok, od silne grmljavine jedva dvije-tri kapi kiše dotaknu tlo, ponekad čak i malo više, sa sumrakom lebić krene prema tramontani, tramontana prema buri koja zatim dimi čitavu noć.

Dok po mulima i mandraćima mještani pojačavaju vez za svoje barke, njihovi gosti odjeveni u maštovite kombinacije japanki, kariranih dokoljenki i šarenih majica s dugim rukavima (pa tko to na ljetovanje nosi "deblju" robu!?) uživaju u kratkotrajnom osvježenju. Već sutra, najkasnije do podne, bura će se smiriti, nebo će biti kristalno čisto, a s najvišeg vrha otoka samo će rijetki uspjeti vidjeti obrise Monte Gargana. Ili će barem sebe uvjeravati da je to - to.